Problemska slikovnica za djecu i odrasle

Piše: Katarina Marić, 4. travnja 2026.

Luka Oman: Priča sa sela, urednica i ilustratorica Kaja Kajfež, Dvostruka duga/Prijatelji životinja, 2025.

Slikovnica kao „knjiga sa slikama namijenjena djeci“, odnosno kao primarno promatrana forma za plasiranje tzv. dječje književnosti, u konkretnom slučaju Priče sa sela Luke Omana, zanimljiv je odabir za prezentiranje svojevrsne suvremene tabu-teme; jer, iako danas slikovničkoj formi za najmlađe nisu strane i one vezane uz tzv. problemske situacije svakodnevice (gubitak, bolest, tolerancija, zlostavljanje), ona o tradicijskoj poubičajenosti nezamislivih patnji ne-ljudskih, farmskih životinja dosad, barem u Hrvatskoj (regionalno objavljena slikovnica Sonje Kozline Ko je to na V https://www.kulturauzagrebu.hr/santa-pazzia-aktivizam/), nije obrađivana na ovoliko direktan način te se time može okarakterizirati ne samo kao štivo namijenjeno djeci (no manje doslovno slikovnički, kojima je u pravilu tekst u drugom planu), nego svakako preferabilno i odraslima, a što slikovnice oduvijek – iako ne većinski, ali svakako barem parcijalno i sporadično i jesu bile. Postupak je to oneobičavanja forme sadržajem (što recimo na filmu Von Trier i Burton rade s žanrom mjuzikla kao dotad mahom benevolentnom i light eskapističkom formom, u kojima pionirski progovaraju o tabu-temama poput ljudožderstva /Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street, 2007./ ili smrtne kazne /Dancer in the Dark, 2000./). Isto čini autor Oman, ukazujući i ogoljujući proces dobivanja jaja ili mlijeka od strane zatočenih i mučenih životinja, pružajući svakom čitatelju ponaosob mogućnost samorefleksije pri sudjelovanju u etički nesporno u najmanju ruku upitnim izborima, odnosno podastirući neupućenima istinite činjenice o lažnim i bolno licemjernim reklamama, crtićima a počesto i upravo slikovnicama o ljubičastim kravama ili veselim idiličnim pejzažima s razdraganim i nasmijanim kravicama i kokama, a koje im mogu pomoći promišljeno i svjesno odlučiti kakve će prehrambene izbore raditi u budućnosti.

Neizrecivo brutalan i iskorištavalački odnos prema životinjama (samo u hrvatskim klaonicama, bez privatnih kućanstava, dnevno se ubija na tisuće životinja, pri čemu iste žive u prestrašnim uvjetima i trpe svekolika zlostavljanja) – bilo poradi kratkotrajnih zadovoljenja banalnih/trivijalnih strasti i interesa, bilo poradi koncentrirana profita velikih korporacija s ekološki najrazornijim sustavom industrijskog uzgoja/intenzivnog stočarstva, Oman prezentira kroz dječje oči – autobiografski, iz perspektive dvanaestogodišnjaka koji nezamagljeno i zazorno, exupéryjevski „samo srcem bitno vidi“ nedjela kao takva, bez dvostrukih mjerila (pas kao ljubimac, janje kao jelo) odnosno uočava i nadalje exupéryjevsko „pripitomljavanje“ djece pri odrastanju ka promatranju istih događajnosti kao normalnih, tradicionalnih odnosno opravdanih.

Objektificirajući životinje kao komade, sirovinu, robu, grla, broj, proizvod, potiče se i diskriminirajući, razlikovni specistički (skotna umjesto trudna, crkotina umjesto truplo, uginuti umjesto umrijeti, nozdrva umjesto nosnica itd.) ili eufemizirajući način govora (meso umjesto dio leša, mesojedstvo umjesto karnizam, uspavljivanje umjesto ubijanje, davanje npr. mlijeka umjesto otimanje, istraživanje na modelu umjesto vivisekcija itd.) a i termini poput vlasništvo, vlasnik postavljaju ekvivalentno ljubimce-ukućane u robovsku poziciju. U javnom prostoru pak posebno žalosti prikazivanje pojedinih licemjernih, ugnjetavajućih radnji kao prijateljskih i pomažućih prema životinjama (primjerice lovstvo, dresura, izložbene prakse ili zadnjih desetljeća masovno bezumno prisilno spolno sakaćenje/kastracija – playing god dominacijsko-nadređenog mentaliteta, iako se priroda i bez ljudskih intervencija odvajkada snalazila i snalazi se sasvim dobro). Životinje, svaka ponaosob, su netko, a ne nešto; ne množina (ribe, ptice, jastozi, muhe, žabe), nego jednina. Svi navedeni tretmani istih, prolaze nekažnjeno. Ali kao što je Marlon Brando napisao u svom govoru odbijanja Oscara zbog sramotnog postupanja prema indigenističkim sjevernoameričkim narodima: „Postoji jedna stvar koja je iznad ove perverzije, a to je ogromna presuda povijesti, koja će nas sigurno osuditi“, jednako tako sigurno će u budućnosti doći i takvo vrijeme društvenih promjena/promjena svjesnosti prema životinjskoj subraći.

I iako se slikovnica Luke Omana (https://zegevege.com/prica_sa_sela/ ili chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/https://prijatelji-zivotinja.hr/data/file_17175.pdf) ne dotiče svih ovih ili brojnih drugih nespomenutih duboko nasilnih tema i problema, svakako potiče na razmišljanje o istima, kao poprilično eksplicitan aktivistički spis bodreći na mogućnost izbora, na netretiranje životinja kao objekata, posjeda ili resursa, na napuštanje mentaliteta gospodarenja i nadređenosti nad ne-ljudima – tim „tinjajućim životima“ (život + tinja), tim „duševnicima“ (animal, od anima= duša), tim strpljivim beskrilnim anđelima, a što pak posebno ističu jako lijepe folklorno-ruralno-etnografski fundirane ilustracije renomirane Kaje Kajfež, koje kao da nam govore: empatija uvijek treba prevladati, a borba protiv raznih zloćudnih -izama ne posustajati.