Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 10. travnja 2025.
Ivan Meštrović
Nesumnjivo najveći hrvatski umjetnik svjetskoga glasa, kipar, arhitekt, slikar i pisac jest Ivan Meštrović, jedan od najznačajnijih Hrvata svih vremena. Izrazito je značajna Meštrovićeva umjetnost za nas i našu zemlju. Meštrovićeva djela, od arhitekture – studirao je u Beču uz kiparstvo i arhitekturu, te projektirao kružnu građevinu Doma hrvatskih umjetnika, remek-djelo naše moderne arhitekture (1910.) i kružnu obiteljsku grobnicu u rodnim Otavicama kod Drniša – do skulpture i književnih djela. Napisao je u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti knjigu o Michelangelu i autobiografski roman Vatra i opekline o svojim složenim odnosima sa ženama – sretnim (sa suprugama Ružom i Olgom) i nesretnim, platonskim ljubavima (s Olimpijom koju ljubi mlad u Parizu, a koja umire od tuberkuloze i oprašta se sa svojim dragim u dirljivom oproštajnom pismu, potom s Marijom Banac i Čehinjom Ruženom Zatkovom, kojoj po muževljevoj narudžbi čini portret žene bez ruku, sputane, stisnute u monolitnom bloku).
Cijeli Meštrovićev opus nezaobilazan je dio identiteta hrvatskoga naroda. Prepoznatljivim rukopisom i figurativnim originalnim stilom trajno je obilježio povijest hrvatskoga, europskog i američkog modernog kiparstva. Rođen je 15. kolovoza 1883. godine u slavonskom mjestu Vrpolju, gdje mu je otac Mate Gabrilović Meštrović (1864. – 1922.) bio poslom željezničara s majkom Martom Kurobasa (1864. – 1941.). Iduće godine vraćaju se u zavičajno selo Otavice kod Drniša u kojem je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Dok je čuvao ovce, oblikovao je u drvu i mekanom kamenu figurice, Seljaka (1894.) i Bosanca na konju (1898.). Šibenska katedrala ga se dojmila kao dječaka i počinje pisati prve pjesme u desetercu inspirirane narodnim pričama i legendama. Već 1899. godine zapažen je kao ekstra talent, ima prve izložbe kod drniškog opančara i oštariji u Otavicama, potom u Zadru u uredništvu Narodnog lista. Izlaže skulpture i crteže narodnih junaka popraćene pjesmama u desetercu. Uči klesati kod Pavla Bilinića u Splitu, dok ga majstorova supruga Regina Bilinić podučava crtanje, a prof. Ante Bezić prima ga na večernji tečaj za šegrte u splitskoj Realki. Tada 1900. godine nastaju poprsja cara Franje Josipa I., đakovačkog biskupa i najvećega mecene u hrvatskoj povijesti Josipa Jurja Strossmayera, medaljon s portretom oca domovine Ante Starčevića, prvi autoportret te reljef glave Bogorodice i skulpturica Anđeo i janje.
Odlazi u Beč, boravi kod češkog činovnika Františeka Sykore. Profesor na bečkoj Akademiji Otto König, kod kojega su već studirali prvi rani hrvatski modernisti u kiparstvu Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec, 11 godina stariji od Meštrovića, priprema ga za akademiju i preporučuje kolegama profesorima Edmundu Hellmeru i Hansu Bitterlichu. Primaju ga kao presedan, protiv akademijina pravilnika da ne primaju studente bez završene srednje škole – toliki su ogroman talent iskusni profesori vidjeli u njemu. Godine 1901. zahvaljuje se prof. Königu dobrim realističnim portretom kako ga je učio. Godine 1902. upoznaje Augusta Rodina, kada je gigant kiparstva posjetio Beč, i kao i na mnoge druge mlade kipare Meštrovićeve generacije, ostavio snažan utjecaj. Susretao se s Rodinom i u Pragu na X. Izložbi češkog umjetničkog udruženja Mấnes, na kojoj je sudjelovao s drugim hrvatskim umjetnicama i umjetnicima. Radi svoj drugi autoportret, s buntovnim i samopouzdanim izrazom. Duga razbarušena kosa i glava podbočena je na stisnutu lijevu šaku.
Tih godina stvara secesijsko-simbolistička djela: Posljednji cjelov na kojoj ćelava muška glava odozgora u vrh glave ljubi vrh glave mladoga bolesnog muškarca asketski upalih obraza i očiju (1902.), Žrtvu nevinosti, mršavu žensku figuru skvrčenih nogu i zabačene glave (1903. – 04.), Strast, skvrčenu žensku figuru, sličnu Rodinovoj glasovitoj Danaji, a onda i fascinantnu, složenu skulpturalnu kompoziciju od mnogih isprepletenih ženskih, muških i dječjih tijela Timor Dei (Božja noga, 1904. – 1905.), u kojoj golema Božja noga gazi sve pod sobom. Prikaz je to neminovnosti smrti. Godine 1904. portretira Isu Kršnavija, svojega prijatelja slikara i grafičara Tomislava Krizmana, djevojčicu Boženu Begović i Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tada dominiraju secesija i simbolizam, i sve su tadašnje Meštrovićeve skulpture stvarane u tom stilu.
Mladi Meštrović počinje izlagati s grupom Secesija na njezinim izložbama do 1910. godine. Godine 1905. pak, nastaje slavni Zdenac života, remek-djelo izlagano na izložbi Secesije. Umjetniku su 22 godine, a stvorio je djelo koje prikazuje život i ljubav, obitelj, parove koji se grle i ljube. Žeđaju četiri para, jedan starac i jedno dijete. Simbolizira razdoblja života, prolaznost svega, ovjekovječeno u trajanju pred zgradom HNK u Zagrebu. Interpretirano je kao morlakizam, bremenito biće hrvatskog naroda; ni rodenizam, ni pogotovo impresionizam, prije ekspresionizam. Kratkotrajnost života na zemlji i tragika čovjekovoga ograničenog postojanja potaknuli su umjetnost na razmeđi stoljeća na nutrinu, introspekciju, subjektivni doživljaj egzistencije. I mladi Meštrović tada i do kraja života nosi u sebi tu klicu sumnje, pitanja, pa propituje u skulpturama nevinost, čežnju, brigu, strast, ljubav i erotičnost, kao i autoerotičnost i vlastitost brojnim autoportretima protegnutim kroz razna životna razdoblja. Godine 1905. radi i Laokoona mojih dana, muškarca stegnutoga udovima žene što će poput udava istisnuti posljednji dašak života – jedan od arhetipova simbolističkog kipareva razdoblja.
Mladić odgojen na narodnoj usmenoj književnosti i desetercu, u nekoliko je godina apsolvirao Schopenhauera i Hofmanstahla, inficirajući se suvremenom tjeskobom. Strast i Razbludni starac i djevojka, Draškanje primjeri su Meštrovićeva moderniteta i beskompromisnog umjetničkog nagona. Majčina briga i Obitelj iz 1905. godine inspirirani su važnom preokupacijom – obitelji. Meštrovićev prijatelj slikar Ante Katunarić, model za jednu od figura na Zdencu života prikazan je sa suprugom Adom koju grli, a oboje grle kćerkicu Jelvu, a njegova žilava šaka poslužila je za Ispitujuću ruku, valjda dug Rodinu i njegovoj Božjoj ruci koja stvara svijet i čovjeka. Godine 1907. u Beču stvara u patiniranoj sadri Postamente: dječaka s balonom, dječaka s usnom harmonikom, ženu s dvoje djece, ženu s djetetom, i dekorativni postament te Vazu najstariju, s trbuhom, ručke ljudske ruke.
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 10. travnja 2025.