Zdenko Bašić: Muzej zaboravljenih priča

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 27. prosinca 2024.

Vodeni svijet

U predajama o vodenom čovjeku skriveni su ostaci drevnoga vjerovanja u podzemno božanstvo Velesa, gospodara vodȃ, blaga i mrtvih. Veles je kristijanizacijom izgubljen, ali ipak su vodenjaci i vodeni ljudi nastavili obavljati njegovu dužnost i dalje se brinuti o dušama izgubljenima u tim podzemnim vodama. Vodeni čovjek ima i svojega slugu. On se zove utopljenik i to je obično neki pohlepnik koji je lovio ili pak htio okrasti vodenog čovjeka, a na koncu završio utopljen. Njegova je duša ostala vezana za vodenog čovjeka, pa mu sada treba služiti dok ne otplati svoj dug. Utopljenik se brine o vodenjakovim posudama, skida mulj s poklopca i pazi da je svim drugim dušicama toplo u spremnicima, dok ih vodeni čovjek liječi. Utopljenik također pazi na blago vodenog čovjeka, zlato i drago kamenje kojim je cijeli pod vodenjakova stana prekriven, i ugušit će svakog tko pokuša to zlato ukrasti. Svjetlo koje se širi od stakla i kristala sa zidova špilje na zlatu bljeska žutim sjajem i ispunjava toplinom to čudesno mjesto. Tu na sredini dvora, vodenjak sjedi kao kralj na tronu od vrbova korijenja, a katkada drijema i cijelo stoljeće, dok mu po bradi i dlakama rastu alge i svakojake vodene trave. Kad se opet probudi, odlazi u vrt gdje plijevi i štuca svoje bilje, a utopljenik ga uvijek prati u njegovu poslu.

O vodenjakinjama

Ovo su posebne vrste vodenih vila koje žive u vrtu vodenog čovjeka i brinu o njegovome bilju. Druže se i igraju s ribama, kao da su im ovčice. S njima govore tih jezik, a ribe im donose vijesti iz svih vodenih svjetova koje one pak prenose gospodaru vodenjaku. Vodenjakinje katkad odlaze u nezamislive vodene daljine i skupljaju sve utopljene i izgubljene duše koje potonu na dno, pa ih onda vraćaju na vodenjakov dvor te spremaju u posude da ih vodeni čovjek može liječiti. Znaju otići i do površine pa na obali pjevaju dok češljaju svoje duge, predivne kose. Ondje vrebaju na mladiće koji im se svide pa ih mame u dubine. Ako koga namame, onda ga i utope. A tada ga odvedu dolje vodenjaku da mu služi kao utopljenik.

O zmajevima i nemanima

Snagu nemani i zmajeva ništa ne može s nadzemnog svijeta zauzdati osim bljeska munje. To sveto srebro koje puca iz ruke Peruna samog, drevnog Velesovog suparnika, jedino je sredstvo koje će aždaje i nemani potjerati u bijeg, natrag u rupe podzemlja i dubine gdje će spavati stoljetnim snovima, tonući u zaborav. Praotac iz kojega su potekle drevna je rogata zmija, prvi zmaj, koji na dnu ispod korijena Drveta svijeta počiva u svetoj vodi. Onaj koji čuva sva skrivena blaga zemlje, koga živi i mrtvi poznaju kao Velesa, kralja podzemlja. U nekim se mjestima vjeruje da se zmajevi mogu probuditi, posebno u proljeće, kada Jurjeva snaga vatre suklja iz zemlje i budi prirodu i rast. Tada ljudi u običajima uoči Jurjeva izlijevaju mlijeko u bunare da bi zmajevima utažili žeđ i vratili ih u san, a još neizlegnuta jaja uljuljali u mirovanje.

Crnici i prokletstva

Crnici i prokletstva kazuje mitove i legende, ili narodne predaje ako hoćete, o Crnoj Luciji i o Vukodlacima i vampirima.

Crna Lucija

Blagdan sv. Lucije u sebi nosi drevne tajne. Rimljani su ovoj svetici mučenici iskopali oči. Ime Lucija dolazi od latinskog lux, lucis = svjetlo. U nekim se našim krajevima na njezin blagdan pali svjetlo u repi ili buči na kojoj je izrezbareno strahotno lice. To svjetlo stavlja se u prozor da štiti kuću od glođana i drugih neduha koji se u zimskoj noći povlače oko domova, a propušta one duše koje donose blagoslove. Djecu tu noć čeka posljednje od velikih strašila koje dolaze u dom. Nevaljalci koji su uspjeli preživjeti Krampusa ili pak ona djeca koja nisu ispunila svoja obećanja koja su dala one večeri pred rogatim stvorom tek sada trebaju skupiti hrabrost jer na Luciju selom hodaju strašne spodobe prekrivena lica. Bezoke zubate gospođe kucaju na vrata  i prozore domova, provjeravaju djecu jesu li dobra, a koja se trebaju popraviti. U jednoj ruci Lucije nose vilicu, a u drugoj tanjur u kojem u zapaljenoj rakiji plivaju oči one djece koja su posrnula u zloći. Djeca trče s njom u pratnji po snijegu i najavljuju njezin dolazak, upozoravajući svu drugu djecu: „Ide baba Luca, po selu se smuca“.

Onima dobrima i koji znaju moliti oprost Lucija se smili pa ih daruje slatkišima, a onima koji to ne znaju ili lažu o svojoj dobroti, Lucija iskopa oči i nabode ih na vilicu. Izvađene oči ona opere u plavom plamenu da vidi svojim praznim dupljama vrijedi li ih vratiti vlasniku, jedno ili oba. To je bilo u doba prije televizije i interneta, kada su djeca duge i hladne dane zbog studeni provodila u malim, tijesnim kućama, tako da bi Lucije smirivale i neobuzdane od dosade malce i podsjetile da se ono dobro dobrim nagrađuje, a onima drugima pokazale bi iskopane oči, koje su najčešće bile svinjske, koje bi bake spremile na svinjokolju i čuvale za ovu strašnu priliku. Svirepo i jezivo zastrašujuće, zar ne?

Vukodlaci ili vampiri

Vukodlak, vampir, kozlak, kudlak ili kudljak nastaje kada umre neka osoba koja je za života bila vrlo zle ili prgave naravi. Nasilnici, ubojice, nekršteni svijet ili štrige koje su rođene s crvenom posteljicom, nakon smrti mogu se vratiti kao vukodlaci. Nakon pokopa njihovo tijelo iskopa vrag i započinje proces koji traje četrdeset dana. Iz leša on vadi sve organe, kosti i meso dok od pokojnika ne ostane samo koža. Kožu onda napuhne kao mijeh pa u njega lijeva krvavi mljeveni pripravak koji je načinio od sadržaja izvađenog iz pokojnika. U tu tekućinu on posadi duha ili demona i time tijelo povukodlači ili povampiri. Preminuli se tada počinje dizati iz groba. Guši ili ispija svoje žrtve i tako hrani svoje neživo tijelo. Premda izgleda kao čovjek, u njegovu tijelu nema duše pokojnika nego njime vlada neka druga sila. On više ne može umrijeti dok god se hrani živim dahom ili krvlju svojih žrtava. Danju se skriva u grobu, drijemajući dok probavlja sokživih. Takav stvor može se uništiti jedino tako da ga se probode kolcem od bijeloga gloga, u prisutnosti tri sveta čovjeka i iz njega ispusti krvava smjesa kojom je koža napunjena i nastanjena nesnagom.

Možda najpoznatiji vampir na tlu Hrvatske bio je Jure Grando iz Kringe u Istri (gradić blizu Poreča), koji je u 17. stoljeću gotovo šesnaest godina terorizirao stanovnike toga malenog grada nakon što se povampirio poslije smrti. Kada su ga konačno ulovili na spavanju i pokušali probosti glogovim kolcem, kolac se odbijao od njegovoga tijela kao da je od kamena. Tek kad su ga posvetili, mijeh se opustio, a onda su ga probušili i iz njega je iscurila sva krv koju je u sebe uvlačio sve te godine strahovlade. Osim njega, gotovo u istom razdoblju pojavila se mala djevojčica vampirica iz također istarskoga gradića Peroja, koja je nakon smrti ustajala iz groba i uzrokovala strašna nevremena na tom području. Osim u Istri, opaki vampir Pangulo Badurina sa Silbe u 19. stoljeću vrebao je stanovnike otoka te su ga morali ubiti čak tri puta, dok se konačno nije smirio u grobu. Najstariji poznati zapis s početka 15. stoljeća govori o vampirici Pribi s otoka Pašmana, koja se povukodlačila nakon smrti te uvlačila sumještane u grob, a potom palila njihove domove.

Mistična Hrvatska

Mistična Hrvatska govori o Buri i Zagrebačkom zmaju.

Bura

Bura je bila mlada i prelijepa djevojka plemenita roda. No bila je naprasita i ohole naravi te je odbijala sve prosce. Hvalila se da je ljepša i od besmrtnih vila, a to je naljutilo Boga. Zbog toga ju je ošinuo gromom i bacio na zemlju s nebeskih visina. Kažu da kad god žena zgriješi istim grijehom, Bura gorko uzdahne sjećajući se svojega sretnog života. Od njezinih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar – bura. Predaja kaže da se bura rađa na Dinari, krsti u Makarskoj, a piruje u Senju, dok druge kažu da se rađa u Senju, piruje u Bakru, a umire u Trstu. Neki kažu da je Bura bila majka prvih divova Kleka, Velebita i ostalih neznanih gorostasa. Bila je najsnažnija i ostala poznata kao najjači vjetar koji može lediti more.

Zagrebački zmaj

Vjerovanje starih Zagrepčana govori o velikoj nemani koja uspavana drijema u špiljamapod zagrebačkim kaptolskim brdom. U davnini je zmaj živio u močvarama na mjestu današnjega Ribnjaka, a ulaz u zmajevu jazbinu bio je na mjestu gdje danas stoji katedrala. Da bi ljudi zauzdali zmaja, kada su mu zatrpali ulaz u jazbinu, na tom mjestu su podigli prvostolnicu koja je trebala zapriječiti povratak zmaja na površinu. Drugi zapečaćeni izlaz iz njegove jazbine bio je na mjestu današnje crkvice sv. Dizme na Novoj Vesi, a neki vjeruju da se prokopanim tunelima mogao kretati sve do mjesta gdje danas stoji remetska crkva, dok drugi govore da je vitlao repom čak i u špiljama Medvednice. Zagrebački zmaj, bez izlaza iz podzemlja, uspavan je u stoljetni san, ali ipak povremeno se budi i bijesno pokušava izaći na površinu, a ljudi se toga prisjete svaki put kada Zagreb zatrese potres.

Veliko je blago koliko ima različitih, izvanrednih, fantastičnih izmišljenih priča, mitova, legendi i zapostavljenih narodnih predaja i koliko je bogat taj svijet ove zemlje koju smo nastanili i naslijedili. Puno toga možemo pričati našoj djeci, a ona će jednoga dana pričati svojoj, i tako iz pokoljenja u pokoljenje. Da se ne zaboravi!

Pročitajte prethodni nastavak

 © doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 27. prosinca 2024.