Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 23. listopad 2024. – 19. siječanj 2025. (5. dio)
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 22. studenoga 2024.
U posebnom dualističkom odnosu prema Beču i Budimpešti, Zagreb se u drugoj polovici 19. stoljeća, vremenu određenom dvjema nagodbama, Austro-ugarskom (1867.) i Hrvatsko-ugarskom (1868.) postupno ekonomski i kulturno razvija. Za prepoznavanje Zagreba kao grada koji bezrezervno pripada fenomenu habsburške, tj. monarhijske uljudbe i specifičnog duha vremena, Zeitgeista, a njegovih protagonista kao pripadnika istog naraštaja i srodnog Weltanschaunga, iznimno su značajne izložbe koje uspoređuju umjetničke pojave u istom razdoblju na različitim mjestima, poput Zagreba i Beča, Zagreba i Budimpešte, Zagreba i Praga i slične, pružajući točan uvid u komparativne istobitnosti dviju umjetničkih cjelina ili/i autohtone neponovljivosti svake ponaosob. Nakon izložbe Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine koja je pružila presjek kontinuiranih spona dviju zemalja tijekom kulturno-umjetničke prošlosti, usporedbom tematsko-stilskih odrednica slikarstva Mađarske i Hrvatske uviđamo sličnosti i razlike percepcije istoga trenutka na različitim prostorima, dobivajući slikovit (u doslovnom smislu riječi) uvid u stilsko-tematske istoznačnosti dvaju umjetničkih svjetova.
Za razliku od monolitne i samosvjesne mađarske kulture, kulturno zajedništvo Trojedne Kraljevine razvijalo se postupno od Ilirskog pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda (1830.-1850.), kada Zagreb zadobiva ulogu ujedinjujućeg središta za cijeli rascjepkani prostor, i nakon toga u razdoblju koje se naziva Šenoinim dobom. Tada se inauguriraju temeljni postulati za razvoj kulturnog života Zagreba i cijele Hrvatske. Djeluju veliki Hrvati: najveći mecena u hrvatskoj povijesti đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski te prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kanonik i povjesničar Franjo Rački. I dok će u mađarskoj umjetnosti država izdašnim potporama njegovati mađarsku umjetnost na mađarskom tlu, a Velika mađarska nizina, njezini ljudi i običaji ostati trajnom inspiracijom očeva i sinova, na periferiji Monarhije, u malenome Zagrebu, najprije na etičkom planu pod krilaticom „Prosvjetom k slobodi“ Josipa Jurja Strossmayera, a zatim na estetskom planu pod krilaticom bečke Secesije „Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda“ (Ludwig Hevesi), niču prvi plodovi kulturno-umjetničkog napretka, uz mnogo skromniju, ali nužnu vladinu potporu. Car Franjo Josip I. veliki je vladar i umjetnički mecena. Otkupljuje djela mađarskih slikara za carsku i kraljevsku zbirku. Prilikom posjeta Zagrebu u listopadu 1895. godine povodom otvaranja HNK i drugih kulturnih ustanova u novoizgrađenom dijelu Donjega grada, caru je osobno predstavljen slikar Vlaho Bukovac, koji ga je potom i portretirao u Hofburgu 1896. godine. Osnivanje brojnih kulturno-umjetničkih institucija u posljednjem desetljeću 19. stoljeća u Zagrebu zalog je nastojanja predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Ise Kršnjavoga. Po uzoru na bečki Künstlerhaus potaknuo je osnutak Društva umjetnosti, a kroz njega pokreće osnivanje Muzeja za umjetnost i obrt (1860.) i Obrtnu školu (1862.). Dodijelio je stipendije Zemaljske vlade prvoj generaciji umjetnika hrvatske moderne za školovanje na Akademijama u Beču i Münchenu.
Dolaskom Vlahe Bukovca u Zagreb, Kršnjavi koji je osim doktorata prava, diplome povijesti umjetnosti bečkog sveučilišta i diplome arheologa, studirao slikarstvo na Likovnoj akademiji u Münchenu, dobiva opasnog konkurenta među mladim umjetnicima, koji upravo začarani magnetskom privlačnošću hrvatskog kozmopolita, okreću Kršnjavom leđa i pridružuju se Bukovčevom novoosnovanom Društvu hrvatskih umjetnika. Godine 1894. u Budimpešti pogreb Lajosa Kossutha pretvara se u prave demonstracije protiv Habsburgovaca, baš kao što se bunt grupe studenata koji su spalili mađarsku zastavu na svečanom otvorenju zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta 1895. godine pretvorio u demonstraciju protiv mađarske politike prema Hrvatskoj. Kulminirat će sve na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine, kada je u Mađarskoj grupa umjetnika koja je stvorila temelje nacionalne kulture – „šačica nas“, kako ju je nazvao Vlaho Bukovac, dosegla svoj apogej. Državne narudžbe formiraju monumentalno slikarstvo kojemu je ključni cilj nacionalna propaganda. Hrvatsko slikarstvo posljednjeg desetljeća 19. stoljeća obilježeno je djelovanjem umjetnika zagrebačke kolonije okupljene oko Vlahe Bukovca u Društvo hrvatskih umjetnika. U Društvu su bili: slikari Artur Oskar Alexander, Robert Auer, Ivo Bauer, Menci Klement Crnčić, Bela Čikoš Sesija, Ferdo Kovačević i Oton Iveković, kipari Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec, i arhitekt Viktor Kovačić. Društvo hrvatskih umjetnika organizator je prve velike izložbe Hrvatski salon 1898. godine u Umjetničkom paviljonu, kojom se u svijetu već zapažena Zagrebačka šarena škola, kako ju je nazvao mađarski likovni kritičar Ludwig Hevesi, predstavila zagrebačkoj publici. Kao i u mađarskoj umjetnosti romantičnog historicizma, generirale su se teme srodne simbolizmu, a slikanje u prirodi i pred stvarnošću dobiva prednost nad umjetnim svjetovima atelijera. Možemo tako odrediti dva zajednička obilježja mađarskog i hrvatskog slikarstva: simbolizam i plenerizam.
Historijsko slikarstvo
I u Mađarskoj i Hrvatskoj snažna je struja historijsko slikarstvo. U ovoj izložbenoj sekciji prikazane su neke od najznačajnijih raskošnih historijskih inscenacija monumentalnog žanra najznačajnijih slikara mađarskog Zlatnog doba: Gyule Benczúra, Viktora Madarásza, Bertalana Székelya. U okviru popularnih tema iz nacionalne prošlosti prikazane su i epizode vezane uz obitelj Zrinski, koja predstavlja ponos zajedničke baštine Hrvatske i Mađarske i to u imaginaciji mađarskih i hrvatskih umjetnika Zlatnog doba. I u Hrvatskoj prošlost će biti inspiracijom cijeloj generaciji umjetnika što se razvijala pod mentorskim smjernicama Ise Kršnjavoga, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu u razdoblju od 1891. do 1895., osobito zbog predstojnikova inzistiranja na poznavanju povijesnih temelja na čijim se zasadama razvila hrvatska kultura. Uz državu, Crkva je i dalje relevantan naručitelj, pa eklektična previranja u traženju novoga puta možemo naći i u sakralnim temama.
Oton Iveković rodonačelnik je našega historijskog slikarstva u procijepu između stvarnosti i mašte, čije slike reflektiraju uvijek i politički, socijalni i kulturni kontekst razdoblja. Opus ovoga umjetnika obilježen je opsesijom poviješću slavne obitelji „uglednih ljudi veoma slavnih i cijenjenih, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj ova obitelj“, kako je o Zrinskima i Frankopanima zapisao neki mletački poslanik u habsburškoj prijestolnici prilikom pogubljenja. Osim Zrinskima, Iveković je zaokupljen i drugim motivima povijesti ranoga srednjeg vijeka (Dolazak Hrvata na more) i razvijenog srednjeg vijeka (Petar Svačić, Krvavi sabor u Križevcima), temama iz prošlosti u uniji s Mađarskom (Poljubac mira velmoža kralju Kolomanu, Bitka kod Gorjana, itd.), ali i povijesti Hrvatske u okviru Habsburške Monarhije (Vivat Rex), a tu su i nezaobilazne slikovite teme iz ratova protiv Turaka. Kršnjavi umjetnike kojima je dao stipendije za studij u Beču i Münchenu te već afirmirane slikare Vlahu Bukovca i Matu Celestina Medovića angažira da oslikaju palaču u Opatičkoj 10, gdje je smješten Odjel za bogoštovlje i nastavu. U stilu historijskog romantizma slika Čikoš Sesija Juditu i Holoferna (1892.), Antun Aron, slikar rođen u Osijeku, školovan na akademijama u Budimpešti i Münchenu, slika Slijepu djevojku (Hrvatski seljak vodi slijepu kćer). Uz državu, Crkva je također naručitelj umjetničkih djela. Ivan Tišov u Grkokatoličkom sjemeništu u Ćirilometodskoj ulici 1897. godine slika sliku Krist koji ulazi u Jeruzalem. Tišov se formirao kao slikar alegorija u stilu historijskog idealizma, oslikavajući ključne infrastrukturne zgrade kulture i umjetnosti Zagreba. Da je Orijent svojevrsni lukrativni mamac europskoj klijenteli uvidio je i Bukovac, koji će motivima lijepih Crnogorki naslijediti Čeha Jaroslava Čermaka na izložbama Pariškog salona.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 22. studenoga 2024.