Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 27. prosinca 2024.

Zdenko Bašić: Muzej zaboravljenih priča

Vilinske tajne

U mrklome mraku noći uoči Ivanjske noći kod vrhunca ljeta, vilinski je svijet najbudniji, a sva bića okupljaju se u mnoštva i pohode svoja sijela. Šumom se tada mogu nazrijeti svjetla među drvećem. Igrala bi se svjetla i poskakivala po mraku kao mala djeca. Ali na bilo koji glasniji šum ili glas u trenu bi se pogasila. Znalo se da ih se nikada ne smije slijediti ili pokušati do njih doći, jer bi namamila čovjeka duboko u šumu gdje bi ostao izgubljen u vilinskoj igri ili pak uspavan u višegodišnji san. Neki među najmanjim stvorenjima vilinskoga svijeta žive u zvončićima đurđevog cvijeća. Kada se uoči Jurjeva otvore ti cvjetići, iz njih izlijeću mala bića. Plešu na vlažnome zraku i zvone u majušnim zvončićima oslobađajući jedan od najljepših mirisa šume. Tako su sitni da ih oko i uho teško može opaziti. Može ih se udahnuti, a tada ostaju u mislima i snovima, dok se opet pred jutro pozvani suncem, vraćaju u cvjetiće. No, treba biti oprezan. Posjeduju otrov koji već samo dodirom izaziva suze na očima, a jednom unesen u tijelo, ne zna protulijeka, i donosi vječni san.

O vjetrovima

Prelijep animirani film stvorio je Zdenko Bašić o vjetrovima na temelju priče koju mu je ispričala njegova baka, a prenosila se s generacije na generaciju. Žena koja je pekla kruh ljutila se kada bi upalila vatru a vjetar bi je otpuhivao i gasio. Bila je spremna prokleti vjetar u bijesu, kada ugleda prizor od kojih promrzne od straha. Za kuhinjskim stolom stajala su četiri stranca. Četiri visoka vitka muška lika, svaki sa svoje strane stola. Dubokim tamnim očima gledali su je direktno u lice. Sva četvorica obrasla dugim kosama i bradama u kojima je bilo umršeno kojekakvih trava, grana, suhoga lišća, i drugih komadića prirode. Stajali su bosi, uspravno kao mudraci. Odjeveni su u poderane dronjke koji su ih više razodijevali nego odijevali. Sjeli su za stol. Preplašena žena iz straha je posegnula za sirovim kruhom, blagoslovila ga i ponudila strancima stavivši ga pred njih na stol. Četiri su lika razdijelila tijesto i počeli jesti kruh kao da je pečen. Kada su pojeli, ove pojave su u miru iščeznule kao što su i došle. Žena je ostala sama. Poslije joj je rekla majka: „Vidiš, vjetar se nikada ne smije proklinjati ni špotati. On puše i vuče se kroz trnje i kamenje. Gladan i bos. Pod suncem i preko leda. I sȃm Bog zna otkuda ide i kamo još treba otići. Zato uvijek poštuj vjetar da ti bude gost.“

Soba sjena

U prostorijama muzeja pojavljuje se još jedna vrsta elementarnih stvorenja koja ne pripadaju ni u jednu skupinu, a žive u nama nevidljivoj dimenziji između sna i jave koja se s našim svijetom preklapa u sumrak, noću – kada u snovima i sami onuda koračamo, ili pak u ranu zoru. To su raznorazna stvorenja iz sjena: mraki, mračnjaci, jagari, mure i nevidinčići, svojevrsni duhovi ili čak demoni koji tamo borave, čuvaju mrak i njegovu tamu. Najčešće su negativni prema ljudima, a neki ljude čak smatraju svojom hranom, pa će im crpiti snagu ili im krasti mlijeko ako im se ukaže prilika. Premda imaju strašne i neugodne običaje i oblike, ipak ih se najčešće spominje kao osvetnike koji svoj plijen biraju prema zasluzi, jer ipak love samo one koji prekrše granice i pravila svijeta prirode. Nemojmo zaboraviti da mrak i šuma noću, u starim pričama, nije pripadala čovjeku, a ova su bića baš na tim granicama lovila i čuvala tišinu noći.

O Baukaču

Baukač je biće koji voli mračna, vlažna i smrdljiva mjesta pa tamo i boravi. Zato se često zavlači pod krevet, u stare podrume ili rupe, gdje ljudi često nabasaju na njega. Razjaren, zna biti neugodan i divlji. Pri tome zna porazbijati staklo po kući i premetati namještaj. Ili pak, izgristi kao bijesan pas onoga na koga nabasa. Vještice su i same znale imati problema s baukačima, jer su i one živjele u močvarnim, vlažnim i smrdljivim mjestima pa su im se baukači znali zavući u kuću i ne dati im mira. Baukač je uglavnom bio bezobličan i nevidljiv dok bi bio gladan, no sit je umio mijenjati veličinu i oblik, i to često s obzirom na žrtvu na koju se namjerio. Naime, on se hranio strahom, i što bi ga se više nasisao, bivao je sve veći i krupniji poput krpelja, a katkada je narastao čak i do veličine diva. Nakon jela ponovo bi se zavukao u neku rupčagu ili baru i ondje danima preživio sve dok opet ne bi ogladnio. Takvih pravih gorostasnih baukača već dugo nije bilo u našim krajevima, pa su ljudi na njih i zaboravili. Kao rugalicu još i danas neugodne šmrklje u nosu katkada tako nazivaju, zbog boje i načina na koji se uvlače u rupu.

Pesiglavci i Nevidinčići

Pesiglavci i Nevidinčići javljaju se o veljači kad bi se snijeg topio, voda curila s krovova, a topli vjetar počeo puhati preko polja, kada bi se iz mraka začuli strašni zvukovi koji bi znali buditi ljude. Skvičanje i režanje, zavijanje, lajanje i drugo zapomaganje označavali su, kako se govorilo, da nevidinčići u to doba love pesiglavce, hvataju im se za grive i na njima jašu kroz noć, a ovi zapomažu od bola i bijesa.

Coperničko vrijeme

Četvrta soba muzeja posvećena je vješticama i coprnicama. Prva je priča o Mjesečevoj snazi. Mjesec na čovjeka ima osobit utjecaj. Ne na svakoga, nego na onoga koji se tako rodio. To su mjesečari. Usred noći ustane iz kreveta, vuče ga na vrh krova i vodi kojekuda. Takvoga se čovjeka ne smije imenom zazvati, jer bi se odmah osvijestio i pao s krova. Ne valja imati otvoren prozor da mjesec ne sjaji na čovjeka i zato da kroz otvoren prozor ne uđe i mračnjak.

O zabranjenom vjenčanju

Jedna od strašnijih čini koju je vještica mogla napraviti, ako bi joj se neka djevojka zamjerila, jest da joj na Cvjetnu misu u tajnosti odreže pramen kose i stavi ga u novčanik koji je prethodno ukrala nekom drugom nesretniku. Uz bajanje bi tada coprnica zatvorila novčanik i zataknula ga pod rožnicu svojega krova, da se djevojka ne bi mogla udati sve dok bi njezina kosa bila zatvorena u tom novčaniku. No ni coprnica se tada ne bi mogla udati. Zbog toga su takve žene i same često bile same nesretne u ljubavi, a ako bi se i udale, njihovi bi muževi brzo okončali u nekom nemilom događaju. Kada je jedna od posljednjih starih vještica iz mjesta umrla, mnogi su se ljudi okupili oko njezine kuće da je isprate. Konji su dovukli pogrebna kola, ali kada su lijes stavili na kola i kada je kočijaš potjerao konje, kola se nisu mogla maknuti s mjesta. Kotači kao da su bili ukopani u zemlju. Tada su ljudi poslali po svećenika, a on je naložio da se s ognjišta na lopati donese žive žeravice i pepela. Onda je svećenik tu žeravicu bacio zadihanim konjima pod kopita, a kola su se pokrenula. U tišini ih je ispratio molitvom, škropeći ih svetom vodicom.

Zagrebačke coprnice

Ulice staroga Zagreba vrvjele su vjerovanjima i pričama o coprnicama koje su se smucale i bacale uroke sakrivene u sjenama. Najpoznatije okupljalište vještica u Zagrebu bilo je na križanju pet puteva ispred Popovog tornja, te u Mlinovima, u zagrebačkim Šestinama. Ljudi su se tih okupljanja toliko bojali da su na mjestima sijela podizali križeve i kasnije kamenu kapelicu ne bi li rastjerali coprnice, a na vrhu krova najpoznatije zagrebačke ulazne kule, Kamenitih vrata, postavljaju bodljikavi željezni buzdovan koji je trebao spriječiti prelet vještica pri ulazu u grad. Još su jeziviji bili progoni vještica, koji se u Zagrebu bilježe od 14. stoljeća, u kojima se velik broj žena muči, spaljuje ili utapa pod optužbom za vještičarenje. Zagrebačke vještice spaljivane su na početku današnje ulice Tuškanac, dok su ih najčešće optužene tamničili u utvrdi Lukavec kraj Zagreba, gdje su čekale osudu.

Jeziva sjećanja na okrutne progone inspirirala su mnoge priče, među kojima i kapitalno djelo Marije Jurić Zagorke, jedne od pionira novinarstva i borbe za ženska prava početkom 20. stoljeća na ovom području – Grička vještica. U njoj Zagorka opisuje nepravedne i financijski motivirane progone slobodoumnih žena s područja grada, koje najčešće nisu imale ništa s magijskim praksama za koje su bile optužene. Sredinom 17. stoljeća dolazi do kulminacije torture i progona u Zagrebu, kada je u jednoj godini osuđeno i spaljeno čak pedesetak žena, brišući tako iz povijesti samostalne travare i narodne liječnice s područja grada, ali i mnoge bogate udovice ili samosvjesne žene i muškarce toga vremena.

Krvava praksa prestaje tek u 18. stoljeću, kada sama carica Marija Terezija iz Beča, slušajući priče o hrvatskim coprnicama, poželi sama upoznati jednu takvu pravu hrvatsku vješticu. Na bečki dvor dovodi Magdalenu Lugomer, zvanu Herucina, koja je bila optužena za vještičarenje. No nakon ispitivanja, caričini savjetnici, znanstvenici i liječnici donose zaključak da je Herucina nevina. Carica nakon toga ukazom određuje da se Magdalena ima vratiti u rodne Križevce, da će joj zaplijenjena imovina biti vraćena zajedno sa svim građanskim pravima koja su joj oduzeta. Čitav njezin put ima biti plaćen sredstvima lokalne zajednice, a naređeno je i da joj se do kraja života ništa ne smije dogoditi. Potaknuta tim slučajem, carica Marija Terezija započinje važnu reformu u kojoj se svi optuženi za vještičarenje na području Monarhije moraju dovesti u Beč na vještačenje prije konačne osude, ali o trošku zajednice koja podiže optužbu. Nakon toga okrutna spaljivanja prestaju, premda praksa mučenja pri istrazi ostaje u primjeni još dvadesetak godina jer se praznovjerno hrvatsko plemstvo, vođeno Isusovcima, još uvijek opire caričinim apelima pa sama carica još tri puta intervenira carskim ukazima zabranjujući takve prakse.

Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 27. prosinca 2024.