Piše: Katarina Marić, 24. travnja 2025.
Sonja Kozlina: Ko je to na v, Refugijum, Novi Sad, 2025.
„Sve dok ljudi budu ubijali životinje, ubijat će i jedni druge. Uistinu, onaj koji sije sjeme smrti i boli ne može požnjeti sreću i ljubav.“ (Pitagora)
„Životinje su moji prijatelji, a svoje prijatelje ne jedem. Dok je god čovjek hodajuća grobnica za od njega ubijene životinje, bit će rata na ovoj Zemlji.”(George B. Shaw)
Giovanni Francesco Bernardone, poznatiji kao Franjo Asiški (1181–1226), kao osoba na ultimativno visokom stupnju evolucijske ljestvice, vrlo je dobro spoznajno-osjetilno znao da su sva bića božje manifestacije, odnosno prepoznao ih je ne samo kao ona s čovjekom životno umreženo-organski neraskidiva i međuovisna, nego i kao čovjeku ravnopravna, pobratimljenu „braću i sestre“ prema kojima se ispravno odnosio s dubokom i iskrenom sućutnom poniznošću i empatičnom nježnošću, upravo kao šarolikim i najraznovrsnijim otjelotvorenim i uobličenim formama i iskazima samoga Boga – poznate su tako, iz usmene predaje, ne samo njegove ushićeno radosne propovijedi pticama nego i svakodnevni, gotovo animistički percipirani iskazi isprika i poštovanja sklanjanjem crvića i pužića s puta, skidanjem kape mački ili kravi, stablu ili stolici koja ga ugošćuje sjedenjem; odavavši čak i u ono pauperističko, duhovno purilnije drevno doba dojam radikalno-ekstremnog, čak neshvatljivo-odbojnog, podivljalog bedaka, a što je pak puk masovno koristio kako bi ga ismijavao, zbijao neukusne šale i nabacivao se za njim blatom. Taj walterniggovski „srednjovjekovni hipi“ nipošto nije spadao niti spada u prosječan hagiografski model, pa i današnji kršćani njegovu nadasve iskrenu, ljupku duševnost doživljavaju selektivno, ne prepoznavajući je integralnim dijelom Isusovog naukovanja ili nečeg vrijednog nasljedovanja, radije kakvim avangardnim egzotizmom ili ekscentričnom poverellovom crtom.
Uvid u tajne sretnog suživota, nezlouporabe i neiskorištavanja te ne-podlaganja sebi drugih živih bića poradi vlastitih sitnih ugoda danas nastoje pronijeti i promovirati razne aktivističke grupe i pojedinci, među kojima se ističe Sonja Kozina, novosadska autorica veganske slikovnice/brošure koja na dvadesetak stranica opremljenih ilustracijama Milene Mimi donosi edukativne smjernice za „čestit život“; njome objašnjavajući neraskidivu povezanost svih bića u višemilijunskoj mreži obličja i opstojnosti odnosno ukazujući na neetičnost, neestetičnost i nehumanost u izlaganju životinjskog svijeta nezamislivim i groznim mukama, oglušenost, oguglalost i ravnodušnost na te iste muke i u konačnici nepravedno i degradirajuće slijepo uništavanje/oduzimanje obescijenjenih nevinih života.
Autorica svoje čitatelje poziva i na promišljanje o istoj savršenoj životnoj sili/duši/kreacijskom božjem dahu u svim živim bićima, neovisno o vanjskoj ljušturi/odjeći – tjelesnoj formi, upozoravajući na – u slučaju ignoriranja takvog uvida, moguću opasnost od gubitka čovječnosti odnosno jasno vidjevši stvaranje razumnijeg i harmoničnijeg društva u slučaju uvažavanja ravnopravnosti ljudi i životinja, upućuje molbu na življeni senzibilitet spram prirode i mesnu nekonzumaciju, gorljivo zagovarajući život bez iskorištavanja – ako ne iz (najlogičnijih) etičnih pobuda, a ono barem u svrhu dugoročne opće (stvaranje održive razine ugljičnog otiska) i individualne koristi (nebrojene dobrobiti na zdravlje, vidljive u dugovječnosti, vitalnosti i zdravlju kod brojnih autohtonih vegetarijanskih ili 90%-tno vegetarijanskih zajednica poput onih Asteka, Maja, Zapoteca, Hunza, Otomija itd.). Još se 1903. godine u Gospodarskom listu dr. Fran Gundrum Oriovčanin divio južnoameričkim starosjediocima-radnicima u ugljenokopima na čijem su dnevnom meniju ujutro bile smokve, u podne varivo, a uvečer prženi ječam, te poziva čitatelje: „Zato pustimo meso na stranu, pa se hranimo sočivom, varivom, voćem i pijmo vodu i voćne sokove!“. Santa-pazzia životnim stilom i antologijskom ditirampskom laudom Pjesma stvorova/Pjesma Suncu (Canticum Solis, 1226) Franjo Asiški anticipirao je sve današnje aktivističke vrijednosti: ljubav prema prirodi, osjećaj suosjećanja, važnost duhovnog osvještavanja kroz asketsku samodisciplinu, odnosno starovedski princip sarva-bhuta-hita – činjenje dobra svim stvorenjima; već davno sukusiran i u zapovijedi Ne ubij.
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 24. travnja 2025.