Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 23. listopad 2024. – 19. siječanj 2025. (4. dio)
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 22. studenoga 2024.
Pál Szinyei Merse bio je pionir mađarskog slikarstva 19. stoljeća i prvi veliki kolorist. Tijekom studija u Münchenu pohađao je glasovita predavanja Karla von Pilotyja i sprijateljio se s najuglednijim slikarima münchenske umjetničke scene tog vremena. Slikarske kompozicije iz njegova najranijega kreativnog razdoblja odigrala su ključnu ulogu u razvoju mađarske moderne umjetnosti. Njegova glavna djela kao što je Piknik u svibnju, Otapanje snijega i Ševa, pripadaju najpoznatijim slikama mađarske umjetnosti. Revitalizirao je pejzažno slikarstvo u Mađarskoj 19. stoljeća i predstavio inovativan pristup prirodi prema načelima plenerističkog slikarstva. Premda nije klasični impresionistički slikar, u Merseovu se slikarstvu mogu prepoznati mnoge impresionističke osobine. To se može vidjeti na njegovim prikazima makovih polja. U tim slikama, poput Claudea Moneta, Szinyei Merse bio je fasciniran opažanjem prirodnoga sklada između dvije najizraženije komplementarnih boja: crvene i zelene. Priroda u svojemu čistom i neuljepšanom obliku, viđena onakvom kakva doista jest, bila mu je glavni izvor nadahnuća i jedna od njegovih najdražih tema. Beskrajno plavo nebo, prošarano gustim kumulusima također ima važnu ulogu u građenju kompozicije. To se najočitije zaključuje na slici Ševa. Slika ženski nagi akt, rijedak u njegovu opusu, koji se divi u prekrasnom realističkom, gotovo naturalističkom krajoliku široke panorame i goleme plohe neba s oblacima.
Prelijepe su i njegove slike na izložbi Piknik u svibnju i Ljubavnici, ponovo s bravurozno slikanim pejzažem u širokoj panorami. Njegova umjetnička postignuća našla su svoje sljedbenike tek u kasnoj fazi njegove karijere, osobito među umjetnicima iz Nagybấnye. Jedan od slikara s kojima je prijateljevao u Münchenu u ranoj fazi karijere, Gyula Benczúr, bio je otvoren za nove slikarske trendove zahvaljujući tom prijateljstvu, iako je bio više slikar akademskog klasicizma, poznat po svojim povijesnim prozorima. No, Merse i Benczúr bili su vršnjaci i zajedno studirali u Münchenu.
Pejzažno slikarstvo
Nakon što je pejzažno slikarstvo steklo status samostalnog umjetničkog žanra u baroku, brzo se razvilo i transformiralo te je do druge polovice 19. stoljeća postalo iznimno popularno. Barbizonska umjetnička kolonija označila je prekretnicu u povijesti razvoja pejzažnog slikarstva. Barbizonska škola bila je poveznica između romantizma i realizma i otvorila put impresionističkom pejzažnom slikarstvu. Umjetnici su posjećivali Barbizon, skriven na rubu šume Fontainebleau, već od 1821. godine. Tu su dolazili i stvorili koloniju Jean-François Millet, Théodore Rousseau, Jules Dupré, Narcisse Virgilio Díaz de la Peña i Camille Corot i stvorili svoja remek-djela. Barbizonska škola poticala je umjetnike da inspiraciju crpe izravno iz prirode. Umjetnik je fizički izravno u prirodi razumio ugođaj i uskladio ga sa svojim mentalnim stanjem. U krajolicima slikanima na otvorenom, u duhu plenerističkog slikarstva, svjetlo i sjena postaju sve važnijima, uz sve veće značenje boje. Odrazi svjetla u prirodi i brzo bilježenje atmosferske promjene pridonosili su autentičnosti prikaza.
Najznačajniji mađarski umjetnik Barbizonske škole bio je László Paál (1846. – 1879.). Nastanio se u Barbizonu 1873. godine gdje je naslikao seriju slika koje prikazuju raznolike šumske prizore. Te je godine na poziv Paála u Barbizon došao i prijatelj mu Munkácsy. Tamo je naslikao jedno od najvažnijih slika mađarskog slikarstva 19. stoljeća Žena koja nosi pruće. Utjecaj Barbizona na Munkácsyja očituje se u tome što se godinama nakon toga u svojim slikama vraćao na stil i perspektivu koje je tamo usvojio. Kasniji Munkácsyjevi pejzaži svojim su impresionističkim značajkama odražavali moderniji pristup.
Géza Mészöly (1844. – 1887.) cijeli je svoj opus posvetio pejzažnom slikarstvu. Omiljena mu je tema bila jezero Balaton i okolna područja, no radio je i u drugim dijelovima zemlje, slikajući brojne intimne pejzaže na otvorenom. Pál Szinyei Merse bio je jedan od glavnih inovatora u mađarskom pejzažnom slikarstvu. Prvo su ga inspirirali pejzaži u okolici Münchena, a potom i okolica obiteljskog imanja na sjeveru Mađarske. Godinama se vraćao temi jezera Starnberg, 25 km od Münchena. Naslikao je nekoliko slika s prizorom jedrilica kako plove jezerom. Remek-djelom smatra se njegova slika Otapanje snijega. Impresionističkih je karakteristika. Po savjetu kolege slikara Lászla Mednyánszkyja koji je taj prizor već naslikao, uzeo je kistove u prirodu, i u roku jednoga sata zabilježio taj prizor na platnu. Realizam, naturalizam i impresionizam težili su što točnijem prikazu stvarnosti, a razlikovali su se samo u slikarskim alatima koji su se koristili. Premda je Mednyánszky poznat po prikazima skitnica, pejzažno slikarstvo čini važan dio njegova opusa.
Hrvatski motivi u mađarskom pejzažnom slikarstvu
Interes tadašnjih mađarskih pejzažista proširio se na cijelu Austro-Ugarsku Monarhiju, uključujući Dalmaciju i Hrvatsku. Rijeka je bila pod izravnom mađarskom vlašću. Između 1892. i 1896. godine grof Lajos Batthyány (1860.- 1951.) obnašao je dužnost guvernera Rijeke. Grad je u to vrijeme doživio znatan ekonomski, kulturni i urbani razvoj koji je pratio i razvoj turizma. Procvat lučkog grada rezultirao je jedinstvenim spojem različitih nacionalnih kultura. Panoramu Rijeke slikaju Antal Ligetti i László Mednyánszky. Tivadar Csontváry (1853. – 1919.) jedan je od najinovativnijih, najotkačenijih i najautonomnijih mađarskih umjetnika s prijelaza stoljeća, čiji se jedinstveni stil može opisati kao postimpresionistički. Tog samotnjaka suvremenici nisu shvaćali i priznanje je stekao tek dugo nakon smrti. Posjetio je povijesne lokalitete u Italiji i na Balkanu. U Dalmaciji i Bosni i Hercegovini tijekom 1899. i 1900. godine naslikao je brojne slike. U Trogiru je naslikao pet slika u razdoblju od 1897. i 1902. godine. Svaka slika prikazuje obalu toga dalmatinskog grada u različitim dijelovima dana i u različitim svjetlosnim uvjetima. U slikama Mali jutarnji plen air u Trogiru, u panoramskom formatu, obrnutoga je očišta gledana straga u odnosu na sliku Poslijepodnevna oluja u Trogiru – njezina je obrnuta vizura. Naime, slikar prikazuje južne i sjeverne dijelove izgrađene strane otoka Čiova nasuprot Trogiru. Csontváry je tim složenim plein air istraživanjem, bilježeći promjene krajolika i svjetlosnih uvjeta, pokušao naći inovativne načine prikazivanja prostora. Serija od pet slika predstavlja umjetnikovu filozofiju prostora, vremena i svjetla.
Manifest o ljepoti
U tadašnjem mađarskom slikarstvu estetikom se ističu profinjeni ženski portreti, koji poput manifesta o ljepoti svjedoče o slici žene fin de sièclea, pojmu ljepote i idealnu ženstvenost. Ti prizori prikazuju žene u hodu, u šetnji, u trenucima refleksije, do klasičnih portreta. Zajedničko im je prikazati idealiziranu ženu koja zrači šarmom, gracioznošću, senzualnošću, svježinom i ljepotom. Fokusiraju se na jednu od najpoznatijih slikarskih tema tog vremena – modernu ženu uzdignutu na status muze. Svaka od njih evocira kult vječne ljepote. 19. je stoljeće zlatno doba mađarske portretistike. Stvaranje mađarskoga nacionalnog panteona, koji je portretima odavao počast velikim ličnostima iz nacionalne prošlosti, bio je jedan od ciljeva novoosnovanoga Mađarskog nacionalnog muzeja.
Prvi vrsni portretist i moderni umjetnik je Miklós Barabás (1810. – 1898.). Bio je prvi umjetnik u Mađarskoj koji je zarađivao isključivo od svoje umjetnosti. Naslikao je portrete gotovo svih velikih umjetnika svoje generacije, a bio je vrlo traženi slikar privatnih portreta. Među njegovim najboljim portretima još pod utjecajem salonskog bidermajera jest onaj gospođe Bittó, supruge Isztvána Bittóa koji je bio kratko premijer Kraljevine Ugarske. Tu je i izvrstan portret supruge Szinyeija Mersea u ljubičastoj haljini, iz milja zvan Mađarska Mona Lisa, koji je potaknuo trend slikanja žena u sjedećem položaju u prostranom krajoliku.
Među istaknutim mađarskim majstorima privatnog portreta bio je i poznati slikar murala Károly Lotz. Njegovi portreti najčešće prikazuju žene, a prepoznatljivi su po suptilnoj eleganciji i dekorativnim elementima. Lotzov omiljeni model bila je njegova usvojena kći, iznimno lijepa Kornélia, koju je ovjekovječio na brojnim slikama i portretima. Kornélijine slike čine jedinstvenu seriju, u kojoj je mlada ljepotica ponekad prikazana kao nimfa, božica ili bakantkinja, a ponekad kao dama iz visokog društva, ozbiljna žena ili nevina djevica. Lotz je jednom izjavio: „Umjetnost ne poznaje nijedan drugi zakon i program osim ljepote“.
Hrvatska povjesničarka umjetnosti i viša kustosica galerije Klovićevi dvori dr. sc. Petra Vugrinec doktorirala je i monumentalnu monografiju objavila na temu Secesija i simbolizam u hrvatskoj umjetnosti. Jedna je od najvećih stručnjakinja u nas za razdoblje 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća. Autorica je hrvatske dionice ove velebne, briljantne i edukativne izložbe i kataloškog teksta Slikarstvo u Mađarskoj i Hrvatskoj u vrijeme dualizma.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 22. studenoga 2024.