Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 20. veljače 2025.
Mate Turić (Mata Croata), 2. dio
Skulpture Mate Turića alias Mate Croate na rubu su figuracije i apstrakcije. Apstraktne su ali uvijek se dade prepoznati figurativni motiv. To znači da ne imitira prirodu, daleko se odmakao od mimesisa, radije stvara stiliziranim formama simboličko značenje. Naznaku. Proslavio se serijom svojih jedara, jedrenjaka, brodova i brodica te podmornica. Brodovima je čak dodavao elemente koji evociraju posolicu, sol ostalu na brodu koji uranja i izranja iz valova. Bjelina kamene građe daje svakoj njegovoj skulpturi čistoću, harmoniju i vizualnu jasnoću. Nekima se njegove skulpture mogu doimati kao dizajnirani ukrasni predmeti, ali takav bi dojam bio pogrešan. Naglašena stilizacija ne mora značiti i ne znači automatski da takve skulpture, više-manje komornoga formata, služe kao ukras. One su formom, oblicima i simboličkim značenjem puno više. Prava, istinska, iskonska, nepatvorena umjetnost. Originalna i autentična. Autorska. Odraz je i izraz kipareve zrele umjetničke osobnosti.
Turićeve skulpture podliježu svim najvišim kriterijima umjetničkosti. Umjetničkost umjetnosti (l’artificitá del’arte) je izraz koji je patentirao veliki talijanski likovni kritičar, profesor moderne umjetnosti na rimskom Sveučilištu i bivši gradonačelnik Rima Julio Carlo Argan. Njime je dao oruđe kojim možemo imenovati razliku između prave umjetnosti i loše ili himbene, prijetvorne umjetnosti, one umjetnosti koja imitira, nije uvjerljiva, lažna je i podilazeća lošem ukusu masa; riječju – dizajnirana i kičasta. Bitno je naglasiti da svaka Matina skulptura u sebi nosi i posjeduje umjetničkost (l’artificitá), onu punokrvnu autentičnost kiparske umjetnosti. Ujedno, svaka je njegova skulptura, pa kada je i u seriji, uvijek svoja, različita, posebna, zasebna, originalna i neponovljiva.
Matine skulpture pretežno su vertikalne, imaju taj vertikalni uzgon, vertikalni rast, tako da se katkada doimaju kao reminiscencije na totemistiku, na onaj arhetip povijesnosti koji temelje ima u iskonu čovjeka, njegovih mnogobrojnih kulturȃ i civilizacijȃ. Mnoge njegove skulpture su stilizirani vegetabilni motivi, stabla, stabljike, cvijeće, bilje, trave, krošnje, grane, listovi… i mogu biti i ne moraju biti. Ono najbitnije u ovim, rekao bih, intrigantnim i zanimljivim u najmanju ruku, a ponekad i čudesnim kipovima (sada namjerno govorim o kipovima a ne skulpturama) jest da su izrađene tako da umjetnik zna što je htio izraditi, ali promatrač ne zna, barem ne uvijek. Zašto? Zato jer je svakom gledatelju, promatraču dana mogućnost tumačenja, interpretiranja, ili današnjom teorijskom terminologijom rečeno, iščitavanja svakoga komada kipa ponaosob. Pogotovo kada su mnogi Turićevi kipovi vehementno izbrazdani nebrojenim urezotinama, često u međusobno različitim smjerovima postavljenima, da mi više teško možemo, ili ne možemo, ni naslutiti a kamoli vidjeti što kip prikazuje. U bîti, kip je kip, skulptura je skulptura, svaka u Turićevu slučaju odlično ugođena, temperirana, usklađena, ritmizirana, izbalansirana. I na vizualnom, i na taktilnom planu.
Mate zna vrlo dobro u klesanju, rezanju i bušenju kipu/skulpturi podariti usmjerenja dinamičnim materijalnim silnicama u prostoru, a to radi tako da, svojim urođenim kiparskim instinktom i intuicijom, savršeno postavlja kontrapunktne ritmove punoga i praznog, konveksnog i konkavnog (ispupčenog i udubljenog). Ritam užljebljenih linearnih struktura u savršenoj je ravnoteži s materijom kamena i njegovih u prostoru vrlo divergentnih silnica. One mogu biti uslojavane poput šnita jedna na drugu i vertikalno rasti ne bi li u konačnici postale kakav apstraktni toranj, kula stražara, ili naprosto arhitektonski arhetip u umjetnikovoj svijesti. Neke se skulpture, barem u mojoj percepciji, isto tako mogu interpretirati kao krila anđela ili nebeski (op)hod.
Dakako da će umjetniku pojam žene i ženskosti biti također jedna od tema i motiv dugoga trajanja (Braudel). Neće međutim kipar Turićeva formata raditi klasične aktove. Ne, to nije njegova furka i njegov drive. On će svoju ideju žene, o ženama, o ženskosti kao principu dakako, kao i sve ostalo, prikazati kao apstraktnu vertikalnu ili katkad horizontalnu (ako je na primjer, ležeći akt), simboličnu formu. Turić je svjestan da su žene nedefinirana bića, tema koju nisu definirali ni najveći filozofi, a nisu ni mogli jer je tema duboka, mnogoslojna i višeslojna, nepodložna ikakvim definicijama. Današnje djevojke i žene pogotovo. U snažnom su agresivnom feminističkom jurišu, a mnoge govore i imaju interes samo o novcu, o zaradi. O ljubavi se ne govori, nema je više. Čini se kako je još bilo u ranijim generacijama naših baka i djedova, pa i roditelja. Tako temu vidi inteligentni mladi kipar, i njegova je egzistencija sva u kipotvorenju, žene i ljubavi ni na vidiku. I ne treba, neće ulaziti u nepotreban rizik koji bi mu oduzimao previše dragocjenoga vremena posvećenog isključivo kiparstvu. Njegova je prva, osnovna i prioritetna ljubav kiparstvo.
Svaka forma koju Turić izvede može biti čitana višeslojno, višedimenzionalno, jer svaki mu kip može predstavljati mnogo toga, dakle onoga, što mi kao promatrači vidimo i doživljavamo, i iščitavamo na naš osobni vlastiti način. I ova nam je dana činjenica opunomoćena suvremenim teorijama u znanosti o vizualnim fenomenima unutar semiologije ili semiotike, znanosti o znakovima i simbolima. Roland Barthes govori o označenom i označitelju (kao i lingvisti prije njega), i o konotativnom i denotativnom značenju, što nas vodi u imenicu i atribut imenice koji si možemo slobodno tumačiti. U tom je smislu posebno važan i bitan, krucijalan tekst/knjiga velikog profesora na najstarijem Sveučilištu u povijesti, iz 13. stoljeća, u Bologni, romanopisca (Ime ruže, Foucaultovo njihalo i Tajanstveni plamen kraljice Luane), intelektualca i erudita Umberta Eca Otvoreno djelo (L’opera aperta). Njegova knjiga na primjerima kompozitora Arnolda Schönberga, u slikarstvu enformela i u književnom djelu, začudnom romanu iz 1923. godine Jamesa Joycea Finneganovo bdijenje (Finnegan’s wake), objašnjava kako su ta umjetnička djela podložna našim partikularnim, individualnim čitanjima, iščitavanjima, jer nemaju jednoznačna značenja nego su krajnje nedefinirana. Svatko za sebe može doživjeti, shvatiti i protumačiti Schönbergovu glazbenu kompoziciju, svatko za sebe na isti način će postupiti pred slikama enformela, na primjer slikama Wolsa, Alberta Burrija, Antonija Tàpiesa ili kod nas Ive Gattina, i svatko će ponaosob doživljavati roman svijesti Finneganovo bdijenje velikog irskog modernog pisca Jamesa Joycea. To mislim i vidim kao teorijsku okosnicu i za kiparstvo Mate Croate. Skulpture su mu toliko dinamične, višeslojne, nepodložne jednoj ili nekoliko definicija, osim da su apstraktne na rubu figurativnog, da ih doista prepuštamo doživljavanju, tumačenju, odnosno iščitavanju svakog individualno. I doista, vjerujem da bi svaku Matinu skulpturu svatko vidio, doživio i protumačio si je na svoj način.
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 20. veljače 2025.