Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 23. listopad 2024. – 19. siječanj 2025. (2. dio)
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 19. studenoga 2024.
Početkom stoljeća, Kraljevina Ugarska bila je dio Habsburške Monarhije. Reformistički pokret u Mađarskoj, koji je započeo u 1820-im godinama, potaknuo je razvoj nacionalne svijesti. Tijekom razdoblja reformi postavljeni su zahtjevi za niz važnih promjena, koje su zakonodavno potvrđene 1848. godine (Travanjski zakoni). Ostale značajne prekretnice uključuju 1823. godinu, kada je napisana mađarska nacionalna himna, i 1844. godinu, kada je mađarski usvojen kao službeni jezik. Tijekom revolucije 1848. – 1849., mađarska borba za neovisnost od Austrije ugušena je od strane Habsburgovaca, uz podršku Rusije. Nakon toga je uslijedilo razdoblje apsolutističke vladavine, sve dok Nagodba iz 1867. nije Mađarskoj osigurala unutarnju autonomiju i ravnopravan status s Austrijom. Godinu dana kasnije, 1868., sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom je mađarska politička elita priznala Hrvatsku kao političku naciju. Hrvatska i Slavonija dobile su punu autonomiju na području unutarnjih poslova, hrvatski je postao službeni jezik u unutarnjoj javnoj upravi, a u Zagrebu je osnovana neovisna hrvatska vlada na čelu s banom.
Uređenjem odnosa među zemljama unutar carskog područja, razdoblje Austro-Ugarske Monarhije (1867. – 1918.) postalo je poznato kao „sretno doba mira“, tijekom kojeg je Mađarska ostvarila značajan napredak na raznim poljima. Proslava tisuću godina mađarskog kraljevstva 1896. godine nije samo obilježila tisućljetnicu naseljavanja Mađara u Panonskoj nizini, nego je istaknula golemom izložbom dostignuća moderne, razvijene i kulturne nacionalne države. Na izložbi izlažu samostalno i hrvatski rani modernisti. Mađarski nacionalni muzej osnovan je 1802. godine, a mađarska akademija znanosti 1825. Glavna poveznica u mađarskom i hrvatskom historijskom slikarstvu su obitelji Zrinski, Frankopan i Celjski. Obitelj Zrinski uživa veliko poštovanje i ponos je zajedničke baštine. Stoljećima su Zrinski oblikovali povijesni tijek i odigrali ključnu ulogu u nacionalnom otporu protiv Osmanlija i Austrijanaca.
Među mađarskim historijskim slikarima Viktor Madarász (1813. – 1917.) koji je završio studij u Parizu i boravio tamo 10 i pol godina, bio je pod utjecajem francuskog romantizma. Tijekom življenja u Parizu ponosno je šetao ulicama u tradicionalnoj mađarskoj odjeći, šireći svoj domoljubni duh. Izlagao je na Pariškom salonu i u svom prvom nastupu dobio medalju za sliku Oplakivanje Lászla Hunyadija (1859.), slikajući isključivo mađarske teme. Pionir je mađarskog historijskog slikarstva. Prvo djelo s temom obitelji Zrinski naslikao je 1856. godine. Junak je slike Posljednji Zrinski Ivan Zrinski koji je 20 godina proveo u tamnici, sve do svoje smrti. Bio je sin Petra Zrinskog, koji je uz Frankopana 1671. godine pogubljen u Bečkom Novom Mjestu po naredbi cara Leopolda I. zbog sudjelovanja u uroti. S godinama Madarász je izradio nekoliko slika s temom obitelji Zrinski: nakon studije glave Zrinskog (1858.), slijedili su radovi kao što su Jelena Zrinska u dvorcu Munkács (1859.) i Petar Zrinski i Krsto Frankopan u zatvoru u Wiener Neustadtu (1864.). Madaráz je idealizirao portrete. Tako je studija glave Zrinskog s markantnom crnom bradom također idealizirani portret, a prema tradiciji pokazuje pjesnika i generala Nikolu Šubića Zrinskog. Pjesnik Zrinski odigrao je ključnu ulogu u kulturnoj povijesti 18. i 19. stoljeća. Bio je izvanredan primjer intelektualnog domoljublja jer je jednako vrednovao mač i pero, te je utjelovljavao spoj borbene hrabrosti i intelektualne spoznaje.
U Parizu je Madarácz naslikao Jelenu Zrinski u dvorcu Munkács. Jelena Zrinska može se ubrojiti u najveće heroine mađarske povijesti i već u 19. stoljeću smatrana je ikoničkom figurom u Mađarskoj. Potekla je iz tradicionalno domoljubne plemićke hrvatsko-mađarske obitelji, čije su se generacije borile protiv mađarskih neprijatelja, najprije osmanskih Turaka, a zatim Habsburgovaca, pa je Jelena bila predodređena krenuti stopama svojih predaka. Prvi suprug Jelene Zrinski bio je Ferenc I. Rákóczi (1645. – 1676.), a njihov sin Ferenc II. Rákóczi (1676. – 1735.) predvodit će najznačajniji protuhabsburški ustanak u 18. stoljeću. Jelena Zrinski ponovo se udala nakon suprugove smrti. Njezin drugi suprug, Imre Thököly (1657. – 1705.) bio je vođa ratova za neovisnost 1680-tih godina, pa je Jelena Zrinski također odigrala važnu ulogu u protuhabsburškim ustancima. Madarász je naslikao i sliku dvojice muškaraca: Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana u tamnici. Sȃm je autor opisao svoju sliku riječima: „Vidimo zatvorenike jutro uoči njihova pogubljenja, 30. ožujka 1671., kada im je car, iz milosti, dao pola sata da riješe obiteljske poslove i oproste se od bližnjih“.
Početkom 19. stoljeća grof Nikola Šubić Zrinski, poznat kao mučenik iz Sigeta i pradjed Petra Zrinskog, bio je predmetom dubokoga, kultnog poštovanja. Slavljen je kao junak koji je žrtvovao svoj život za cara i carstvo. Uspoređivao se sa spartanskim kraljem Leonidom i njegovom hrabrom vojskom tri stotine koja se žrtvovala na Termopilima protiv daleko brojnije perzijske vojske Kserksa I., 480. godine pr. K. Legendarna priča o opsadi Sigeta iz 1566. godine, kada je tvrđava s tek 2500 branitelja uspješno odolijevala napadu 50 tisuća vojnika sultana Sulejmana Veličanstvenog te herojski završni napad koji je vodio Zrinski i koji je okončan njegovom hrabrom smrću, postala je poznata zahvaljujući njegovu praunuku, pjesniku i generalu Nikoli VII. Zrinskom. Njegov spjev Opsada Sigeta bio je popularno književno djelo u to vrijeme i inspiracija za mnoge kasnije književne i likovne radove. I Bertalan Székely (1835. – 1910.) veliki je slikar mađarskog historijskog slikarstva. 1870-tih je naslikao nekoliko slika s prizorima iz protuturskih ratova. Žene iz Egera (1867.) i Juriš Zrinskog najvažnija su mu djela. Ranije, 1825. godine Peter Kraft je naslikao sliku Nikola Zrinski u bitci kod Sigeta.
Austro-ugarska nagodba iz 1867. godine uspostavila je novu političku situaciju, koja je nametnula nove zahtjeve pred historijsko slikarstvo. Od umjetnika se očekivalo da opravdaju tu nagodbu prikazivanjem povijesnih događaja koji su podržavali njegovu svrhu. Fokus se premjestio s protuhabsburških tema na slavnu povijest nacije, pristup koji je bio dominantan na državnim natjecanjima i u monumentalnim narudžbama. Utemeljitelj države, ugarski kralj Sveti Stjepan, te povijesne i religijske scene vezane za njega uživali su veliku popularnost. Gyula Benczúr (1844. – 1920.) bio je poznat umjetnik tog novog trenda u historijskom slikarstvu. Na početku karijere i on je slikao u duhu iz revolucionarne 1848. godine s idejom slobode. Najreprezentativnija su mu platna velikog formata Posljednji pozdrav Lászla Hunyadija (1865.) i Uhićenje Ferenca II. Rákóczija u dvorcu Nagysáros (1869.). Njegova najpoznatija slika također je na izložbi, Vajkovo krštenje iz 1875. godine. Prikazuje trenutak kada je mađarska država postala dio zapadnoga kršćanskog svijeta.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 19. studenoga 2024.