Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 3. lipnja 2025.
Peruško Bogdanić
Peruško Bogdanić rođen je 24. listopada 1949. godine u Starom Gradu na Hvaru. Od 1955. godine živi u Zagrebu. Godine 1976. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je kiparstvo u klasi profesora Vjekoslava Rukljača. Do 1995. djelovao je kao samostalni umjetnik, a te godine počinje s radom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao asistent, potom je redoviti profesor, a od 2012. godine redoviti je profesor u trajnom zvanju. Bio je dekan ALU od 2012. do 2014. godine. Od 2002. do 2021. godine bio je mentor i umjetnički voditelj međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru. Godine 1975. s kiparom Kuzmom Kovačićem i slikarom Igorom Rončevićem osnovao je galeriju Na Bankete u Hvaru, gdje je prvi put izlagao 1976. godine. Do danas je priredio više od trideset samostalnih i sudjelovao na više od stotinu skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Njegove skulpture postavljene su u Lokvama Okrugli pokret, 1982.), Sisku (Bez jahača, 1983. i Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, 1999.), Zagrebu (Povratak barbara, 1986.), Kostanjevici na Krki (Venecija, 1988.), Edinburghu (Lice izgubljene bitke, 1989.), Labinu (Keopsov san, 1989. i Putovanje barbara, 2001.), Poreču (Prvi heretik, 1995. i Kip od kiše, 2006.), Bolu (Mediteranska I., 2004.) Djela su mu izložena u zbirci Moderne galerije u Zagrebu i Gliptoteke HAZU te u brojnim privatnim zbirkama u zemlji i svijetu. Za svoj umjetnički i društveni angažman višestruko je nagrađivan i odlikovan. Posebno se ističe državna Nagrada Vladimir Nazor 2016. godine za izložbu Kipar Bogdanić u sinkronijskom čitanju u Galeriji umjetnina Slavonskog Broda. Godine 1994. odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992., a 1997. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u hrvatskoj kulturi. Godine 2020. na Sveučilištu u Zagrebu dodijeljeno mu je počasno zvanje profesor emeritus.
„Samo si san (ali u tebi sniva svijet) i njegova nijemost govori tvojim riječima.“ / „….jer se ne ustavljaju ni u jednom obliku niti se zadržavaju na onome što sazdaju.“ Octavio Paz
Octavio Paz (Mixcoac, danas Ciudad de México, 31. ožujka 1914. – Ciudad de México, 19. travnja 1998.), meksički je književnik i diplomat, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990. godine. Uz Borgesa, vjerojatno najutjecajniji hispanoamerički književnik 20. stoljeća. Ovi njegovi stihovi savršeno mi se uklapaju u skulpture Peruška Bogdanića. Sve je san, iz sna i mašte nastaje, a u njemu je svijet. Kipovi su nijemi, ali kroz njih progovara umjetnik svojim riječima. A najvažnije: ne zaustavljaju se ni u jednom obliku i ne zadržavaju na onome što sazdaju. To znači da okamenjene skulpture Peruška Bogdanića shvaćam onako kako ih ja shvaćam, nisu zadržane na onome što sazdaju nego su ono što ćemo mi, publika ponaosob, u njima pročitati ili čuti što njihova nijemost govori umjetnikovim riječima.
Peruško Bogdanić kipar je koji stvara u kamenu, drvetu i bronci vertikalni svijet savršene formalne čistoće. U njegovom kiparstvu razvidan je visok stupanj razvijenosti snažne tektonike skulpturalne misli. Njegovi likovi isklesani direktno u kvalitetni istarski vinkuranski kamen, likovi su iz mašte koji ostvaruju inverziju mnogostrukih varijanti iščitavanja, omogućujući nam da prodremo i osluhnemo arhetipsku vokaciju određene asocijativne simbolike seksualiziranih formi, određenu falusoidnu, mušku simboliku, ako uzmemo u obzir da se svaka vertikalno uzdignuta forma čita kao falusoidna – od Akada, Babilona, Egipta i dalje kroz ljudsku civilizaciji, kulturu i umjetnost. Tako se svaki kružni toranj i neboder u osnovi tako može promatrati. To bi trebao biti izraz muške snage i moći koja teži katkada postati tajnovita, i ponekad pogubna, uobličena kuglom/glavom u vrhu vertikalno komponirane mase. No po svojoj isključivoj vertikalnosti, Bogdanićeve su forme i kozmička stabla što se humaniziraju i postaju simbolima vertikalnog mikrokozmosa kakav je čovjek, povezani s čovjekovom sudbinom, jer stablo je psihofiziološki totalitet ljudske individualnosti. Stablo postaje stup, stup statua, a svaki skulpturalno oblikovani ljudski (ob)lik u kamenu međuprožimajuća je metamorfoza.
Vertikalizam pojačava slike uskrsnuća i pobjede, mjerom vremena naglašava ambivalentnost cikličkog simbolizma ezoterije mesijanskih i uskrisujućih vrijednosti, i amalgam procesualnosti rada. Na ikonološkoj razini, Bogdanić evocira antičke i klasične elemente poput jonskih kapitela na vrhu stupova ili poseže za mitologijama, prije svega germanskom i anglosaksonskom mitologijom. Kako? To je isključivo moje iščitavanje i mišljenje. U bijelim vertikalnim kamenim skulpturama, minimalistički bijelim i čistim, vidim legende o vitezovima Okruglog Stola kralja Artura (Odinov malj, Parsifal, Sveti Gral, Gavin, Lancelot). Matrice su to na kojima će neosjetno, naglo i istodobno uslijediti prijelaz s doslovnosti na stvaralačku djelatnost i iz prakse u estetsku spekulaciju. Pomak nije samo u promjeni predložaka, nego u promjeni poimanja, u kojoj se ne radi (samo) o manualnom napretku nego o dvostrukoj aktivnosti opservacije i realizacije, usmjerene ka novim načelima.
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 3. lipnja 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.