Lijepo i kvalitetno realistično slikarstvo

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 22. siječnja 2025.

Sjaj u tami – nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća u hrvatskim zbirkama, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 12. prosinca 2024. – 9. ožujka 2025.

Izvrsna je, rijetka i zanimljiva, informativna i edukativna, sjajno koncipirana, organizirana i realizirana izložba Sjaj u tami – nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća u hrvatskim zbirkama u prizemlju i podrumu Galerije Klovićevi dvori u Zagrebu. Prva je u novom izložbenom ciklusu Galerije Klovićevi dvori pod radnim naslovom: Zlatna razdoblja europske umjetnosti – primjeri iz hrvatskih zbirki. Autor izložbe je Ivan Ferenčak iz Strossmayerove galerija starih majstora HAZU, dok je kustosica izložbe Valentina Bach iz Galerije Klovićevi dvori. Skupljeni su radovi iz kolekcija Muzeja Mimara, Strossmayerove galerije starih majstora, Muzeja za umjetnost i obrt, Grafičkog kabineta Nacionalne i sveučilišne knjižnice i privatnih kolekcija. Djela su nabavljali crkveni velikodostojnici: biskup Strossmayer, Đuro Kokša, povjesnik Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću, a privatni kolekcionari i Ante Topić Mimara u 20. stoljeću. Mimara je kupovao na tržištu nacista pobjeglih u Južnu Ameriku.

Kapitalci nizozemskog slikarstva baroknog 17. stoljeća poput onih Rembrandta Harmeszona van Rijna, Johannesa Vermeera van Delfta, Fransa Halsa, Jana Steena, Emanuela de Wittea, Paulusa Pottera ili pejzažista braće Jacoba i Salomona Ruesdala i Meindarta Hobbeme ne stanuju u hrvatskim institucijama i kolekcijama. No zato je tu nekoliko Rembrandtovih formatom malenih portreta u grafici, kao i nekoliko bisera Staro i Novozavjetnih prizora u tehnici bakropisa te kopije genijevih slika nekih drugih neznanih, drugoligaških imena. Slike, grafike i crteži na izložbi razvrstani su  u nekoliko kategorija: historijsko slikarstvo, portreti, žanr-scene, krajolici i mrtve prirode. Na izložbi su autentična djela najvećega slikara mrtvih priroda svih vremena Willema Kalfa, kao i mrtva priroda, ulje na dasci, poznatog slikara Petera Claesza, potom nekoliko briljantno slikanih pejzaža četvrtog u pokeru pejzažističkih aseva, Jana van Goyena. Tu su i vrsni ženski, i poneki muški portreti, raznih manje poznatih slikara. Nizozemski barok odvojio je žanrove, pa su tako jedni specijalizirali mrtve prirode (Willem Kalf, Willem de Hedda) i mrtve prirode s cvijećem (Peter Brueghel ml.; izgovara se Bruhl, a ne Brojgel!) kojih ima dosta na izložbi u podrumu. Drugi su bili specijalisti pak pejzaža, treći za arhitekturu (De Witte), četvrti za stoku (Potter), peti za atmosferu u vlastitoj krčmi (Jan Steen), a šesti za portrete, pojedinačne i grupne.

Ljudi su bili u strukovnim cehovima, pa su naručivali grupne cehovske portrete slikarima specijalistima. A jedini školovani slikari bili su Rembrandt i Frans Hals. Rembrandt se školovao za slikara u atelijeru profesora Lastmana u svom rodnom Leidenu, gradu s prvim i najstarijim nizozemskim sveučilištem. Divan slikar Veermer bio je siromašan. Imao je jedanaestero djece i da ih prehrani, slikama je – a uvijek je slikao male formate, plaćao mesaru meso, a pekaru kruh. Umro je mlad i ne zna se gdje mu je grob. Kad god sam bio u Delftu, lokalne sam ljude pitao gdje je veliki slikar pokopan. Nitko nije znao. Kažu – vjerojatno u nekom neobilježenom masovnom grobu, gdje su pokapali sirotinju. Velikoga baroknog nizozemskog slikara tako je snašla u smrti ista sudbina kao i velikoga austrijskog kompozitora Wolfganga Amadeusa Mozarta. Na izložbi u Klovićevim dvorima u pitanju su uglavnom nama, ili barem meni, manje poznata i nepoznata imena nizozemskih slikara 17. stoljeća. No, uz poneki slab rad, uglavnom je to solidno, čvrsto, lijepo i kvalitetno realistično slikarstvo. Arnold Hauser je u svojoj kultnoj knjizi Sociologija umjetnosti i književnosti uskliknuo kako se „nikada i nigdje u povijesti nije tako dobro i tako puno slikalo kao u bogatoj Nizozemskoj 17. stoljeća“. Slikali su svi, iz hobija. Nije bilo televizije ni interneta, ni sportskih utakmica, pa su svi ljudi u slobodno vrijeme slikali. Uzgajivači tulipana, izrađivači klompi, mlinari, graditelji, radnici, krčmari, pomorski časnici i mornari, vojnici i policajci, trgovci i novčari – svi. Zato je došlo do hiperprodukcije slika i prodavale su se na tržnicama i buvljacima budzašto.

Izložba obuhvaća stotinjak slika i grafika, predmete umjetničkoga obrta te rekonstrukciju ženske odjevne mode, kompozicije izrađene prema Portretu otmjene dame iz Muzeja Mimara u Zagrebu. Rekonstrukciju su izvele profesorice na Odsjeku za modni dizajn Tehnološko-tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: izv. prof. dr. sc. Irena Šabarić Škugor i asistentica Franka Karin uz pomoć prof. dr. sc. Katarine Nine Simončić. Moda je bila crna šuškava naborima bogata haljina te bijeli ovratnici i rukavice. Djela likovnih umjetnosti koja su tijekom 17. stoljeća na sjeveru Europe stvarali nizozemski majstori u suvremenim hrvatskim javnim zbirkama koncentrirana su na sjeveru zemlje. Najcjenjenije historijsko slikarstvo obuhvaća kompleksnije slike biblijskih narativa, antičkih heroja i bogova te alegorijskih tema. Novijim istraživanjima pokazalo se da su takve teme, manje istaknutih slikara, manjih dimenzija i u brojnim kopijama, bile prisutnije negoli se prije smatralo. Po tome je modelu funkcionirala primjerice, radionica Jacoba de Weta (1610. – 1691.), u kojoj je majstorove kompozicije kopiralo više slikara, čime je nastajao veći broj primjeraka namijenjenih slobodnom tržištu. Bičevanje Krista iz Strossmayerove galerije prepoznato je kao dio ciklusa Muke amsterdamskog slikara Dircka Santwoorta (1609. – 1680.). Na skupinu biblijskih tema predstavljenih na izložbi skladno se nadovezuju slike Sveti Pavao i Sveta Ana, kao i Ruta i Boaz Gerbrandta van den Eeckhouta (1621. – 1674.), koji je baš kao i Jan Victors bio Rembrandtov učenik. Među najranijim radovima koji su u domaće zbirke dospjeli već u stoljeću svog nastanka izdvaja se oveća skupina crteža i grafika, uključujući Rembrandtovu grafiku  Abraham tjera Hagaru i Jišmaela iz zbirke slovenskog polihistora i kolekcionara Janeza Vajkarda Valvasora (1641. – 1693.), od koga ih je 1690. otkupio zagrebački biskup Aleksandar Ignacije Mikulić (1650. – 1694.).

Kao prvi moderan sakupljač umjetnina u punom smislu riječi izdvaja se kardinal i zagrebački (nad)biskup  Juraj Haulik (1788. – 1869.), koji je većinu svojih umjetnina nabavio na srednjoeuropskom tržištu prije nego što se 1837. godine doselio u Zagreb. Prema popisu iz 1834., sačuvanom u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu, od devedeset slika koje je Haulik posjedovao uglavnom su bili pejzaži te slike lova i seljačkog života nizozemskih i flamanskih slikara toga razdoblja, kojih su kao autori navedeni Rembrandt, Gerrit Dou, Melchior d’Hondecoeter, Nicolas Berchem i drugi. Sudbina tih slika uglavnom je nepoznata. Na dražbi Haulikove ostavštine održanoj u Zagrebu 1869. godine biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) kupio je nekoliko slika, među ostalima i dvije uključene u ovu izložbu. Preferencije biskupa Strossmayera bile su usmjerene ka talijanskom sakralnom slikarstvu, no posredovanjem njegovih agenata uglavnom na rimskome tržištu u drugoj polovici 19. stoljeća, u njegovu je zbirku ušlo još slika nizozemskih majstora. Uz dva crkvena dostojanstvenika određeni broj slika nizozemskih majstora o kojima znamo iz pisanih izvora skupio je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) tijekom 19. stoljeća. Uz izuzetak pojedinaca poput kardinala Jurja Haulika, biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Sakcinskog  koji su tijekom 19. stoljeća sakupili ograničen broj slika nizozemskih majstora, većina izloženih slika u Hrvatsku je prispjela u 20. stoljeću. Iako biskup Strossmayer nije prikupio veći broj djela nizozemskog slikarstva, njegov angažman u drugoj polovici 19. stoljeća i otvaranje galerije starih majstora prije stotinu i četrdeset godina dalo je poticaj drugim donatorima da obogate javnu galeriju koja nosi njegovo ime. Zahvaljujući naknadnim obogaćivanjima fundusa donacijama i otkupima, Strossmayerova galerija danas je s četrdesetak slika najbogatija zbirka nizozemskog slikarstva 17. stoljeća u Hrvatskoj.

U prvim je desetljećima 20. stoljeća nekoliko nizozemskih umjetnina dospjelo u Muzej za umjetnost i obrt i Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Osim što su se umjetnine skupljale u muzejima, u prvim desetljećima 20. stoljeća djela nizozemskih majstora završavaju i u privatnim zbirkama. Gotovo trećina umjetnina predstavljenih na ovoj izložbi u dvije zagrebačke javne zbirke kao dar Ante Topića Mimare (1889. – 1987.) importirana je iz inozemstva. U pozamašnoj zbirci koja je za njegova života narasla na oko četiri tisuće umjetnina svih vrsta, stilova i razdoblja, svoje je mjesto našlo i nekoliko desetaka nizozemskih slika 17. stoljeća. Prvu darovnicu kojom su slike uključene u Strossmayerovu galeriju Topić je sklopio 1967. godine, a umjetnine su u Galeriju pristizale u nekoliko navrata te su javnosti najzad predstavljene na izložbi organiziranoj 1969. godine. Nekoliko godina kasnije (1973.) Topić je sklopio drugu darovnicu na temelju koje je još veći dio njegove zbirke namijenjen utemeljenju muzeja koji će nositi njegovo ime: Muzej Mimara. Od sklapanja tog darovnoga ugovora do konačnog otvorenja Muzeja 1987. proteklo je petnaestak godina, a ova izložba prva je prilika da se Topićevo kolekcionarstvo nizozemskih majstora ili njihovih kopista sagleda u cjelini. Druga opsežnija zbirka importirana u istome razdoblju, ona biskupa Đure Kokše (1922. – 1998.), u Hrvatsku je pristigla također kao zaokružena cjelina oblikovana na inozemnim umjetničkim tržištima. Prvi popis zbirke sastavio je pokojni Đuro Vanđura, dugogodišnji ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i specijalist upravo za nizozemsko slikarstvo, a među stotinjak starih majstora nekoliko je slika pripisao nizozemskim i flamanskim majstorima.

Pročitajte sljedeći nastavak…

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 22. siječnja 2025.