Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 3. lipnja 2025.
Peruško Bogdanić, 2. dio
Bogdanić nije kipar jednom za svagda usvojenih formula koje bi ga imobilizirale u izričaju. On svoje vertikale stvara u stanovitom poretku bioloških mutacija, gdje nije riječ o prijelazu iz jednoga figurativnog tipa u drugi. Mutacija se sastoji u definiciji novoga oblika, te u otkriću novog puta koji omogućuje stvaranje mnogobrojnih oblika, u nepresušnoj kombinatorici varijacija formalnih tema, međusobno povezanih prije svega promatranjem prirode i kodiranjem rezultata promatračkog istraživanja u kameni materijal. Predložak se s područja deskriptivnog i anegdotalnog transponirao na razinu likovnog. Geometrizacija oblika, najčešće u savršenoj ravnoteži i simetriji, tek je kadikad izigrana s blagim pomacima k asimetričnome. No, svagda se jednostavnost i kvalitativna ujednačenost tekstura površine vraća slikovitosti pročišćene elementarne prvotnosti, koja u konačnome zbiru kompozicijske cjeline uspješno izbjegava puku anegdotalnost.
Takav stav nije bez prethodnika u povijesti, naprotiv. Grci su izabrali za prikazivanje intelektualne elemente mjere koje prenose u bića onaj u prirodi vrhovni zakon – zakon harmonije; drugim riječima, zakon suglasja dijelova koji čine cjelinu. Ako je moguće šifrirati univerzum, i ako broj izražava tajnu prirode, kao u Grka, apsolutna dimenzija ne postoji, i zapravo je nebitna kvaliteta. Bogdanićevi raniji radovi: Prvi heretik, Drugi heretik i Treći heretik u velikoj su mjeri aluzije na jednostavno obličje grčkoga stupa s modificiranim kapitelom, u kojima je tijelo stupa u kamenu, a kapitel u bronci, i znatno većih dimenzija od posljednjih radova, iz posljednja dva desetljeća. Skulpture nastale u dva posljednja desetljeća sve su stišanije i diminuiranije.
Tim slijedom, univerzum je moguće u svakom njegovom dijelu uvećati ili smanjiti, a da ne dođe do bitne modifikacije, pod uvjetom da se promatra odnos dijelova. Pojam kvalitete upravo će se i usidriti u pojmu Ljepote koji podrazumijeva vjerovanje u jedinstvo univerzuma, u kojima utočište pronađoše i Bogdanićeve skulpture. Ideje s kraja jednog burnog razdoblja označenoga krajem stoljeća, nakriljene su natuknutim utihnućem, neznane egzistencijalne, socijalne i kulturalne antropologije, i nisu ništa drugo doli refleksija pretvorbe određenih romantičnih nemira. Bogdanić u tom ozračju poprima neku drugu, arhaičnu i egzotičnu insinuaciju mišljenja pretočenu u kameni, drveni ili brončani smiraj, oživljujući u materiji zavodljive antifantazme, bez traga apokaliptičke gorljivosti kakve nalazimo u mnogih drugih umjetnika, utemeljene u racionalnosti perceptivnoga, taktilnog i trodimenzionalnoga prostornog osjećaja ritma. Tek rijetko, kao u kipu Kozmičko uho, zaziva budućnost u igri anamorfozne percepcije. Oživljena je ideja alkemijske transmutacije materije, u kojoj je zadržana jaka doza nezaboravljene tradicije magije skulpture, rezultirajući savršenom bijelom čistoćom uzdignutom na pijedestal rituala, uznoseći viziju imaginativnog stanja koje oponira stvarnosti ambijenta.
U tom ključu djela Peruška Bogdanića mogu se čitati kao unutarnja odiseja, putovanje vlastitom privatnošću, poviješću, idejama, sjećanjima, umjetnošću, kulturom, mišljenjem i radom, kroz kontinuiranu aktivnost već davno prepoznatu i prihvaćenu u komunikaciji s publikom, s punim pravom često i nagrađivanu od struke. Peruško Bogdanić imao je 16 samostalnih izložbi, a izlagao je na 78 skupnih izložbi. 1980. godine dobio je nagradu 7 sekretara SKOJ-a za kiparstvo, 1982. godine Nagradu 14. Salona mladih za kiparstvo, te još tri nagrade 1989., 1991. i 1992. godine. Javljao se na puno natječaja i simpozija: radovi su mu u javnim prostorima postavljeni u Pionirskom gradu u Zagrebu, u Dugom Selu, u Kostanjevici na Krki, u Labinu, u Edinburghu u Škotskoj, u Jakovlju u parku skulptura te u Poreču. Ova posljednja navedena u Poreču jest Vrata Poreča, brončana monolitna pravokutna forma s izrezanim vratima, a postavljena je na glavnom porečkom trgu prepunom ljudi, turista i domaćih. Svake ih godine ljeti promatram, jer u Poreču provodim godišnji odmor.
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 3. lipnja 2025.
Pročitajte prethodni nastavak
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.