Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 23. listopad 2024. – 19. siječanj 2025. (6. dio)
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 22. studenoga 2024.
Mitologija je stoljećima dominirala akademskim slikarstvom. U okviru alegorijsko-arkadijskih motiva antologijskih primjera mađarskog slikarstva poput prekrasnog Narcisa Gyule Benczúra ili Fauna Pála Szinyeija Mersea, velikana mađarske umjetnosti fin de sièclea,i hrvatski slikari slikaju mitološke i arkadijske teme. Velika cjelina u kojoj se podudaraju mađarske i hrvatske preokupacije vezana je za oživljavanje arkadijske prošlosti i tema iz grčko-rimske mitologije. Jasno, dio je to uobičajenoga gimnazijsko-akademskog programa kojem je antička kultura bila mjerilom u gotovo svim društvenim disciplinama. Bela Čikoš Sesija posebno će se udubljivati u tekst Homerove Odiseje, Bukovac će se često utjecati alla greco stilu, baš kao i Medović, svaki sa svojega gledišta: etičkog (Medović) ili estetskog (Bukovac) i simbolističkog (Čikoš). Dubrovnik u nacionalnoj svijesti dobiva status hrvatske Atene Periklova doba, zlatnog doba kulturne povijesti europske civilizacije. Bukovac će ga prikazati na slici Dubravka (1894.) koja je završila u fundusu mađarske Nacionalne galerije i Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti nakon Milenijske izložbe.
Razdoblje 19. stoljeća karakteriziraju građanske revolucije. Nakon srednjeg, i najniži staleži traže svoja prava. Umjetnost, suosjećajući s dubokom raslojenošću društva, realistično-naturalističkim prikazom života i ljudi osvještava, pružajući humaniji pogled na siromaštvo, starost, život seljaka i sela. Tanku liniju našega hrvatskog realizma započinje Nikola Mašić svojim ličkim motivima, zlatnim bundevama, bijelim guskama i tustim puranima. Menci Klement Crnčić (1865. – 1930.) slika sliku Slavonac koji runi kukuruz, te pokoju sliku Zagreba, Dolac i Trg, uz sve slavne marinističke slike, prizore mora, po kojima je slavan. Naši su umjetnici ipak skloniji snovima, imaginaciji i umjetnosti građanske ili rustične ugode. Ruralni svijet najbolje je opisao Jozo Bužan (1873. – 1936.). Prije nego se zaputio šestinskim šarenilom, Bužan se malim formatima, vinjetama, slikajući Sesvetski sajam i trgovce svinjama, predstavio kao velik potencijal zapravo sjajnoga slikara. Hrvatski likovni modernitet razvijao se kao posljedica prethodno navedenih preduvjeta na globalnom planu te pojavom zlatnog trolista: države kao naručitelja, mecene i umjetnika kao individue neovisne o autoritetu jednoga ili drugog. Vlaho Bukovac već se desetljeće ranije od ostalih svojih sunarodnjaka afirmirao kao slikar europskoga kontinuiteta i likovnog moderniteta. Reprezentativnim portretima cara Franje Josipa I., biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Ise Kršnjavoga potvrdio je da je nenadmašen, najveći slikar kojega smo ikada imali. Dokazivao se na Pariškim salonima, Biennalu u Veneciji, Svjetskoj izložbi u Parizu, a bio je i središnjom figurom Milenijske izložbe u Budimpešti, tj. hrvatskog dijela u zasebnom prostoru. Između ostaloga, Bukovac će usvojiti trendove plenerizma i impresionizma, i uvesti ga u hrvatski modernizam.
Krajolik južne Dalmacije zabilježen je na ugođajnim pejzažima Mate Celestina Medovića (1857. – 1920.) rodom s Pelješca. Dalmatinski će umjetnici osjećati posebnu sinergiju s krajolicima iz kojih su potekli. Medović će slikati ribare, ali prepoznatljivost će steći i afirmirati se kao rodonačelnik autohtonog pejzaža dubokih vizura, široke panorame s karakterističnim vijencem planina i dalekih otoka, slikovite vijugave obale mora koje presijecaju vertikale zvonika i čempresa. Vrijes, lavanda, brnistra, smilje, pelin i žutika motivski su i koloristički markeri Medovićevih pejzaža. Najčešće su sumarno zahvaćeni, ali i precizno partikularizirani. Njegova slika Dvije stijene u impresionističkoj će maniri na posve individualan način zrcaliti temu čovjekove samoće. Dva velika kamena ljeskaju se na suncu u zapadu. Njihov odraz vidimo na površini mora, a zrcalit će i rujno nebo. Pejzaž je dominantan žanr u hrvatskom slikarstvu od kraja 19. stoljeća pa sve do kraja 20. stoljeća. Od moderne naovamo razvijao se kontinuirano, poprimivši oblike različitih stilskih pravaca, od realizma do apstrakcije. Karakteristična koloristička bujnost mediteranskih pasaža (Medović), plavetnilo jadranskog beskraja (Crnčić), smjenjuje se s vlagom šuma Plitvičkih jezera, vrbama i brijestovima uz obale Save i Orljave (Ferdo Kovačević), da bi svoj vrhunac postigla u opusu Emanuela Vidovića. Rođen u Splitu, školovao se na Akademiji u Veneciji, formirao se oko talijanskih macchiaiola (slikara u mrljama) poput Previatija i Segantinija. Slikao je Chioggiu i Giudecu kod Venecije. One su svojim lagunarnim svjetlom i atmosferom oblikovale Vidovićevo slikarstvo te će poetika simboličkog pejzaža ostati trajnom preokupacijom. U njima će ostvariti, a u Splitu i Trogiru (Kaštelanski zaljev) primijeniti onaj specifični motivski fenomen krajolika s tajnom. Njegove će manire evocirati ugođaj, a time i emociju koja će s njim korespondirati i ostvariti meditativnu ravnotežu, koncentriranu na trenutak. Apstrahirat će mimesis, a pojavnost sublimirati do monokromije slikarske površine. Vidovićeve su manire s kraja 19. i početka 20. stoljeća aktualna djela simbolizma koja će često sjedinjavati impresionističku tehniku i simbolističku ideju. Slika Splitska luka iz 1905. godine djelo je najdosljednije primjene impresionističke fakture nalik na Monetova ili Pissarroova djela.
Kult ljepote
Vlaho Bukovac će svojim dolaskom u Zagreb 1893. godine promijeniti način reprezentacije na portretima osoba iz javnog života zagrebačke sredine. Specifična morfologija ženskog tijela i općenito nova likovna prezentacija, ostvarit će značajan korpus djela koji će se reflektirati u hrvatskom slikarstvu. Žene unutar ranoga modernizma posljednjeg desetljeća 19. stoljeća krhke su, fragilni simboli umjetnikove žudnje te fatalne žene (le femme fatale) poput Danaje, Medeje, Judite i/ili Salome, moda došla iz Beča Gustava Klimta i secesije. Hrvatski su umjetnici slikali supruge. Supruga Roberta Auera (1873. – 1952.), Bečanka i slikarica također, Leopoldina Schmidt Auer ovjekovječena je na mnogim Auerovim slikama, koji uzgred rečeno, prvi slika u našemu ranom modernitetu secesijske i koloristički vrlo žive i otvorene, iznimno erotikom nabijene ženske likove. Svoju suprugu slika u bijeloj haljini s violinom i u dekorativnoj šarenoj haljini tamnijeg registra, rekli bismo, najbolji ženski portret na cijeloj izložbi, k tome i najljepše žene. Ideal ženskim portretima u Monarhiji bila je dakako, Sissi, neponovljivo oličenje elegancije i ljupkosti, izvanredne i tragične sudbine.
Pročitajte prethodni nastavak
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 22. studenoga 2024.