Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 19. lipnja 2025.

Zlatko Čular, 2. dio

Nedavno u dobi od 90 godina preminuli veliki hrvatski kipar Zlatko Čular intenzivno je radio i sa svojih 89 godina starosti. Michelangelo Buonarroti radio je intenzivno sa svojih 89 godina starosti i doslovce umro s dlijetom i čekićem u rukama klešući svoju posljednju, treću Pietu (Pietá Rondanini). Čular nas ponovo zadivljuje svojom nevjerojatnom stvaralačkom energijom, stvaralačkom voljom i umjetničkim htijenjem (kunstwollen). I zdrav je bio i čio do posljednjeg daha, s jakom vjerom u Boga u kojega se uzda i vjeruje i koji mu je davao snagu i moć duha, a uz nešto vježbe i discipline, i tijela. Uvijek je bio mladenačkoga duha, šaljivdžija, druželjubiv, socijalno i emocionalno osviješten i dinamičan – vizionar oblika i formi. Zato cijeli svoj život nije ganjao nekakvu karijeru, recimo profesuru na Akademiji likovnih umjetnosti, nego je radije išao na mnogobrojne kolonije radi druženja i društvene komunikacije s kolegama umjetnicima. Zauzeo je svoje područje potpune slobode, ostavši vjeran samo svojemu kiparskom istraživanju i stvaranju – kako u materijalu, tako i u govoru oblika. Mnogi umjetnici i kipari ne znaju biti u obliku, a Čular je to uspio, biti u obliku. Upravo je stvorio novi ciklus skulptura neobične snage i svježine, kakve je uostalom stvarao i desetljećima do sada.

Čular se nikada nije povodio za trendovima i modama, uvijek je ostao vjeran sebi i svojemu kipotvorstvu, koje je uvijek bilo figurativno, pa dobrim dijelom i realistično. Kako mu je pomalo okopnila fizička snaga u 90-toj godini života, ali nikako i neugasiva stvaralačka volja i htijenje, ovaj naš vrli kipar i ljudina osuvremenio je izraz u mekšim materijalima. Izveo je antropološke, na siluetu svedene reljefe u gipsu, naznake i simbole čovjeka, čija je osnovna karakteristika plošnost, u gipsu, a u posljednje vrijeme i u najpodatnijem i najlakšem materijalu, stiroporu. On ne zahtijeva fizičku snagu, ali zahtijeva umijeće. A Čular je cijeli svoj plodni umjetnički vijek dokazivao da nema te kiparske tehnike koju ne poznaje u dušu i da može u bilo kojemu materijalu stvoriti što god hoće i zamisli. Plošne figure odlikuju se različito obrađenom površinom, najčešće hrapavom, i još više, uslojavanjem nekoliko slojeva stiropora da se dobije na određenoj voluminoznosti. Drugi aspekt stvaranja su forme izvedene u mekom materijalu i patiniranom da izgleda kao da se radi o metalu, tvrdom materijalu koji jamči vječnost.

U mimikriji metala Čular radi varijacije na temu šupljega i praznog, konveksnoga i konkavnog. Zaobljuje ljušturu ispražnjenu od unutarnjega sadržaja i materijala, kao da stvara svojevrsno sklonište, placentu, maternicu u koju bi se ponovo htio vratiti, u novo rođenje, u novi život, i sve što je za dugoga života učinio ponoviti, a tamo je i najsigurnije skloniti se od egzistencijalističke vjetrometine i vjetrometine svijeta. Sva su mu u posljednje vrijeme stvorena djela komornih, manjih dimenzija, ali monumentalna. Podsjetimo se istine koju nam spominje veliki hrvatski kipar i intelektualac 20. stoljeća Kosta Angeli Radovani u svojoj kultnoj knjizi Kip bez grive: „Monumentalnost nije u golemim dimenzijama djela, već u njegovom unutarnjem izrazu, u njegovoj ekspresiji“. Kako je veliki kipar Radovani problematizirao oblike, pretežno organski zaobljene volumene ženskih aktova i figura u komornim, manjim dimenzijama, mislim da i Čular u svojim nov(ij)im iluzionističkim metalnim skulpturama dosiže i postiže monumentalnost. Preispituje odnose volumena i prostora u i oko forme, baš kako svaki pravi kipar čini.

Čular je polivalentni umjetnik. Stvorio je mnogobrojne skulpture, portrete, statue i spomenike, od kojih mu je najpoznatiji kip Djevice Marije pred hodočasničkom crkvom sv. Marije u Mariji Bistrici, ujedno bez konkurencije najbolja od svih drugih iskiparenih Madonna/Bogorodica/ Djevica Marija u korpusu suvremene hrvatske kiparske produkcije. Isto bi se moglo reći i za kip/spomenik papi Ivanu Pavlu II. No uz to, vjerojatno je stvorio još više crteža ženskih aktova, pastelom i olovkama u boji na samo njemu karakterističnom crnom i smeđem papiru te slika, najčešće sakralne tematike na uljem i akrilom na dasci ili emajlu. Čular je kipar rodenovskog talenta, kapaciteta i potencijala, realiziranih u velikom opusu koji je stvorio, a u kojemu je vrlo studiozno problematizirao sve mogućnosti stvaranja formi i oblika, organskih i anorganskih, figurativnih i apstraktnih.

Njegovo kiparstvo je gotovo školski primjer teorije oblika kultne knjige Henrija Focillona Život oblika (La vie de la form). Prvo postoji materijal u kojemu oblik nastaje, pa ruke koje oblikuju oblik te ideja iz koje oblik nastaje. Taj oblik je oblik u DUHU. Čular upravo to čini cijeli svoj dug kiparski život: spremi materijal za oblik, njegove ga ruke oblikuju prema ideji koja nastaje u duhu. Tako kipar Zlatko Čular poput svih dobrih umjetnika i kipara stvara materijalne oblike nastale u njegovome duhu.

© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 19. lipnja 2025.

Pročitajte prethodni nastavak