Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 1. srpnja 2025.
Petra Brnardić, 2. dio
Usmjerena na demonologiju, nadrealizam, melankoliju i vampirstvo, Brnardić će predstaviti radove kojima „raspliće i secira klupko svojih emocionalnih turbulencija i ambivalencija kroz ekstravagantna, ekstremna i distorzirana stanja tijela, gdje erotskim jezikom i jezikom transgresije ekstrahira i izvlači na površinu bol i emocionalna previranja koja pretvara u metaforične egzotične biljke kroz halucinantan imaginarij. Koristeći tehnike kolaža, glitcha, gifova i videa Brnardić analizira neurodivergentnost, disocijativna komadanja i rubna psihička stanja u kontekstu društva spektakla, a glumice iz starih holivudskih filmova pretvara u lijepe monstrume i digitalne svećenice onostranog. Prikazane orgije slave seksualnost, ali i uzajamno općenje neidentificiranih vrsta, napučene makabričnim motivima kao što su kosturi i vampiri, gotičke spodobe, ali koji tu postaju nešto što ima kričavu, neonsku krv i duh.”
Na svojim crtežima, fotografijama, digitalnim ilustracijama i kolažima bavi se ženama i ženskim tijelom, ženskom seksualnošću, traumom, užitkom i bolom, ali i mračnim boginjama koje su demonizirane u našoj civilizaciji i protjerane iz suvremenih religija u podzemlja kolektivno nesvjesnog. Pokušava kroz svoju umjetnost na neki način emancipirati, odnosno iscijeliti upravo te najdublje, tzv. lilithovske rane svrgnute božice koja je završila u paklu patrijarhalnih bogova. Njezina umjetnost općenito je put ka kolektivnom ženskom iscjeljenju.
Sama kazuje: „Da, glasne i opake kučke sa stavom bačene su u egzil. Kroz stoljeća smo istrenirane da skačemo kroz obruče kao cirkuske tigrice, i taj glomazni teret i nasljeđe ušutkivanja, prozivanja žena histeričarkama jer su u očima falusoidnih intenzivne, kompleksne, komplicirane i iracionalne, spaljivanja vještica zbog tobožnjeg prakticiranja zloćudne magije, baždario nas je da se samoponištavamo, da šutimo, da svoju božanstvenu prirodu i zmajsku energiju obrezujemo u čednost i dobro vladanje, da strast krotimo dok ne postanemo robinje nametnute tamnice. I na kraju katkad vjerujemo da smo tu opresiju i zaslužile. Tome nimalo nije pomogla ni činjenica da su brojni muškarci stvaratelji i znanstvenici krali ideje i umjetničke uratke svojih partnerica, patentirajući ih kao svoje (silno darovita Zelda Fitzgerald na kraju je završila u instituciji), i da je bijes kod muškarca validna i poželjna, dapače, produktivna i inicijatorska emocija, a kod žene izraz neuračunljivosti i ludila. U umu retrogradnog alfa-mužjaka žene smiju samo tugovati u osami i, tako venući u kužnoj melankoliji, destruktivne porive okretati prema sebi“.
Princip ženskog žrtvovanja, davanja i nesebičnosti kao jedinih vrlina je artificijelan, dok su Petri drage boginje koje su prije pada bile omnipotentne, oslobođene, vidovite i divlje, izvan granica moralnih normi, u dosluhu sa svom raskoši svoje uzbujale prirode i intuicije. Dapače, ta vulkanska, hirovita, nepredvidljiva priroda, koju se ne može kontrolirati ni obuzdati, muškarcu zaraženom patrijarhalnim zakonima kontrole, dominacije, pohlepe i kažnjavanja predstavlja gargantuovski golemu prijetnju. Patrijarhat je od žene napravio enigmu, i polarizirao je u vrhunaravnu madonu koju se bezuvjetno obožava poput mame, i senzualnu, besramnu kurvu zubate vagine. To je vidljivo i u likovnom, književnom i filmskom tropu femme fatale, Lilithine sestre blizanke, kojom se zaljubljeno bavi i kojoj nastoji dati vlastiti glas. Inače u artu ona figurira kao egzotični seksi-fantom i sinonim je za hodajuću ili lelujavu nevolju što stoji na putu dičnom junaku s olovnim moralnim kodeksom i pravičnim kompasom, izazivajući ga i muteći mu jasnoću vizije svojim opojnim opijumskim feromonima sfinge onostranog. Žena smije postojati tek kao fantazma, kao dvodimenzionalno biće, kao projekcijsko platno za patrijarhalni strah od letalne, proždrljive i kastrirajuće ženske seksualnosti, kao i svoje vlastite nezajažljive želje.
Odličan primjer je David Lynch, čiju tjeskobnu stravu Petra obožava, ali se osjeća stalno razapetom zbog njegovih mističnih dama u nevolji, koje na kraju trebaju popiti metaforički otrov na oltaru žrtve mužjaku. Ono što ne razumiju, mrze, ono što insistira na osobnim granicama, neovisnosti i slobodi, preziru, i zato je Lilith bila žrtvovana i prognana, kao iskonska pobunjenica postavši zaštitnicom mistika, buntovnika, neurodivergentnih, i svih manjina protjeranih u carstvo sjena, u ocean gluhonijeme nevidljivosti. Lilith joj se ukazala kao njezinoj psihi zavodljiv, uzbudljiv arhetip i logičan produžetak njezinog sebstva, jer je pokazivala otpor prema falocentričnim autoritetima i institucijama. Lilithino odbijanje da se u doslovno bogomdanom rajskom vrtu, prepunom svega što se može poželjeti, podredi Adamu u seksualnom i svakom drugom smislu korespondiralo je time da se naša umjetnica osjećala kao crna ovca te se snažno identificirala s njom, osjećajući je kao osobnu zaštitnicu.
© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 1. srpnja 2025.