Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 1. svibnja 2025.
Duje Jurić, 2. dio
I drugi su slikari istraživali slikarske mogućnosti, tražili i nalazili svoj tip slike, svoj autentični izričaj, no Duje je poseban, specifičan. Pojavio se sredinom 80-tih godina prošloga stoljeća kao pripadnik postslikarske generacije. U počecima je slikar ekspresivne geste, na tragu enformela i reminiscencija na apstraktni ekspresionizam. Slika na velikim formatima spojenih novinskih listova, na tapetama i platnima. Vječno samokritičan i nezadovoljan, ogorčen, razočaran i tjeskoban, pod stalnim stresom zbog društvene sredine u kojoj živi, još 1987. godine na svojoj izložbi u Galeriji proširenih medija izveo je prvi drastični performans Autodestrukcije, strgnuvši sa zida tri svoje velike slike na platnu i izderavši ih na komadiće pred publikom. Slike su bile stilski spoj kubo-futurističkog obrasca i akcijskog slikarstva (Action Painting). Tada je već bio zapažen mladi umjetnik, laureat Salona mladih, ali bio je revoltiran nemogućnošću egzistencije slobodnog umjetnika, u kojem statusu preživljava od 1984. do 1999. godine. Bio je bez stana, atelijera, a mogućnosti prodaje bile su slabe, premda je bilo komercijalno uspješnih slikara. Mogućnosti su bile skromne tada, a nikakve su posljednjih nekoliko godina, i ne samo zbog pandemije koronavirusa. No Duju je spasio posao profesora na ALU, na sigurnoj plaći.
Sjećam se, kad smo se upoznali, ima već oko 35 godina, da je bio na granici očaja i govorio kako će otići na naftnu platformu na Sjeverno more. Nije otišao, ostao je i opstao. Bio je i ostao skroman, nikada se nije isticao egom nego je neumorno stvarao i pokazao kako su istinski veliki ljudi skromni, jednostavni i radišni. I nije podilazio publici, bio je ustrajan i nepokolebljiv u svojim slikarskim istraživanjima i idejama. Dapače, Jurićev je umjetnički rad zapažen, poseban i iznimno cijenjen u stručnim krugovima. Napokon, nakon dugogodišnjega stvaranja, ostvario je respektabilnu karijeru.
Njegovo elitističko i za naše prilike ekstravagantno slikarstvo nije za svakoga. Energija gestualne ekspresivnosti, karakteristična za njegove rane radove iz sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća, potkraj toga desetljeća i u devedesetima doživljava kopernikanski obrat. Počinje slikati akromatske geometrijske slike te ulazi u obitelj neo-geo (nova geometrija) poetike. Naoko impersonalan idiom geometrijske apstrakcije bio je u početku bijelo, sivo i crno intoniran. Kompozicije svedene na strogo organizirane vertikale, horizontale i dijagonale izložio je 1988. godine u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu. Te slike pomno su organizirane kompozicije. Preplet su cjevastih traka, izduženih rebrastih ploha, a imaju op-artistički učinak. U bîti su, prije bih rekao, konstruktivističke strukture. U kompoziciji dominira motiv oblice, vertikalnoga cjevastog crno-sivo-bijelog elementa, s precizno izvedenim rasponom tonova po dužini oblice, od bijeloga preko sivog do crnog, u preciznom i pomnom nijansiranju sjenčanjem. Stvoren je dojam iluzije cijevi, čime se autorova prethodna kubistička inspiracija svela na svojevrsni citat Légera. U sljedećoj fazi slikao ih je u boji. Formalni elementi još su i veće pravokutne i kružne plohe te iluzionistički slikani simboli, kugle i piramide. Te racionalne lineature apstraktne umjetnosti jedinstvene su unutar tzv. neo–geo struje, kako u nas, tako i u svijetu. Naglašeno je jačanje kontura, a s pomoću geometrijskih mreža hvataju se sadržaji slike „izgubljeni bijegom predmeta“. Theodor Hauss to naziva „akcentiranom geometrijom“ koja dolazi kao „spas od kaosa vremena“.
Taj je golemi ciklus kulminirao izložbom u Salonu galerije Karas 1997. godine pod naslovom Soul of my Cage – Cage of my Soul. Naslov se jasno odnosi na velikoga američkog avangardnoga konceptualnog kompozitora Johna Cagea, suosnivača i važnog člana američkog i međunarodnog pokreta Fluxus, temelja suvremene konceptualne i multimedijske umjetnosti. Sȃm naslov Jurićeva projekta izražava umjetnikovu tjeskobu. Riječ je o u horizontalne nizove složenim vodoravnim i okomitim trakama različitih širina i gustoća. Rešetkaste strukture specifičnih ritmova razvijaju se uzduž zidnih ploha, a dubina je naznačena optičkom varkom.
U doba postmodernizma i poststrukturalizma, citatnosti i pastiša, Jurić se postavlja kao autentičan autor i postmodernističke citatnosti i pastišizacije slike. Slika velike bijele kvadrate kao omažMaljeviču, Rymanu, Rauschenbergu i, prije svih, Juliju Kniferu, najvećem hrvatskom slikaru druge polovice 20. stoljeća, s kojim je surađivao i čije je meandre restaurirao.
S kim je stalno u unutarnjemu duhovnom dijalogu, pokazuje ispisivanjem imena njemu važnih avangardnih umjetnika na manje kvadrate oko velikoga bijelog kvadrata, kao i na kovčezima: Kaprow (Amerikanac Alan Kaprow, otac happeninga), Rothko (Marc Rothko, najveći slikar slikarstva obojenoga polja – Colour Field Painting, struje unutar apstraktnog ekspresionizma The New York School), Tzara (Tristan Tzara, Rumunj, dadaist u Zürichu), Haacke (Hans Haacke, njemački konceptualni umjetnik), Balla (Giacomo Balla, talijanski futuristički slikar), Manzoni (Piero Manzoni, 1933.–1966., u dobi od 30 godina preminuli talijanski konceptualni umjetnik poznat po svojim konzervama vlastitoga izmeta – Merda d’Artista i balonima svoga daha – L’Aria d’Artista), Opałka (Roman Opałka, poljski konceptualni umjetnik koji radi periodične fotoautoportrete, bilježeći protok vremena i biološko starenje te ispisuje datume bijelom bojom na svijetloplavoj pozadini koja simbolizira nebo, također bilježeći neumitni protok vremena); Pollock (Jackson Pollock, američki slikar akcijskog slikarstva – Action painting Njujorške škole), Kossuth (Josef Kossuth, njemačko-američki umjetnik mađarskog podrijetla, tvorac, pionir i korifej konceptualne umjetnosti, koji postavlja pravu stolicu, do nje fotografiju stolice i do nje verbalnu definiciju tog predmeta stolice iz rječnika, dakle stvarni predmet, njezinu dvodimenzionalnu projekciju i lingvističku, govornu definiciju), Boltanski (Christian Boltansky, francuski konceptualni umjetnik, radi ambijentalne instalacije kao oltare i kapele mrtvim ljudima. Mrtvi Švicarci novinske su fotografije iz Crne kronike preminulih ljudi), Beuys (Joseph Beuys, znameniti njemački konceptualni umjetnik, obnovitelj njemačke umjetnosti nakon II. svjetskog rata), Richter (Gerhardt Richer, najveći živući svjetski slikar, slika od apstraktno ekspresionističkih preko hiperrealističkih do geometrijsko apstraktnih slika, najveći suvremeni slikarski istraživač i inovator), Polke (Sigmar Polke, uz Richtera, Jörga Immendorfa, Anselma Kniefera, Georga Baselitza, Franka Auera, Nea Raucha i Daniela Richtera, član moćne skupine njemačkih slikara neoekspresionizma i međunarodne transavangarde), Broodhaers (Marcel Broodhaers, belgijski konceptualni umjetnik), Smithson (Robert Smithson, prvi američki umjetnik land-arta. Svojim je kamenim spiralnim nasipom na Salt Lakeu u državi Utah prvi iz plejade američkih landartista), Cage (John Cage, suosnivač američkoga multimedijalnog pokreta Fluxus, kompozitor), LeWitt (Sol LeWitt, američki umjetnik minimalizma), Ray (Man Ray, avangardni fotograf i umjetnik), Paik (Nam June Paik, korejsko-američki umjetnik, pionir video-arta, video-umjetnosti. Radi goleme, od mnoštva televizora složene ambijentalne, vizualne i zvučne video-instalacije).
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 1. svibnja 2025.