Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 23. listopad 2024. – 19. siječanj 2025. (3. dio)
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 19. studenoga 2024.
Mitologija je stoljećima dominirala akademskim slikarstvom. Faun i Nimfa prvo je djelo Pála Szinyeija Mersea (1845. – 1920.), velikog mađarskog slikara, a koju je naslikao u klasi Karla von Pilotyja na münchenskoj akademiji. Nadahnut je utjecajnom slikom Arnolda Böcklina Pan u šašu. Pejzaž je slikao prema sjećanju, dok je figuru slikao prema modelu. Merseov suvremenik Gyula Benczúr naslikao je Narcisa u vrijeme kada više nije bio student nego profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu. Benczúr je bio važan predstavnik akademizma, koji je crpio inspiraciju iz najvažnijih djela svjetske umjetnosti. Njegova izvanredna tehnika temeljila se na proučavanju djela majstora renesanse i baroka, posebice Rubensa. Narcis je lik iz grčke mitologije čija je priča poznata iz Ovidijevih Metamorfoza. Poznat po svojoj ljepoti, lovac se, nakon što je odbio ljubav nimfe Eho, zaljubio u vlastiti odraz kao kaznu bogova, sve dok ga neuzvraćena strast nije potpuno obuzela i pretvorila u cvijet. Na slikama Narcisa mitološki mladić obično je prikazan kako se divi svom odrazu na vodi jezera, u ležećem ili čučećem položaju. Sjetimo se samo Caravaggiove slike. Ovdje kod Benczúra pak, mladić stoji i uranja lijevu ruku u vodu iza visokog zida, dok je gornjim dijelom tijela okrenut i nagnut prema vlastitom odrazu u vodi. Njegov izraz više ne odražava neispunjenu čežnju nego omamljenost i halucinaciju. U modi je bio i egzotični orijentalizam.
Slikaju se nage ili polunage japanske dame koje obavljaju jutarnju toaletu, do prikaza turskih harema i hamama. Biblijske i mitološke teme bile su popularne među akademskim slikarima, a krajem 19. stoljeća poprimile su emocionalni i senzualni naboj. Razdoblje Staroga Zavjeta i idilično zlatno doba antike i grčki ideal ljepote našli su zajednički nazivnik u potrazi za egzotičnim krajem 19. stoljeća. Fin de siècle i potraga za egzotičnim našla je plodno tlo u idealiziranom ženskom tijelu, u senzualnim i blago erotskim aktovima.
Mihály Munkácsy i tradicija realizma
Realizam i naturalizam dosegnuli su svoj vrhunac u drugoj polovici 19. stoljeća. Kao umjetnički pravac i pokret realizam se pojavio 1840-tih godina 19. stoljeća u Francuskoj, s rodonačelnikom Gustavom Courbetom. Proširio se u Britaniji i diljem Europe sve do kraja 19. stoljeća. Primarni je cilj bio ponuditi nepristran i objektivan prikaz društva i stvarnosti toga doba. Umjetnost se nakon revolucije 1848. u Francuskoj demokratizirala i prikazivala moderne teme vezane za svakodnevni život radničke klase i seljaka (Honoré Daumier i François Millet). Odbacujući idealizirani akademski klasicizam i egzotične teme romantizma, realistički umjetnici temeljili su svoja djela na izravnom promatranju suvremenoga svijeta. Slično kao naturalistički pisci Ếmile Zola, Honoré de Balzac, Gustave Flaubert i Champfleury, realistički slikari prikazuju svakodnevni život nižih klasa. Courbetov utjecaj i širenje realizma pridonijeli su rastu popularnosti novog tipa žanr-slikarstva, koji se često bavi socijalnim temama. Tako je došlo i u Srednju Europu i Mađarsku.
Nove ideje imale su velik utjecaj na Mihálya Munkácsyja koji se u Parizu 1867., i dvije godine kasnije u Münchenu susreo s radovima francuskih realista (Courbeta, Maneta i majstora Barbizonske škole Corota, Daubignyja i Hấrpigniésa) i dovelo ga do radikalne promjene u pogledu na umjetnost. 1868. godine studira na Akademiji u Düsseldorfu i tamo je ovladao dramatičnim prikazivanjem likova i događaja. Naslikao je svoje prvo realističko remek-djelo Osuđenička ćelija (1870.). U njegovim radovima naglasak je bio na psihološkom portretiranju likova i prikazu međuljudskih odnosa. S ovom je slikom osvojio zlatnu medalju na Pariškom salonu. Preselio se u Pariz. Tamo je nastavio raditi na nizu realističnih portreta, a protagonisti su bezimeni i siromašni jadnici, baš kao u romanu Victora Hugoa. Njegova je umjetnost ostavila značajan trag i u domovini Mađarskoj. Jenó Gyártás (1857. – 1925.) istaknuti je predstavnik realističnog žanr-slikarstva.
Značajke realizma vidljive su i u ranim djelima Pála Színyeija Mersea koji se smatra vodećim mađarskim slikarom plenerističkog slikarstva i impresionističkih nastojanja. Realistični su mu rani portreti članova obitelji. Svojim jednostavnim, intimnim i lirskim pristupom portret njegovoga brata Zsigmunda kako puši čibuk jedno je od dragocjenih djela mađarskoga realističnog slikarstva.
László Mednyánszky rođen je u plemićkoj obitelji, brzo se udaljio od svoje klase i živio spartanski, te je živio u Budimpešti, Parizu i Beču te često putovao po cijeloj Mađarskoj. Prijateljevao je s običnim ljudima i društvenim izopćenicima. Muški portreti važan su dio njegovoga iznimno raznolikog opusa. U portretima seoskih mladića iz rodnog kraja na sjeveru Mađarske te prikazima anonimnih gradskih skitnica i prosjaka, koji prenose njihovu usamljenost, beznađe i ranjivost, umjetnik je spojio višestoljetnu ikonografsku tradiciju s vlastitim iskustvima i susretima. Velika mađarska ravnica smatrana je nacionalnim krajolikom, a njezin je glavni element puszta (suha stepa), utjelovljenje mađarskog pejzaža koji je nositelj nacionalnoga identiteta. Kroz folklorne žanr-slike, od romantizma, preko realizma i naturalizma do impresionističkih tendencija koje počinju karakterizirati moderno slikarstvo kraja stoljeća, mađarsko je slikarstvo prošlo širok lûk.
Károly Lotz (1833. – 1904.) jedan je od glavnih predstavnika mađarskog romantizma i akademizma, istaknut u mnogim žanrovima. Oslikao je monumentalnim freskama Mađarski nacionalni muzej i Mađarsku akademiju znanosti. Slikao je mnoge folklorne žanr-scene sve do reprezentativnih portreta. U 1860-tima Lotz je naslikao niz slika s temom puszte, u kojima prikazuje idealiziranu sliku Velike ravnice u romantičnom stilu, poznatu Mađarima iz poezije Sándora Petöfija: oluja u ravnici, krdo konja ili veliko, spokojno prostranstvo. Mađarski umjetnici obrazovani u Münchenu i Parizu aktivno su sudjelovali u europskom trendu naturalizma tijekom 80-tih i 90-tih godina 19. stoljeća. Mađarski naturalizam karakterizira prikazivanje društvenih problema u domaćem kontekstu te prizora iz svakodnevnoga urbanog i ruralnog života, prožetih osjećajem spokoja, premda se pojavljuju i djela s izraženim kritičkim tonom. Lajos Deák-Ếbner studirao je u Münchenu, a potom se nastanio u Parizu. Tamo je radio pod utjecajem umjetnika poput Milleta, Julesa Bretona i Bastien-Lepagea. Posjetio je i Barbizon gdje se sprijateljio s Munkácsyjem i Lászlóm Paálom. Barbizonske tekovine unose u mađarsko plenerističko pejzažno slikarstvo.
Simon Hollósy (1857. – 1918.) naslikao je sliku Runjenje kukuruza (1885.). Ta naturalistička žanr-slika imala je velik utjecaj na mlade umjetnike koji su živjeli u Münchenu, a mnogi od njih pohađali su Hollósyjevu privatnu školu. Prema kraju 19. stoljeća najistaknutiji žanr postao je tip slikarstva koji se bavio socijalnim problemima i psihološkom analizom. Potkraj 19. stoljeća umjetnici iz Nagybányje, gdje je osnovana velika umjetnička kolonija i škola, skrenuli su pozornost s uobičajenih socijalnih tema te u svom slikarstvu stavili naglasak na pleneristički naturalizam. Godina 1896. bila je od povijesnoga značenja ne samo zbog mađarskog milenija – obilježavanja tisuću godina od dolaska Mađara u Panonsku nizinu, nego i zbog osnivanja umjetničke kolonije u Nagybányi, koja se smatra kolijevkom mađarskog modernizma. U ljeto 1896. godine Simon Hollósy i njegovi prijatelji umjetnici i studenti otputovali su iz Münchena u daleku Nagybányu na poziv nekoliko lokalnih slikara. Posjet planiran za jedno ljeto prerastao je u višegeneracijsku umjetničku koloniju međunarodne važnosti. Oszkár Glatz (1872. – 1958.) i Károly Ferenczy (1862. – 1917.) odigrali su ključne uloge u njezinu osnivanju. Károly Ferenczy vodeća je figura modernizma u mađarskom slikarstvu, a njegove slike su primjer plein air naturalizma i označavaju početke modernizma. Poput impresionista, bio je zaokupljen problemom svijetla i boje te prikazivanjem sunčeve svjetlosti.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 19. studenoga 2024.