Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 19. lipnja 2025.
Zlatko Čular
Ovo sam svojedobno zapisao na facebooku o svojem prijatelju i kiparčini s kojim sam dosta surađivao na njegovim izložbama:
„Nalazimo se u kući, atelijeru-galeriji i legendarnoj konobi značajnoga hrvatskog kipara i umjetnika Zlatka Čulara. Pripremamo izložbu. Sakralnu.
Ovo je Zlatku, divnome čovjeku i prijatelju i mislim svakako, velikom kiparu, 200 i tko zna koja samostalna izložba.
Najpoznatiji je po najboljem kiparskom rješenju za spomenik papi Ivanu Pavlu II. Njegov je onaj u hodočasničkom središtu u Mariji Bistrici. Bez sumnje, najbolji spomenik velikom papi svecu u Hrvatskoj. Čular neumorno radi i danas, u svojoj 88.-oj godini, ili kako bi on to rekao: “fale mi dvije i po do devedeset”.
Vitalan, odlična zdravlja, vidi, čuje i govori bolje od mene koji bi mu mogao biti sin, i jesam generacija njegovog mlađeg sina, akademskog slikara Siniše. Kreće se kao mladić, kako i neće kada svakodnevno tko zna koliko puta prijeđe nekoliko stepeništa u svojoj velikoj kući s dva atelijera, njegovom i sina mu Siniše (koji baš i ne dolazi tamo slikati, a odličan je, vrlo talentiran slikar, vrstan kolorist).
I Zlatko je bio najtalentiraniji kipar svoje generacije, ali nikada se nije gurao, nije bio karijerist, vezan za bilo koji politički, ideološki, i pogotovo, trendovski, klan, čopor ili kastu.
Bio je cijeli život slobodan i neovisan, radio je što voli i želi. Pogotovo mu nije bilo na kraj pameti da se gura primjerice, na Akademiju, na sigurnu plaću, za mnoge zapravo sinekuru. Nije jurio za častima, mastima i slastima, ali jest za svojim stvaralačkim strastima. Nije jurio za nagradama i priznanjima, za javnim rezonancama i slavi, bio je samozatajan, skroman pa i skrušen.
Cijeli je život sjajno kipario, a i crtao svoje lijepe tamne ženske aktove te slikao koloristički zasićene, bogate slike, često eksperimentirajući s materijalima i podlogama, prije svega emajlom.
Upravo je na emajlu naslikao svoj sakralni opus, a u novije vrijeme i na daskama likove svetaca i novozavjetne scene poput Rođenja Isusova, Poklonstva triju kraljeva, Vizitaciju, Raspeće i Pietú. Volim i poštujem Zlatka kao kiparčinu i po i ljudinu i po.
Vjernik je cijeli život i sakralna umjetnost mu je zato tako uvjerljiva u svojoj ekspresiji, dapače, do mjere da postaje rasno ekspresionistička. Posjetili smo ga u atelijeru voditelj galerije “Kurija” u Sesvetama Tomislav Dilber i ja kao kustos ove izložbe.
Danas do večeri moram napisati predgovor za katalog. Zlatku su najviše predgovora napisali najveći, nenadmašni, na žalost pokojni akademik Tonko Maroević, najveći likovni i književni kritičar, pjesnik i intelektualac kojega je hrvatska kultura imala u drugoj polovici 20. stoljeća, pa Ive Šimat Banov i Radovan Vuković.
Moja malenkost mu je napisala 4-5 predgovora, a i sad je pao grah na mene. Ne zato štosam najbolji, već zato što me prati glas da sam ekspresan. Naime, tekst je trebalo jučer napisati da katalog izađe na vrijeme. Zato, na posao. Juhu sam pristavio, ručak ću si uskoro skuhati, a onda, utrka s vremenom.
Nema problema, profesionalac sam, i navikao munjevito reagirati. Nikada nisam prekršio dogovoreni dead-line. No, bit će mi lakše, jer poznajem Zlatkov opus, cijenim ga, volim i osjećam, a to je najbitnije.
Neke od najugodnijih trenutaka u životu proživio sam u legendarnoj Zlatkovoj konobi, mjestu na kojem se okuplja probrano društvo umjetnika, fotografa, kritičara, pjesnika, pisaca i intelektualaca svih fela, dakako ne razvikanih, nego ljudski plemenitih, dobrih i duhovitih ljudi, iznimne kulture i erudicije.
Uz obilnu Zlatkovu spizu i goleme količine tekućih radosti svih vrsta, tamo se provode najbolji Božićni tulumi. A i u bilo koje vrijeme, bonvivan Zlatko Čular uživa u druženju sa sebi dragim ljudima u, njegovoj konobi.
Drago mi je i čast mi je da sam u tom Zlatkovom probranom društvu, ne samo kao jedan od “njegovih” likovnih kritičara, već kao prijatelj.
Eto, netko od dobronamjernih mi prijatelja me upozorio da imam prijatelje koji me vole, cijene i poštuju, i da na prosipam žuč i ogorčenost u svojim postovima, da zadržim svoju gospoštinu, i dostojanstvo.
Zlatko Čular i njegov krug iz konobe, svakako pripadaju društvenoj grupaciji skromnih, iskrenih, humanih, dobrih i plemenitih duša, pravih prijatelja.“ (napisao: Enes Quien u Zagrebu, 22.10.2021.)
Zlatko Čular, akademski kipar, rođen je 1935. u Dubrovniku. Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost u Splitu 1952., završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, kiparski odjel 1957. Iste godine nastavlja dvogodišnji studij u klasi prof. Antuna Augustinčića. Od 1959. do 1963. suradnik je majstorske radionice Antuna Augustinčića.
U njegovom radu usko su povezani kiparstvo i slikarstvo, a središte tog djela čini ljudski lik. Zaokupljen je temama ljudske patnje, smrti i prolaznosti, često se nadahnjuje motivima iz Jame I. G. Kovačića. Radi u bronci, gipsu i terakoti, naglašavajući posebnost materijala i snagu ekspresivno oblikovane mase. Izlaže od 1960. godine.
Sudjelovao je na šezdesetak likovnih kolonija u zemlji i inozemstvu i priredio više od 40 samostalnih izložbi u Opatiji, Splitu, Nürtigenu, Zagrebu, Karlovcu, Beogradu, Velikoj Gorici, Monnheimeru, Parisu, Rijeci, Lovranu, Dugom Selu, Golubovcu, Krapini, Osijeku, itd.
Autor je mnogih bista, izradio je 21 spomeničko rješenje.
Zlatko Čular dobitnik je mnogih nagrada za likovni rad. Godine 1998. odlikovan je odličjem Reda Danice Hrvatske, te 2004. odličjem-medaljom Mare Nostrum Croaticum. Treba istaći i oko 70 priznanja za likovni rad u dobrotvorne i humanitarne akcije.
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 19. lipnja 2025.