Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 10. travnja 2025.

Ivan Meštrović, 2. dio

Godinu kasnije, 1908. je u Parizu. Tamo u granitu kleše portret Leopoldine Wittgenstein, supruge prvoga mu mecene u Beču Karla Wittgensteina, najbogatijeg austrougarskog industrijalca i oca velikog filozofa Ludwiga, za kojega je napravio prvi zdenac života, fontanu s vodom i nekoliko stojećih figura za dvorište njegove bečke vile. Nastavlja s vazama. Radi Vazu dugoga grla s reljefima nalik klasičnim grčkim likovima na oslikanim vazama, i dvije Velike studije ruku: sa šakom gore i šakom dolje. Izdužene su to vertikale ruku obrnuto okrenute. Radi stojeći kip/akt mlade djevojke Nevinost i pandan joj, fascinantni lik Starice. Mlado je žensko tijelo podatna površina finih konveksno-konkavnih odnosa, dok je starost ekspresija iskustva, trajanja i trošenja. Staračko je tijelo biološki omlohavilo, opustilo se, istakle su se kosti i bore. Kipar je u Beču prijateljevao s kritičarkom Bertom Zuckerkandl, čiji je muž liječnik omogućio umjetniku da prisustvuje seciranjima na medicinskom fakultetu. S instinktom za proporciju, pokret i redukciju suvišnog, u Parizu 1908. godine stvara Staricu, jedan od najdojmljivijih prikaza ljudskog tijela u cijeloj povijesti umjetnosti.

Tada počinje raditi i figure budućega slavnog Kosovskog ciklusa koji će predstavljati ratnike, heroje i udovice u Kosovskoj bitci 1389. godine. Kosovskim je fragmentima vidovdanskog mita u glini, sadri, drvu, kamenu i bronci osvojio svijet – prvo na zagrebačkoj izložbi Nejunačkom vremenu usprkos, izložbom u Zagrebu 1910., a pogotovo od 1911. godine kada je samostalno izlagao u srpskom paviljonu na međunarodnoj izložbi u Rimu, a njegov je monumentalni herojski kiparski stil bio opjevan do mjere da je proglašen najvećim živućim kiparom. Ivan Meštrović bit će simboličnim nositeljem napretka južnoslavenskog ujedinjenja protiv austro-ugarske hegemonije, i za ostvarenje hrvatskog narodnog bića unutar njega, kako je i počeo kao dječak s folklornim elementima koji su na tragu zahtjeva za nacionalnom umjetnošću, koju je propagirala i splitska grupa Medulić kojoj je pripadao. Mit o Kraljeviću Marku kojega monumentalno modelira na konju, generiran iz legendi o višestoljetnim borbama s Turcima, definirao je i odredio našu drugu Secesiju, čiji je Meštrović bio vođa. Nabijen je energijom, poletom, buntom i napetim pokretom u sedlu. Kraljević Marko i njegov konj jedno su tijelo, jedan volumen, jedan napeti mišić. Stilizirani su. Prvi modelirani lik ciklusa je monumentalni, golemi, u bijeloj sadri izliveni lik Miloš Obilić – bez ruku, s odlučnim koračanjem naprijed. Mišićave je napete anatomske građe, s istaknutom vratnom žilom, nesumnjivo dug klasično antičkom i Michelangelovom oblikovanju. Djeluje kao praslika Boccionijeva Kontinuiteta pokreta u prostoru, a u njemu su vidjeli odjek Rodinova Čovjeka koji hoda. Slijedi također monumentalni, u mramoru klesani muški torzo bez ruku i glave, a predstavlja Banović Strahinju koji je desnicom sasjekao dvanaest turskih glava, a sam će skončati tako da će ga Turci raskomadati na dijelove. Tu je dosljedan u evokaciji antičkih uzora, posebno u oblikovanju ratnika u kojima se ogledaju modeli idealiziranih atleta i boraca. No prije svega su materijalizacija snage dinarske rase, muške energije, prisutne u svim kipovima Kosovskog ciklusa.

Antički uzori bili su mu posebno pogodni za promišljanje ženskoga akta, koji je dominantna tema razdoblja između dva svjetska rata, njegovog neoklasicističkog razdoblja. Slijedi Moja majka, žena koja kleči u narodnoj nošnji u mramoru, druga verzija od one koju će u trokutastoj simetričnoj kompoziciji stvoriti za Povijest Hrvata, od kojih je kamena postavljena pred zgradu Sveučilišta (Pravnog fakulteta) u Zagrebu. Lik Moja majka zamišljena je da bude na ulazu u Vidovdanski hram. Modelira i opak izraz lica na portretu junaka Srđe Zlopogleđe. U Parizu 1908. još stvara Roba, muški pognuti akt s odrezanim nogama i rukama iza leđa. U sadri i mramoru radi fascinantan stojeći lik Starice, a pognuti lik starice s odrezanom jakom žilavom muškom rukom koju drži u rukama predstavlja Majku Jugovića. Godine 1908. na 1909. modelira i sfingu za zamišljen, a nikada realiziran hram u Beogradu za Vidovdanski ciklus s Kosovskim ciklusom i ciklusom Kraljevića Marka, koji je trebao imati i aleju karijatida koje drže arhitrav, konjanički lik Kraljevića Marka, Banović Strahinju, udovice, a 1910. nastavlja raditi reljefne glave vojnika, ratnika i junaka i ranjenog junaka. Radi reljef  Kosovka djevojka, s nagim poluležećim junakom Pavlom Orlovićem u prvom planu, a iza njega sjedi djevojka. Godine 1911. nastavlja puniti ciklus s Borcem i stiliziranim lavom kao karijatidom za Vidovdanski hram.

Osim antikom, nadahnjuje se i Michelangelom Buonarrotijem, Augusteom Rodinom, ali i mezopotamskom, asirskom skulpturom, posebno u stiliziranim frizurama ratnika. Vestalka, svećenica djevica koja čuva vječni plamen, Povijest Hrvata i mramorna Kontemplacija mišljene su poput egipatskih pisara, sjedeće u trokutastoj, piramidalnoj simetričnoj kompoziciji. Motivi žene u Meštrovićevu stvaralaštvu svojim transformacijama i varijacijama najkonkretniji su primjeri originalnih rješenja i potvrde stila, i koliko ga god stavljali u niz Rodin, Bourdelle, Maillol, Meštrović je svoj, što je potvrdio i Rodin osobno. Ženski aktovi i likovi poput Žene kraj mora, Čekanja, Sjećanja II, Sanjarenja, Psihe, Odmaranja te likovima majke s djetetom i/ili Bogorodice s djetetom kao simbola majčinstva gdje majka doji dijete – a tu je i složena skulpturalna skupina Nakon poroda, derivirani su aktovi iz firentinske grobnice Medici, plijene neoklasicističkom ljepotom, jer su bezvremene paradigme sa snažnim tijelom i melankoličnom glavom. Važnost žena u opusu analogna je važnošću žena u Meštrovićevu životu i klasifikacijom njegovih ljubavi: tragična s prvom ljubavi Olimpijom u Parizu, intelektualna s prvom suprugom i muzom Ružom Klein, senzualna i platonska s Ruženom Zatkovom, lirska i platonska s Marijom Banac, obiteljska s drugom suprugom Olgom Kesterčanek s kojom je imao djecu Martu (umrla s 25 godina), Tvrtka, Mariju i Matu.

Rob je izravno reminiscencija na Michelangelove manirističke kipove robova. Meštrović je napisao i knjigu o Michelangelu te mu posvetio portret i Michelangela pri radu. Teme Pietấ i Mojsije, koje je tijekom Prvoga svjetskog rata a i poslije u više navrata i verzija isklesao ili modelirao kao slobodnu formu ili reljef, izviru iz Michelangelovih istoimenih uzora. U njima će Meštrović primijeniti uvijek drugačije inačice u materijalu i stilu, ekspresionističkog, neoklasicisičkog i realističkog predznaka. Rimska Pietấ nosi nemir i tjeskobu sužanjstva u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio s prijateljem slikarom Jozom Kljakovićem u Drugom svjetskom ratu i očaj koji je zahvatio njega i veći dio čovječanstva. Trebao je biti smaknut, napisao je bratu oproštajno pismo, ali u zadnji tren je pomilovan. I Mojsija radi u nekoliko inačica, na neki se način poistovjećujući s velikim biblijskim prorokom, s podignutom desnicom ističe svoj utjecaj ali i jednakopravnu kiparsku ulogu i značaj Rodinovom – prepotentno, nema što – a Rodina je portretirao godinu dana ranije. Na pitanje što misli kako ga je Meštrović prikazao, Rodin je rekao: „On uvijek zna što hoće i to učini. Sav je svoj“. U likovima Mojsija, Robu i nekim muškim likovima velikih dimenzija i monumentalnoga izričaja možemo reći da postiže mikelanđelovsku terribilitấ.

Meštrović uvijek traži i nalazi svoj vlastiti i narodni izraz identiteta. Realizira arhetipove identiteta čežnje i mladosti, identiteta starosti i prolaznosti, arhetipova identiteta muške junačke snage Balkana, Dalmatinske (morlačke) Zagore i kosovskih junaka, arhetipove identiteta mistične i elegične ženske ljepote, Mojsija kao arhetip identiteta Mesije i sjajnoga slavnog ekspresionističkog Joba kao arhetip identiteta očaja. Stvara arhetipove u svakom žanru kojim se bavi, potpuno određen figurativnošću, i pojavnosti ljudskoga tijela, lica i ruku, portretima i autoportretima.

Od početka karijere Meštrović je portretirao suvremenike, članove svoje obitelji (oca s brkovima i turbanom na glavi, više puta prvu suprugu Ružu Klein, sestru joj Selmu Klein, drugu suprugu Olgu Kesterčanek i njihovu djecu Martu, Matu, Mariju i Tvrtka), prijatelje, umjetnike (prijatelje slikare i grafičare Jozu Kljakovića i Tomislava Krizmana, profesora kiparstva na bečkoj Akademiji Otta Königa, Michelangela i Rodina, pjesnika Luku Botića, Slavena Vidovića, ludog Mileta, Adu Pavičić, Ruženu Zlatkovu, Anđu Petrović i Leopoldinu Wittgenstein,), intelektualce, političare i svećenike (Nikolu Teslu, cara Franju Josipa I., Antu Starčevića, kralja Aleksandra Karađorđevića i suprugu mu Mariju Holenzollern, kralja Faisala, Isu Kršnjavija, biskupa Strossmayera i monsinjora Svetozara Rittiga), domaće i inozemne osobe. Portretirao je i Krista i sv. Ivana Krstitelja, odnosno izradio njihove glave. Etablirao se kao tražen portretist, osobito u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Za britanske ugledne osobe toga doba pozirati Meštroviću bila je stvar društvenog i umjetničkog prestiža. Ističu se portreti rađeni u Londonu, dječaka Gavinea Bonea te društvenih domaćica Antice Jedlowski, Lady Dorothy Une Ratcliff, miss St. George i dr. Svim portretima dao je osobni psihološki pečat, udahnuvši im, kao i svim svojim skulpturama, jaku dozu monumentalnosti, kao i portretiranim emocijama poput Grizodušja. Emotivan, osjećajan i mentalno jak, Ivan Meštrović svojim je genijalnim golemim životnim kiparskim opusom ostavio trajni trag i oporučni zalog svojemu ljubljenom hrvatskom narodu.

 © doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 10. travnja 2025.

Pročitajte prethodni nastavak