
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 22. siječnja 2025.

Sjaj u tami – nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća u hrvatskim zbirkama, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 12. prosinca 2024. – 9. ožujka 2025. (2. dio)
Izložba Sjaj u tami: Nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća u hrvatskim zbirkama pruža pregled nizozemskog slikarstva, grafike i crteža u hrvatskim zbirkama. Budući da su brojne od izloženih umjetnina javnosti dostupne tek u rijetkim prilikama poput ove izložbe, opsežan katalog u kojem su ta djela iscrpno obrađena kroz stotinu i osam kataloških jedinica uvelike će pridonijeti poznavanju toga korpusa barokne umjetnosti u Hrvatskoj.
PORTRETI
Jan Victors dobar je slikar, prije svega portretist. Njegov Portret mlade žene kao Dijane ili Granide iz Muzeja za umjetnost i obrt izvanredan je psihološki portret, a iz MUO-a je stigla i njegova slika Diogen – Hominem Quero (1654.), obje darovnica Muzeju psihijatra iz New Yorka Dinka Podruga. Malena slika Stariji muškarac s kapom i još dvije manje grafike njemačkoga grafičara Bartholomeusa Ignaza Weissa (1740. – 1814.) u sebi emuliraju Rembrandtove figure i pripadaju u skupinu tronie (nizozemski: lice), djela kojima nije cilj bio prikazati fizionomije stvarnih, određenih konkretnih osoba, nego naglasiti sposobnost prikazivanja izraza lica, gesti i emocija. Na izloženim portretima koji obuhvaćaju cijelo 17. stoljeće ističe se odjeća, moda. I žene i muškarci odjeveni su u odmjerenu crnu odjeću, a svjetliji se detalji poput ovratnika i rukavica ističu u blizini lica i ruku. U usporedbi s ostatkom Europe nizozemski se portreti 17. stoljeća odlikuju intimnijim i privatnijim karakterom koji odražava postavke toga vremena da su obitelj i privatni život temelj društva. Među portretima u hrvatskim zbirkama izdvajaju se dva malena Rembrandtova grafička rada iz NSK u Zagrebu: Autoportret s baršunastom kapom ukrašenom perom i Čovjek u sjenici.
ŽANR-SCENE
Središnja i najopsežnija skupina ove izložbe su žanr-scene, prizori koji nerijetko s dozom humora ili skrivenim konotacijama prikazuju svakodnevicu, ljudske interakcije i društvene aktivnosti. Po motivima razlikujemo visoki (high life) i niski žanr (low life). Scene visokoga žanra prikazuju više društvene slojeve i građane u elegantnijim okružjima poput ugodnog interijera na slici Posjet porodilji, koja, iako je njezin autor flamanski slikar Jan Josef Horemans (1714. – 1792.), evocira tipični nizozemski interijer 17. stoljeća. Za razliku od njih, brojne niske ili pučke žanr-scene obrađuju prizore iz života običnoga puka koji se odvijaju u nimalo sofisticiranim prostorima krčmi i gostionica, odnosno ispred njih, vani, a uključuju motive opijanja, kartanja, uživanja u duhanu, plesa i pjesme, pa čak i tučnjave ili uriniranja. Taj širok spektar dogodovština na izložbi je okupljen u nekoliko tematski zaokruženijih skupina: scene udvaranja, majčinstvo i ozračje obiteljskog doma, kuhinjske scene, prizori pojedinih figura zaokupljenih svakodnevnim aktivnostima poput čitanja ili objedovanja, prizori operacijskih zahvata, scene raspuštene galerije likova smještenih u krčme ili taverne ili upuštenih u vesele prigode na otvorenom.

Scene svakodnevnih pučkih aktivnosti koje je u moralizatorskom, ali i humorističkom tonu sredinom 16. stoljeća razvio flamanski slikar Pieter Brueghel St. (1525./30. – 1569.) postali su temeljnim motivima žanr-scena kako u flamanskom, tako i u nizozemskom slikarstvu 17. stoljeća. Nekoliko je djela, uglavnom izrađenih u krugu na način flamanskog slikara Davida Teniersa Ml. (1610. – 1690.) stoga i uključeno u ovu izložbu. Elegantne scene žanr-slikarstva u vrhunce slikarskog umijeća izdigao je delftski slikar Johannes Vermeer (1632. – 1675.) čiji je sažet opus od kojih tridesetak slika fokusiran na isječke svakodnevnih kućnih prizora u kojima su protagonisti gotovo isključivo žene (osim astronoma, učitelja glazbe i autoportreta s leđa na Plavom slikaru). Vermeerovo zanimanje za intimne kućne prizore prožete samoćom i tišinom i detaljima dijelio je suvremenik mu Pieter de Hooch (1629. – 1684.), čija je slika Interijer s dvojicom gospodina i ženom pokraj vatre, jedan od rijetkih njegovih primjera noćnoga prizora protkanog erotičnim konotacijama. Noćne scene u nizozemskom slikarstvu etablirao je Gerrit Dou (1613. – 1675.), a nastavili su slikati leidenski fijnschilderi – fini slikari, u čijim se radovima, ne isključivo pod svjetlošću svijeće, očituju i najsitniji detalji. Među njima se izdvaja potpisana i datirana slika Djevojka s ribama, koja se ovom prilikom priključuje opusu Douova učenika Pietera van Slingelandta (1640. – 1691.). U zanimljive i kvalitetne kompozicije ovoga tipa možemo navesti onu Jana Miensea Molenaera, Veselo društvo, nastalu 1660. godine, iz Strossmayerove galerije starih majstora HAZU, kao i onu Quiringha van Brekelenkama Uz svijeću, nastalu oko 1665. godine, također iz Strossmayerove galerije starih majstora HAZU.

KRAJOLICI ILITI PEJZAŽI
U nizozemskom slikarstvu krajolika priroda se od početka 17. stoljeća počela prikazivati izrazito realistično. Veliku je ulogu u oblikovanju takvih djela odigrala karakteristična geografska konfiguracija terena Nizozemskih Pokrajina. Trećina površine nalazi se ispod morske razine, što se uz prostran ravničarski teren bez planina u slikarstvu krajolika odrazilo u izrazito spuštenoj liniji horizonta te dramatičnome nebu koje često zauzima i dvije trećine kadra kompozicije. Tijekom stoljeća razvio se čitav niz podžanrova usmjerenih na najširi spektar prirodnih pojava i vizura u kojima priroda nameće svoju dominaciju, nerijetko bez ljudi ili samo s naznačenim ljudskim figurama kao, primjerice, na seriji mitoloških krajolika.
Osim slavnih primjera slikarstva i grafike, na izložbi je i dosta predmeta od stakla i porculana kao bitnoga segmenta nizozemskog umjetničkog obrta 17. stoljeća. Od svih predmeta najljepši su oni fajanse iz Delfta, remek-djela keramičarskog zanata sa stoljetnom tradicijom u svim najrazličitijim kombinacijama bijele i plave boje.
ZAKLJUČAK
Lijepo je to vidjeti i saznati, ali osobno imam problem s ovakvim izložbama, jer su svi nizozemski slikari 17. stoljeća na ovoj izložbi druga i treća liga slikarstva koje je bilo jedno od najfascinantnijih u povijesti umjetnosti. Nema niti jednoga velikog slikara nizozemskoga baroka 17. stoljeća, prvoligaša i super teškaša kao što su redom: najveći slikar svih vremena Rembrandt Harmeszon van Rijn, potom su tu među velikanima Frans Hals, Johannes Veermer van Delft, Peter de Hooch, pa najveći slikari mrtvih priroda Willem de Hedda i posebno Willem Kalf, pejzažisti Jacob i Salomon Ruisdael, Jan van Goyen i Meindert Hobbema. Poznata je činjenica da se u baroku osamostalio pejzaž kao žanr, i da su se nizozemski slikari – što je najfascinantnije – svi odreda amateri i hobisti, specijalizirali za pojedine teme. Tako je Emanuel de Witte slikao unutrašnjosti amsterdamskih katedrala Oude Kirche i Neuewe Kirche (Stara i Nova Crkva), Paulus Potter slikao je samo i isključivo stoku, krave, bikove, volove i konje, a Jan Steen slikao je realističnu atmosferu, ambijent, gužvu, gungulu, zabavu i pijenje gostiju u svojoj krčmi. Gerrit van Hornhorst iz Utrechta slikao je vrsne portrete prinčeva i princeza, kraljica i kraljeva, ali i obične ljude, djevojke i mladiće, najčešće kako sviraju neki instrument i svi su nasmiješeni ili nasmijani. To je najbolja ilustracija Nizozemske u 17. stoljeću, kada je bila jedna od najbogatijih zemalja svih vremena, ljudi sretni, veseli i dobrostojeći, kada su nizozemski brodovi plovili na dnevnoj bazi do Batanije, današnje Jakarte, jer je Indonezija bila nizozemska kolonija.
Ogromna su se bogatstva slijevala u Nizozemsku, društvo je bilo podijeljeno na cehove. Cehovi su naručivali portrete, kolektivne i pojedinačne. Jedini školovani profesionalni slikari bili su Rembrandt i Frans Hals. Slikali su cehovske grupne portrete: Hals primjerice voditeljice sanatorija u kojemu se liječio, a Rembrandt, znamo svi, Suknarski ceh i Noćnu stražu, grupni portret policajaca u noćnoj ophodnji. Upravo ga je ova slavna slika koštala egzistencije. Policajci nisu bili zadovoljni jer ih nije naslikao jednako i ravnopravno, što je bilo osnovno pravilo grupnih portreta, jer su svi članovi određenoga ceha jednaku sumu plaćali umjetniku. Rembrandt je neke, dapače, mnoge policajce prekrio likovima drugih, neke potisnuo u tamu pozadine, da im se ne prepoznaje fizionomija ili ih se jedva vidi. A u prvome planu naslikao je poput bijele fantazme, duha, portret svoje nedavno preminule, voljene supruge Saskije van Uylenburgh, u jakoj svjetlosti. Morao je bijesnim policajcima vratiti novac i, kako ni inače nije baš znao ekonomizirati, bankrotirao je, spiskao je silno bogatstvo koje je stekao za života kada je bio slavan, cijenjen i tražen slikar. Ostao je sam, osiromašen i bolestan. Umro je 1669. godine u dobi od 63 godine od raka kože.

Pročitajte prethodni nastavak
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 22. siječnja 2025.