Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 5. lipnja 2025.
Slavomir Drinković, 2. dio
Drinković je bio jednostavan čovjek, veliki radnik i sjajan organizator. Kad je bio dekan Akademije likovnih umjetnosti, dobro smo surađivali, u doba kada sam bio profesorom povijesti umjetnosti, moderne i suvremene umjetnosti te manirizma u umjetnosti. Dogovorio se s ondašnjim ravnateljem Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski Draženom Siriščevićem da naši diplomanti svoje diplomske radove izlože i brane u kružnom hodniku dvorane na prvom katu. Osnovna ideja je bila da tamo svaku večer na stotine pa i tisuće ljudi prolaze kad idu na koncerte, i vide izložene umjetnine mladih studenata/umjetnika. Projektu sam dao naziv Venientes (lat. oni koji dolaze) i napisao kataloške predgovore.
Drinković je uvijek imao konstruktivne ideje ne bi li studenti Akademije, poglavito kiparstva, i najviše studenti iz njegove klase, dobili na većoj vidljivosti i tako uplovili u profesionalni umjetnički život. Njegovom preranom smrću sve se raspalo, sve kiparske kolonije i radionice, uključujući i inozemne, recimo one s kolegama s Akademije u Pittsburghu u SAD, gdje je zagrebačka Akademija sa svojim kiparskim Odsjekom održavala redovite razmjene studenata i profesora na godišnjoj bazi. U Pittsburghu nam je domaćin bio šef kiparskog odsjeka – američki kipar James Nestor, Drinkovićev prijatelj. Kada se već spominjemo Amerike, valja odmah reći: da je kojim slučajem Drinković Amerikanac ili otišao u Ameriku, svojim bi skulpturama, monumentalnim blokovima i monolitima, snažnim i moćnim formama, sigurno bio u prvoj ligi američkih minimalista i postminimalista. Tu prvu kiparsku ligu američkog postminimalizma čine kipari: John Smith (mnogi Drinkovićevi crni geometrijski jednostavni monoliti podsjećaju me prije svih i svega na Smithove radove), Robert Morris, Richard Serra, Robert Grosvenor, gospođa Constanse de Jong, Nizozemka u Americi i Talijan Gianpietro Carlesso. Svi velika imena američkog i svjetskog postminimalizma s kraja šezdesetih, u sedamdesetima i osamdesetim, sve do danas. No, to nije dolazilo u obzir. Drinković nikada ne bi napustio svoj zavičaj, svoje more i svoj Zagreb i Hrvatsku. I ovdje je ostvario uspješnu i respektabilnu karijeru.
Drinković je uvijek imao čistu viziju kipa koji želi ostvariti. Također, uvijek ih je vidio u teškim materijalima: kamenu, posebno onom najtvrđem, crnom granitu, željezu i čeliku. Kipovi su mu čiste geometrizirane forme, jaje odnosno oval, potom monolitne ploče da evociraju arhetipske prapovijesne megalite, kvadre i kugle. Tvrdi crni granit iskapali su mu stručnjaci u kamenolomu, koristeći goleme čelične pile koje režu i najtvrđi materijal. Kada je želio stvoriti za vječnost željeznu ili čeličnu ploču ili kakvu stereometrijsku formu kao što su spomenuti kvadar ili kugla (zanimljivo, nikad kocka!) rezao je u brodogradilištu, rezalištu starih brodova, gdje su mu tamošnji radnici golemim strojevima rezali komade skulpture.
U počecima karijere Drinković je kipario morske i brodske motive, konope, petlje i čvorove, što je logično s obzirom na ljubav i sklonost prema brodovima, plovidbi i moru. Puno je kvalitete u njegovim u biti apstraktnim formama koje su uvijek u dosluhu s inovativnom, avangardnom skulpturom. Drinkovića je uvijek vodila snaga. Snaga forme, snaga materijala, koja nekako vazda biva izrazom muškosti. U nekim projektima, a kada govorimo o Drinkovićevom radu, govorimo o ambicioznim projektima, izvodi nizove, serije vertikala koje u sebi nose asocijaciju na toteme. Njegove su gromade od komada kipova jakog simboličkog naboja, evocirani i utjelovljeni arhetipovi koji se nalaze u podsvijesti.
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 5. lipnja 2025.
Pročitajte prethodni nastavak
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.