Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 17. ožujka 2025.
Ivan Kožarić (uz knjigu Ivice Župana Kožarić u Giardinima – U povodu nastupa akademika Ivana Kožarića na 37. venecijanskom Biennalu 1976.)
Ivan Kožarić, za prijatelje Koža (Petrinja, 10. lipnja 1921. – Zagreb, 15. studenoga 2020.), bio je ugledni hrvatski kipar, član HAZU i član grupe Gorgona. Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943., a diplomira 1947. godine. Godine 1949. završava specijalku kod Antuna Augustinčića. Od početka umjetničkoga djelovanja pokazivao je izrazitu sklonost prema naglome mijenjanju kiparskoga izričaja. Već je skulptura Osjećaj cjeline (1953–1954) označila snažan otklon od tradicije figuralnoga kiparskog izraza, dok je ciklus Stabla (1956.) bio u znaku pojačane ekspresivnosti, postignute sažimanjem oblika. Iz toga su razdoblja i prve skulpture, najčešće portreti, koje zrače pročišćenim humorom (Mladić s krijestom, 1956.) i veći broj reljefa (Grad, Kartaši, Isječak rijeke), bliski konceptualističkim arhetipovima. Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu Oblici prostora (1961–1969) ostvario je krajnje pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovno približavao suvremenim avangardnim kretanjima u umjetnosti (Prizemljeno sunce, 1971.). Eksperimentirao je sa skulpturama malih dimenzija, zlatnom bojom obojio je sve u svojem atelijeru, otkrio je princip redizajniranja i recikliranja (ciklus Spontane skulpture), ali vratio se problematici svojih ranijih radova, koje postavlja u drukčiji prostorni kontekst (skulptura A. G. Matoš na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu, 1978.).
Određeno smirivanje i skretanje prema estetizaciji oblika pokazivala je serija Reljefi (1979–1980). Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih izrađivao je skulpture od grubo tesana drva s metalnim aplikacijama, a potom maštovite i ludičke instalacije. Izlagati počinje 1953. godine, a samostalno izlaže od 1955. godine. Godine 1959/1960. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskoga kritičara Jacquesa Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy, čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoč povoljnim okolnostima i mogućnosti ostanka u Parizu, Kožarić se na svu sreću po domaću umjetničku sredinu, vraća u Zagreb odlučivši karijeru nastaviti u domovini. Kažem na svu sreću, jer da je ostao u Parizu možda bi s vremenom postao naturalizirani Francuz, kao što smo u 20. stoljeću izgubili velike slikare Lea Juneka, nekoć člana slavne grupe Zemlja (1929–1935) i Slavka Kopača, rodom iz Vinkovaca, a u Parizu uglednoga člana i tajnika grupe Art Brut (Sirova umjetnost), kojoj je predsjednik bio Jean Dubuffet, potpredsjednik Jean Fautrier, a naš Kopač tajnik. Njih dvojica, i ne samo oni, oženili su se Francuskinjama i ostali u Francuskoj i postali naturalizirani Francuzi.
Kožarićeva je zona komfora i sigurnosti bio njegov stan na Trnju iza Zagrepčanke i atelijer u Medulićevoj 12, gdje je cijeli život stvarao. Kada je preminuo u stotoj godini, ovaj naš veliki umjetnik koji stoljeće dugim životom bitno obilježava hrvatsku suvremenu umjetnost druge polovice 20. stoljeća, ostavio je Gradu Zagrebu svoj atelijer i umjetnine u njemu. Grad Zagreb je još 2007. u cijelosti otkupio Kožarićev atelijer s više od 6000 eksponata i povjerio ga na čuvanje i pohranu Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Cijeli je njegov atelijer takav kakav je bio in situ u Medulićevoj 12 premješten u Muzej suvremene umjetnosti (MSU) preko Save u Novom Zagrebu. Moja kolegica sa studija Iva Radmila Janković kao viša kustosica MSU-a vodi brigu isključivo o ostavštini i umjetninama atelijera akademika Ivana Kožarića. Početkom šezdesetih Kožarić je član neformalne grupe Gorgona, koja djeluje od 1959. do 1966. godine, zajedno sa slikarima Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom, arhitektom Miljenkom Horvatom, povjesničarem umjetnosti i konceptualnim umjetnikom Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, te kritičarima Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom. Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su primjerice Biennale u Veneciji (1976.) i Biennale u São Paolu (1979.). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture (Michel Seuphor: La sculpture de ce siècle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, izdanje Fernand Hazan, 1970.).
Tko ne zna za Kožarićeve antologijske skulpture trajno postavljene u vanjskim prostorima Zagreba, kao što je brončani spomenik Antunu Gustavu Matošu koji mirno sjedi u prirodnoj veličini na klupi na Strossmayerovom šetalištu, u očištu i bliskosti sa šetačem/promatračem? Bolje i ozbiljnije sam se upoznao s Kožarićevom umjetnošću kada sam upravo spomenik Matošu opisao i analizirao kao seminar za pokojnu profesoricu metodike Jadranku Damjanov. Tada sam dublje shvatio svu modelacijsku i idejnu genijalnost Ivana Kožarića. U Bogovićevoj ulici trajno je mjesto u Zagrebu našlo i Prizemljeno sunce (dio Zagrebačkog Sunčevog sustava). Lutalo je od 1970. godine kada je postavljeno na mjesto za koje ga je umjetnik namijenio, na otok na raskrižju Deželićeve ulice i Trga Maršala Tita (današnjega Trga Republike Hrvatske), između HNK i Škole primijenjene umjetnosti. Pokojni konceptualni umjetnik i osnivač Odsjeka za Nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Ivan Ladislav Galeta je 1970. i 1971. godine postavio kameru kod Prizemljenog sunca, velike žute kugle, i snimao reakcije prolaznika. Snimio je unezvijerenog vozača fiće kako izlazi iz auta i lupa nogom po kugli, potom nekoliko ljudi koji su skulpturu svu popljuvali, a redovito je bila išarana glupim grafitima. Kožina avangardna umjetnost nije bila shvaćena ni dobrodošla u domaćoj učmaloj, uskogrudnoj i ultrakonzervativnoj sredini. U Europi i svijetu bio je adekvatno vrednovan.
Od zagrebačkih skulptura u javnom prostoru spomenimo još i Kupača pod tušem na livadi ispred zgrade INE u Novom Zagrebu. Na kraju je priznat i cijenjen i u nas kao jedan od najvažnijih i najvećih umjetnika koje smo imali u našoj sredini. Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1997. godine, a iste je godine postao i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tkogod se bavio likovnim i vizualnim umjetnostima, nije mogao a da ne upozna, druži se, rijetko doduše, razgovara, premda je bio čovjek koji je malo govorio, a puno pažljivo slušao, i piše o njegovoj intrigantnoj, provokativnoj i subverzivnoj umjetnosti. Mala privatna anegdota: Kožarić mi je poklonio dva svoja crteža. Na jednom papiru A4 formata povukao je horizontalnu crtu olovkom po sredini i dolje potpis IK, a na drugom A4 papiru prolio je po sredini mrlju zelene boje i isto potpisao IK. To mi je bilo bez veze, od tako velikog popularnog kipara. Nisam tada shvaćao. To je bio on. Takav je bio umjetnik. Govorio mi je, okrećući pilu naopako, da on ne zna što je umjetnost, da ne zna je li umjetnik i da će biti sretan ako ikada uspije doći do praga umjetnosti.
Svašta je radio kao umjetnik, zapravo je bio performer i konceptualac. Nije mu bio važan materijal ni izvedba skulpture ili kakvog drugog umjetničkog djela, važna mu je i jedina relevantna bila ideja. Jednom je krampom iskopao rupu u podu galerije gdje je imao izložbu, i ta iskopana rupa bio je njegov izložak. To je izveo u jednoj francuskoj privatnoj galeriji i ponovio u zagrebačkoj privatnoj galeriji Beck. Drugom je prilikom izložio štand s voćem i povrćem posuđen od kumice s placa, s Dolca. Taj bi potez i ideju mogli poistovjetiti s talijanskom Arte Poverom (Siromašnom umjetnošću), koju je kao najvažniju talijansku umjetničku grupu druge polovice 20. stoljeća stvorio talijanski kritičar Germano Celant 1967. godine, a u grupi su bili Michelangelo Pistoletto, Pino Pascali, Luciano Fabró, Janis Kounnelis, Giusepe Penone, Giovanni Anselmo, Gilberto Zorio, Enzo Calzolari i Mario Merz. Oni su gradili umjetnička djela, skulpture i instalacije od isključivo prirodnih predmeta, od drva, stabla, balvana, lišća, granja, korijena stabala, mahovine i slično. Upravo je Mario Merz – kojega sam imao čast upoznati i razgovarati s njim na jednom venecijanskom Biennalu, 1993. ili 1995., ne sjećam se više, izlagao štandove s voćem i povrćem. Ovaj je veliki gospodin duge sijede kose koji mi je izgledao kao indijanski poglavica, najpoznatiji po svojim igluima, polukupolastim formama građenima od granja i mahovine, u koje je ugrađivao neonske svjetleće riječi i rečenice te Fibonaccijev niz brojeva. Upoznao sam i druge umjetnike Arte Povere, ali najviše me se dojmio Merz. Ne kažem da je Kožarić plagirao Merza, ali slučajno su došli na istu ideju i izložili isti izložak kao ekološki osviješten rad: štand krcat voćem i povrćem. Kožarić je znao zvati poznanike i druge ljude dobre volje na Sljeme da u tišini promatraju nebo. To podsjeća na Walking art Škota Hamisha Fultona, na zajedničko hodanje i putovanje. Nakon performansa promatranja neba, sudionici bi – kako je tko htio i morao, šutke odlazio, svaki sa svojom meditacijom i refleksijom. Kožariću je uvijek u umjetnosti bio važan duhovni supstrat – umjetnost je život, a život duha najdragocjeniji je njegov smisao. Umjetnost je dakle, duh.
Kožarić je bio i duhovit, pa i ironično se znao sprdati s različitim ljudima, događajima i pojavama koje je smatrao glupima. Katkada je bio i spadalo, šegačio se. Na primjer, kada su se diljem Hrvatske objavljivali natječaji za Tuđmanov spomenik, Kožarić je priložio dugu crvenu metalnu vertikalu sa zavojitim i šiljastim vrhom. Eto što je mislio i o Tuđmanu i o spomeničkim natječajima. Na pitanje kojih mu je deset ili barem pet najdražih knjiga koje je pročitao, odgovara: „Proljeće i jesen Ly Bu Vea, Proljeće i jesen Li Bu Vea“, i tako pet, i deset puta. „Kada tu knjigu pročitaš, ne moraš nikada više nijednu drugu knjigu pročitati. U njoj je sve“, objašnjava mi Kožarić. A radi se o kineskoj drevnoj enciklopediji iz razdoblja oko 2000 godina prije Krista koju je dao prevesti s kineskog na hrvatski i objaviti 1982. godine urednik Albert Goldstein. Od samog početka umjetničkog puta, odbijajući zamrznuti likovni jezik u nekoj prepoznatljivoj inačici stila, Ivan Kožarić neumorno je tragao za najboljim načinom kojim će materijalizirati svoju umjetničku misao – ideju. „Ako djelo sadrži ideju,“ govorio je „ima sve, ima život.“
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 17. ožujka 2025.