PIŠE: doc. dr. sc. Enes Quien, 30. studenoga 2025.

Sandro Đukić, 3. dio

Centralna tema Đukićeva opusa često je autoportret i preispitivanje identiteta u svijetu zasićenoga slikama. Kroz projekte poput Putovanja oko svijeta u sto dana umjetnik koristi tehnike poput chroma key montaže i photo stockova kako bi stvorio fiktivne, ali naizgled realne prostore, premda se radi dakako o virtualnim putovanjima. Njegovi autoportreti, odnosno umjetnikov subjekt, postaju lutalice u unajmljenim pejzažima, što zorno predočava našu žudnju za autentičnošću naspram sveprisutne medijske manipulacije i virtualne kulture. Đukić istražuje estetske potencijale interaktivnoga i procesiranog svijeta slika, gdje digitalizacija medija stvara novi slikovni matriks. Iznimno je bio impresioniran Islandom, njegovim pejzažima i gejzirima, koje je fotografirao i izlagao kao ogromne formate da promatrač ima dojam da se i on u tom mitskom pejzažu nalazi. Druga serija islandskih pejzaža je s njegovim autoportretom i likom u njemu – što stvarno, što montirano, virtualno, kao što je svog umjetničkog idola – najvećega hrvatskog slikara druge polovice 20. stoljeća Julija Knifera, ugradio, ukorporirao, montirao u islandski pejzaž.

U životu mu je također značajan umjetnik i prijatelj bio danas već legendarni konceptualni i performativni pokojni umjetnik Tomislav Gotovac. Gotovac, ili kako se pred kraj života preimenovao u ime Antonio Lauer, filmofil, ljubitelj filmova Howarda Hawkesa, autor je povijesno najznačajnijega političkog performansa u povijesti hrvatske suvremene umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. To je performans Zagrebe, volim te! iz 1980. godine, kada je u kišnom danu prohladnoga mjeseca studenog potpuno gol istrčao iz haustora u Ilici 8 blizu Name i otrčao do ondašnjega Trga Republike (današnjega Trga bana Josipa Jelačića), legao na tramvajsku prugu i ljubio je, dok ga nije pred zapanjenim građanima uhapsila policija i odvela na obavijesni razgovor u policijsku stanicu. Sandro ga je snimao: lice, pola lica, dijelove lica pojedinačno, s bradom i dugom kosom, te obrijane glave i brade, a potom i ekspresije lica i stanja tijela, stalno bilježeći okom fotoaparata fizičke mijene ovog značajnoga hrvatskog umjetnika.

Oduševljen mijenama ne samo ljudskoga lica i tijela, umjetnik prati i mijene prirode, oblaka, čije razne rekonfiguracije snima fotografijom, potom ih snima videom, ubrzava i dinamizira video-sliku u potenciranju protoka vremena, a njime i prolaznosti i mijena, na tragu Heraklita, poznatoga grčkog filozofa koji je davnih dana izjavio „Panta Rei“: „Stalna na tom svijetu, samo mijena jest“, ukazujući pritom kako se na svakodnevnoj razini stvari oko nas mijenjaju. Upravo su organizacije i pojedinci koji uživaju u promjenama, oni koji na nemilosrdnom tržištu današnjice opstaju. Promjena je uvjet razvoja i opstanka. Također, Đukić snima četiri praelementa svijeta: vodu, vatru, zrak (nebo i oblake) i zemlju. U svojoj maniri, prvo snimi seriju fotografija pa ih snima videom i ubrza im protok neslućeno vrtoglavo brzom vrtnjom, obrtanjem i okretanjem, da bi dobio svojevrsnu iluziju, odnosno gotovo virtualnost na temelju realija stanja prirode.

Osim digitalnih radova, Đukić se često vraća i temama sjećanja i povijesti, posebno u projektima koji uključuju rekonstrukciju uništenih radova ili propitivanje društvenih promjena. Projekt Arhiva kao memorijski konstrukt polazi od njegovih ranih radova iz devedesetih godina, uništenih uslijed turbulentnih ratnih zbivanja. Kroz ovakve rekonstrukcije, umjetnik ne samo da obnavlja osobnu povijest, nego istodobno naglašava fragilnost umjetnosti i kulture u nesigurnim vremenima. Radovi izlagani u Gliptoteci HAZU 1990. godine bačeni su van i vremenom su se pod atmosferilijama uništili. Đukić ih je napravio ponovo, kao i druge radove koji su bili uništeni, i potom izlagao u privatnoj galeriji Sandre Križić-Roban u Zagrebu i u galeriji Michaele Stock u Beču, gdje je neke i prodao. U Kunsthistorische Museumu u Beču izveo je i performanse gdje igra šah s kolegom umjetnikom iz Dubrovnika Slavenom Toljom, a ovjekovječeni, ti performansi ostadoše na serijama izvrsnih, koloristički bogatih fotografija. Posebno plijene pažnju slikarska remek-djela povijesti umjetnosti na zidovima znamenitoga bečkog Muzeja povijesti umjetnosti (Kunsthistorisches Museum) koje na velikim fotografijama, ili fotografijama velikog formata koje je Đukić prvi kod nas snimao i tako uvećavao, upravo gigantizirao, dajući im moćan efekt monumentalnosti, panoramski u širokom kutu prikazujući prostor. Tu se ističe i niz fotografija, nekoliko serija njih, zapuštenih i napuštenih tvornica i tvorničkih hala i skladišta, svjedočeći o epohalnoj pljački i sisanju novca u novoj, slobodnoj Hrvatskoj, a poput praznih arhitektonskih ljuski i duhova ostadoše nijemi svjedoci Nada Dimić, Janko Gredelj, svinjogojska farma pored Sesveta i još neke nekoć moćne, velike i bogate tekstilne tvornice, prehrambene tvornice i tvornice građevinskoga materijala, te druge.

Nedavno je njegova angažiranost došla do izražaja u multimedijalnom projektu Tišina koja je srušila spomenik, obilježavanjem tridesetogodišnjice rušenja, i rekreiranju skulpture-spomenika i vrijednosti upisane u njega. U suradnji s povjesničarkom umjetnosti Davorkom Perić bavio se temom nestalog spomenika iz NOB-a velikoga apstraktnog hrvatskog kipara Vojina Bakića u Kamenskoj. U rekonstrukciji služio se Đukić svjetlosnim laserskim efektima, koristeći LED ekrane i tehnologiju proširene realnosti (AR). Ovdje maestralno Đukić spaja umjetničku intervenciju s povijesnim činjenicama, omogućujući virtualnu vidljivost onoga što je fizički uništeno, čime demonstrira kako umjetnost i tehnologija mogu služiti kao alat za očuvanje kolektivnog sjećanja. Već se ranije Sandro Đukić istaknuo na projektima gdje je laserskim zrakama bojio pročelja arhitekture na manifestacijama poput Festivala svjetlosti u Zagrebu i Splitu. Posebno su dojmljive bile njegove svjetlosne intervencije na zgradi Muzeja suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu, gdje su se čiste, dinamične, otvorene, komplementarne boje, zelena i crvena, plava i žuta, ljubičasta i narančasta, izmjenjivale i klizile po stupovima i gornjem dijelu pročelja.

(Nastavit će se)

Pročitajte prethodni  / sljedeći nastavak

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 30. studenoga 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija