Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 20. veljače 2025.
Mate Turić (Mata Croata)
Kada dođete u kuću i atelijer još uvijek mladoga 35-godišnjega akademskog kipara Mate Turića, umjetničkoga imena Mata Croata, odnosno u kuću, i to nemalu, svu pretvorenu u atelijer, ostanete zatečeni količinom skulptura. Od hodnika, po stubama, sobama kuće i konačno atelijeru gdje radi, rasprostrto je na stotine skulptura, da ne kažem da su nagurane i nagomilane na hrpe, zauzevši već prostor cijele kuće, da se nema kuda proći koliko ih ima. Mate kaže da je izradio do sada oko 3000 komada skulptura. Kad vidim kako to izgleda u kući/atelijeru, apsolutno mu vjerujem. To je tolika količina da se i meni, naviklom i iskusnom u promatranju brojnih izložbi s puno umjetnina poput Venecijanskog bijenala i drugih, zavrtjelo u glavi. Tražio sam time-out, jer percepcija mi se zasitila, i trebao sam pauzu. U središnjem dijelu atelijera, Mate je posložio na visok, dugačak stol hrpu skulptura, natisnute jednu do druge i jedne povrh drugih, te me podsjetio na neke umjetnike koji su kompletne opuse tako izlagali u galeriji na svjetskim izložbama, poput našega, u 100-toj godini preminuloga velikog kipara i umjetnika Ivana Kožarića, a u inozemstvu, slavne umjetnike instalacija Maria Merza, Janisa Kounellisa i Michelangela Pistoletta (članova Arte Povere – Siromašne umjetnosti), Bečkih akcionista, Anisha Kapoora i mnogih drugih. Ne kažem, naravno, da je Mate u tom rangu, ali s vremenom i dobrim menadžmentom, mogao bi biti.
Kada bi izložio negdje – u inozemstvu po mogućnosti, bilo bi najbolje, ovakvu instalaciju: stol prekrcan skulpturama, siguran sam da bi požnjeo pozitivne kritike. Ali to je teško ostvarivo, naprosto iz razloga što je svaka kamena skulptura teška od nekoliko kilograma, do nekoliko desetaka kilograma. Promotrio sam ih pojedinačno. Ima ih organskih, figurativno prepoznatljivih, ima ih potpuno čistih oblika, onako kao da su omaž recimo Konstantinu Brancuşiju ili Hansu (Jeanu) Arpu. Većinom su dakako one izrezane, prorezane, ali koliko god bile apstrahirane i stilizirane, svaku prepoznajemo kao brod, podmornicu, jedrenjak, jedra, kakav kotač, ili, što je posebno zanimljivo, komad alata, čekić, bušilicu, svrdlo, špatulu, neobičnoga izgleda u kamenu, jer Turić sve što vidi i ima u svojoj neposrednoj okolini, izreže i obradi kao skulpturu. Isto tako, svaka njegova skulptura u sebi nosi klicu monumentalnosti, zbog snažne ekspresije koje u sebi imaju, i lako ih je zamisliti kao javne skulpture ili čak spomenike velikih dimenzija, recimo do 5 – 6 metara visine.
Mate je kipar velikog talenta i upravo fanatične marljivosti, koji živi da radi skulpture; poput ovisnika je klesanja, bušenja, turpijanja, rezanja i oblikovanja kamena ručnom bušilicom i drugim sredstvima, što fascinantna količina skulptura koje je izradio bjelodano govori. Mate je već dva puta nagrađen za najboljega mladog hrvatskog umjetnika, a nagrađen je među stotinama izlagača iz cijeloga svijeta na pariškom Salon d’automne (Jesenji salon) na kojemu je izlagao tri godine zaredom, kao najbolji mladi umjetnik za svoju briljantnu skulpturu The Lines of Life (Linije života), vertikalnu skulpturu koja stremi u nebesa, svu isprerezanu bezbrojnim linijama, s prazninom u središtu, a simbolički označava sve naše životne puteve i sudbine koje imaju bezbrojne staze. Izlagao je više od 50 puta samostalno i jedini je umjetnik u nas koji je u nepunu godinu dana izlagao čak 10 puta. Stvorio je u frenetičnom radu svoj prepoznatljivi prorezani stil. Mate ručnom brusilicom reže, pili, brusi, lomi, lijepi, urezuje, zarezuje, buši, radi intarzije staklom ili eksperimentira i s drugim aplikacijama poput pur-pjene i ljepila. Poznaje kamen u dušu, voli ga, osluškuje i poštuje.
Osnove je stekao u Klesarskoj školi u Pućišćima na otoku Braču, najboljoj klesarskoj školi na svijetu. Radio je kao restaurator na obnovi zagrebačke katedrale, toliko voli i poznaje kamen. U dvorištu kuće i zemljišta oko kuće, Mate radi na svojim skulpturama, a pred radionicom hrpa je kamene prašine, ostataka komada i komadića kamene građe koja ostaje kao višak skinut s kamenog bloka. Nekako me namah podsjetilo da je tako nekako otprilike mogao izgledati atelijer/radionica najvećega među velikim kiparima u povijesti, Michelangela Buonarrotija. Michelangelo je tvrdio da vidi figuru zarobljenu u bloku kararskoga mramora, najboljeg mramora na svijetu, u kojemu je isključivo genijalni umjetnik klesao. Njegov je zadatak osloboditi figuru iz mramornoga bloka. Zbog toga je za pretpostaviti da su se, dok je klesao, manji i veći komadi mramora i mramorne prašine gomilali na veliku hrpu. No to je samo moja asocijacija. No nije daleko od istine da i Mate Turić postupa na isti način: kleše, reže i pili komade kamene građe ne bi li oslobodio skulpturu iz nje. I Mate vidi u kamenu formu koju želi stvoriti; ne radi skice nego izravno skulpturu stvara iz i u materijalu.
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 20. veljače 2025.