Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 1. svibnja 2025.

Duje Jurić, 3. dio

Na sljedećoj je kompoziciji, Duje Jurić oko bijeloga kvadrata istih dimenzija i postava, naslikao malene kvadrate oko pastiša Roya Lichtensteina, Kazimira Maljeviča, Pieta Mondriana, Aleksandra Rodčenka i Josepha Albersa. Na otvorenjima izložbi tih slika izvodio je performans odjeven u odjeću s ispisanim imenima umjetnika 20. stoljeća na njoj. Potom će naslikati i seriju malih monokromnih kvadrata, a na njih napisati naziv boje kojom je površina premazana: KADMI, UMROT, AZUL INDIGO, HELIOECHTGELB ZITRON, AMARILLO CADMIO, NARANJA, POZZUOLI VERDE, ROSE TYRIEN, PERMANENT VIOLETT, DUNKEL, BRUN VAN DYCK, NOIR. Ispisivanjem riječi u sliku autor je konceptualizira. Uslijedio je koncept ispisivanja slova, slogova i riječi u polju slike. U vertikalnim stupcima crno na bijelom Jurić ispisuje niz slika sa zgusnutim slovima unutar kojih se kriju psovke. Treba ih naći. Tekst je mimikriran i formira se kada povežemo umrljana slova disperzirana na platnu. Tada čitamo vulgarne sintagme psovki, čime Jurić ponovo iznevjerava hladnoću svoje gotovo strojno egzaktne strukture slike. Samo blaga mrljica označava mjesto gdje se psovka nalazi. Izložio ih je 2015. godine u Bačvi HDLU-a. Samo tim slikama, da je, kako sam na početku rekao, kojim slučajem u New Yorku, bio bi jedan od najviđenijih slikara tzv. simulacijskog slikarstva koje recentno vlada galerijama i tržištem. Među njima čikaški slikar Christopher Wool treći je najskuplji slikar na svijetu, a slika slova i riječi, uključujući psovke (Fuck off). Jurić je, po meni, bolji slikar konceptualnog slikarstva od Woola. No to je Amerika, mi smo mi. Da ne govorimo da je jedan od spomenutih najuglednijih slikara post neo-geo orijentacije Peter Halley, vodeći simulacijski slikar u SAD-u, a Jurić je to kod nas, s visokom svjetskom kvalitetom.

Jurić je slovima oslikavao i starinske putne kovčege, kao reminiscenciju na svoja stalna seljakanja u prošlosti, kao podstanar bez stalnoga životnog i radnog prostora. Posljednji golem projekt bio mu je Memo-chips izložen na impozantnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu 2010. godine, meni osobno najboljoj izložbu koju sam ikada vidio u Paviljonu. Tapecirao je izložbeni prostor – svaki centimetar, desecima slika koje se mogu promatrati pojedinačno, ali i u dugom horizontalnom nizu koji kruži duž svih zidova velike prostorije u kojoj su smještene. Cijeli je prostor Paviljona obložio takvim nizovima slika u neprekinutome tijeku, a slike predstavljaju stilizirane mikročipove. Odlično su slike mikročipova korespondirale s građevinom Umjetničkog paviljona: slikarstvo 21. stoljeća sa zgradom s kraja 19. stoljeća. Isto tako, odlično su izgledali ti nizovi u suvremenom arhitektonskom zdanju u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU). Tim je ciklusom, koji je i kasnije nadograđivao, nadoslikavao, Jurić postavio pitanje: što je slika danas, što je slikarstvo današnjice? To je pitanje ontologije slike. Što bi slika u kontekstu suvremene kulture bila i/ili jest, i što uopće slika još znači?

Također, postavom u Umjetničkom paviljonu 2010. godine pitanje je bilo o mogućnostima ekstenzije slike na gabarite vrijedne historicističke arhitekture, kao i na njezinu ekstenziju kroz unutarnji prostor zidova. Jurić nudi stilizirane, geometrizirane slike mikročipova, tih simboličnih kôdova današnje tehnologije i komunikologije. Osim terapeutskog učinka na samoga umjetnika, koji neviđenom minucioznošću precizno izvlači linije u gami žute, oker i smeđe boje, izvježbanim rukopisom i u zen koncentraciji, ideja je da takav mikročip – ujedno simbol i goleme memorije, jer od njih su sastavljeni kompjuteri – postaje vizualno zanimljiv motiv koji on uzdiže do vrhunca suvremene slikarske estetike. Memo-chips asocira na mrežne konfiguracije, tekuće informacije, na sve što generira današnji svijet napredne tehnologije. Pritom diskretno na nekima od mnogobrojnih slika u dugome nizu što horizontalno teku uzduž zida naslika mali Kniferov meandar, uvijek odajući počast velikom slikaru.

Slikara zanima prijenos i mogućnosti prijenosa. Referira se neposredno na širok kontekst prijenosnih mogućnosti medija i medijske kulture. Stvara slikarsku mrežu koja je upravo nositelj prijenosa, putovanja, igre. Vrhunac su cijeloga ciklusa još veći i uvećaniji prizori mikročipova, s tim da je taj posljednji segment uvećanih stiliziranih mikročipova osvijetlio. Jurićevi čudesni prostorno-svjetlosni ambijenti slikama daju poseban ugođaj. Dobiva ih osvjetljenjem, ne jakim, ultraljubičastim i plavim led-neonskim lampama, tako da promatrač cijelim tijelom uranja u redefinirani prostor prostorije u kojoj se dugačak slikarski niz nalazi. Na neki način, kao da se Duje Jurić svojim inovativnim, novim slikarskim konceptom mreže oprostorenih slika na svoj, originalan i autentičan način nadovezuje na umjetnost cijenjenih i vrhunskih američkih umjetnika grupe Light and Space Movement, osnovane 1967. godine. Članovi slavne grupe su umjetnici Peter Alexander, James Turrell, Larry Bell, Doug Wheeler, Robert Irwin, Elyn Zimmermann, Eric Orr, DeWain Valentine, John McCracken i Craig Kauffman.

© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 1. svibnja 2025.

Pročitajte prethodni nastavak