Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 5. lipnja 2025.
Slavomir Drinković
Slavomir Drinković, rođen u Jelsi na otoku Hvaru 23. siječnja 1951., umro je naglo, iznenada, od galopirajućega raka želuca u Zagrebu, 7. prosinca 2016. Značajan je hrvatski kipar i oblikovatelj. Radio je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta Zagrebu od 1995. godine, a do statusa profesora došao je 2001. godine. Bio je redoviti profesor, vodio je svoju kiparsku klasu. Bio je i dekan u dva mandata.
Ne samo da se kao voditelj kiparske klase trudio oko svojih studenata, nego ih je vodio i po kolonijama i poput neke vrste drugoga oca ili menadžera, u pokušaju da im osigura poslove i na neki način pribavi sredstva za egzistenciju, uvodio ih je u profesionalni život. A kipari zapravo žive od narudžbi, najčešće portreta, ili crkvenih narudžbi i, posebno, od natječaja za spomenike. Drinković je imao ugovor s Hrvatskim šumama i vodio svake godine studente svoje klase u Daruvar, gdje su stvarali drvene skulpture. Stvorio je park skulptura gdje ima skulptura i gostiju, drugih Akademijinih profesora i asistenta. Sličan je park skulptura stvorio i u svojoj rodnoj Jelsi na Hvaru na jednom velikom praznom polju izvan grada. Tamo su studenti imali smještaj, hranu i honorar, uz bilo koji materijal u kojemu su željeli realizirati svoj rad.
U Zagrebu je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1977. kod Valerija Michielija. Surađivao je u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića. Monumentalnu plastiku specijalizirao je kod Augustinčića i Ivana Sabolića, a takvu je stvarao cijelu karijeru. Izrađuje skulpture krajnje jednostavnih oblika, napetih površina i odnosa, najčešće u tradicionalnim kiparskim materijalima i njihovim kombinacijama, najčešće u golemim kamenim blokovima. Izvodi skulpture na javnim prostorima poput spomenika Marku Maruliću u Berlinu 2000. godine. Poznat je po monumentalnim skulpturama, od kojih je čak sedamdesetak postavljeno na javnim površinama. Autor je svima poznatog spomen-obilježja s likom golubice slomljenih krila urezanoj u gornjoj zoni okomitoga monumentalnog crnog monolita na mjestu masovne grobnice pobijenim žrtvama u Domovinskom ratu na Ovčari, postavljenoga u Vukovaru 1998. godine, a zatim na još četrdesetak masovnih grobnica.
Za svoj izvanredni umjetnički i pedagoški rad dobitnik je niza nagrada i priznanja. Poznate su mu antologijske skulpture Veliko drvo sv. Sebastijana iz 1984. godine, Koplje sv. Jurja iz 1990. godine i Vrata XX. stoljeća iz 1997. godine. Jedna Vrata XX. stoljeća postavljena su u Poreču pored ACI marine. Tamo ih promatram svake godine ljeti za godišnjeg odmora. Tu je još izvrsna skulptura Između neba i zemlje. Izložio je trajno svoje skulpture 1993. godine, izrađene za Park skulptura Dubrova u Istri, koji je te godine osnovao istarski kipar i slikar Josip Diminić.
Drinković je bio pravi Mediteranac. Volio je more, bio na moru. Imao je brod, lovio ribu i plovio. More mu je bilo mjesto slobode, mjesto meditacije i razmišljanja. Kada smo razgovarali – a to je bilo često, jer smo se i privatno družili, bio sam ga jedno ljeto posjetio u rodnoj kući u Jelsi, i na Jarunu u Zagrebu gdje je stanovao sa suprugom Gordanom, dizajnericom staklenih predmeta i sinom Vitrom, mojim i njegovim studentom kiparstva – o skulpturama je govorio kao o kipovima; nije volio riječ skulptura, jer je taj pojam obuhvaćao previše toga (sve je skulptura, svaki predmet je skulptura!), nego je govorio o stvarima. Skulpture je zvao malim i velikim stvarima.
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 5. lipnja 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.