Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 1. srpnja 2025.

Petra Brnardić, 3. dio

Baveći se vlastitom seksualnošću, Petra Brnadić manipulira tijelom na način da se razgolićuje, slaveći nesputanu, dekadentnu senzualnost i tijelo kao hram, te drsko zavodeći i izazivajući kameru koja je njezin vjerni psihoanalitičar i peeping tom. Istodobno transponira to tijelo do zazornih prikaza kroz apliciranje ratničkih boja, ponajviše crvene koja simbolizira krv, žrtvu i ranjenost, razotkrivajući ga kao trbuhozborca što skriva tajne, povijest, rane i duboko ušivenu bol. Svojevrsni je to body horror, na crtežima popraćen cronenbergovskim ljepljivim i sluzavim strojevima, čudovištima, hibridima i kiborzima te tjelesnim malformacijama, protezama, šikljanjem pipaka i alijenskim obdukcijama. Upravo ta praksa poružnjivanja i namjerne (samo)destrukcije svjetlucave koprene pojavnoga, omogućuje autorici skok iz objektificirane ljepote na nišanu požudnih veprovskih pogleda do ispaljivanja emocija što katanom režu ispod pojasa i do emancipacije Lilitinih kćeri, jer estetikom ružnoće i monstruoznog egzorcira stoljetne sedimente boli. Istodobno poništava položaj žene kao objekta i afirmira žensku žudnju i pogled. Katkad se razulari, pa svojim underground pumama dopušta da odgrizaju glave ljubavnicima, vežu ih za krevet, penetriraju laserima torture, kako bi iz dna utrobe iživjele svoju molestiranost.

Mačkastu, pitomu umiljatost Venere zamjenjuje vrištećim i osvetoljubivim prikazima mračnih, petrificirajućih božica, koje su i predivne i ubojitog mozga. Uznemirujućim božanstvima koristi se kada želi kanalizirati šibajući bijes i osvetoljubive porive zbog počinjenih nepravdi, izdaja i povreda, ili iscijeliti, malo hiperbolično, rastrojenu kaotičnost pomračena uma i sužene svijesti, uzrokovanih traumom bačenosti u pakao. Ili sublimirati crnu vodurinu tuge i melankolije. One predstavljaju ultimativnu moć i snagu kojom želi ponovno doseći i poljubiti svoju unutrašnju, imanentnu boginju, ali i razornost bolesti i traume, gdje igraju ulogu nemesis koja je proganja, čime i sama postaje dijabolična. Istodobno je gejzir prkosa i golema, zjapeća, halucinantna rana, prikazujući tango svoje drčnosti i krvareće fragilnosti. Kako bi zaliječila ranu egzila, prikazuje i sočne domine koje nestašno pokazuju svoju volju za moći u intimi spavaće sobe, zakutcima divlje prirode, urbanim ambijentima ili nadrealnim carstvima. Muški likovi uglavnom se ukazuju u obličju fantoma, osobe zamračenog identiteta, anonimne beštije, rogatog animusa koji ženu dovodi do ultimativnog vrhunca, čime ona postaje kraljica situacije, a muškarac instrument njezinog užitka. Budući da umjetnost dopušta ekstreme, u njima se umjetnica razmahuje kako bi poništila razoran učinak patrijarhata i izbalansirala klackalicu moći.

U tom katarzičnom procesu crtanje, fotkanje i kolažiranje služe joj kao puške koje ispaljuju rosne oleandre iz usključalog i zamućenog krvotoka. U tom smislu, umjetnost je izuzetan alat, alkemijski proces koji uragansku energiju, tektonski nemir ili provalije oblačne nujnosti može zacijeliti tako da kroz nju, duboko zaronivši u sebe, uspostavimo dijalog i pregovor s demonom i vlastitom sjenom te osvetimo božicu magijom stvaranja koje regenerira. Često se nakon fotoseanse ili čaranja i bajanja crtežnih heroina osjeća barem 30 kg lakšom, ali i povezanom sa svojim pretkinjama. Kao da je stakleni vakuum boli eksplodirao u finu zvjezdanu prašinu, melem planktona. Kao mala smrt.

„Definitivno sam feministica i nikada mi nisu bili jasni ljudi koji se boje tog termina jer ”oni ne žele muškarcima ništa nažao”, frapantno mi je to apriorno slijepo odbijanje upoznavanja s konceptom ili njegovo pojednostavljivanje, banaliziranje i pogrešno poimanje. Mislim da su brojne žene paralizirane od straha da će priznavanjem postojanja opresije izgubiti na svojim nježnim i femininim kvalitetama, koje naprosto vabe za spasiteljem i zaštitnikom i da će im izmaknuti lažni privilegij bivanja objektom muške pohote, jer ih ta dimenzija najviše definira kao osobe, jer su ovisne o izvanjskoj pažnji i nedostaje im intrinzične validacije koja proizlazi iz psihološke snage, emocionalnih uvida i spoznaje da je bijes jedna od elementarnih emocija (i logičan odgovor na nepravdu, nasilje i poniženje). Zapravo je riječ o naučenoj bespomoćnosti i submisivnosti te introjiciranoj mržnji i nasljeđu odgoja koji ih je izgroomao da budu princeze i lutke. I ja sam od nježne dobi bila tretirana kao principessa, ali to me s inicijalnog prijestolja gurnulo u izolaciju i čudne susrete treće vrste (na dubioznim rubovima društva), čime sam dobila finu, poštenu i masnu šamarčinu realnosti”, objašnjava umjetnica Petra Brnadić svoju poziciju.

Nadalje ustvrđuje da joj je zbunjujuće to što kustosi njezine krvoločne vampirice i štrige tumače istodobno kao zakučaste, suviše ezoterične, pa čak i romantičarske koncepte, jer su uronjeni u bazene drevnog i arhaičnog, i paralelno, njezinu ekspresiju i tematske preokupacije smatraju preeksplicitnima ili previše rubnima i rizičnima. Misli da nekoga tko zažareno plete svoje mikrokozmose i paralelne univerzume gledaju kao osobu u eho-komori što uroborično grize vlastiti rep, zatočena u neproničnosti idiosinkratičnih fantazija. Cijepljena od jednostavnosti i minimalizma, i u artu voli kršiti granice, ispitivati ono od čega najviše zaziremo, strahujemo i čega se gnušamo, što nije košer, bockajući bauke na koje projiciramo užase vlastitih predrasuda i prozivamo ih abominacijama. Ali Petra to radi tako da žene predstavlja makabrično, kao ekstremno ranjive, ranjene i podivljale. Možda je svjedočenje toj materijaliziranoj patnji suviše trigerirajuće. Kao kad publici nesuptilno, agresivno i nemilice guraš zrcalo u lice.

Znali su joj spočitnuti da, iako obojeni tragikom, neki njezini radovi flertaju s pulpom i campom, što je neka vrsta hereze i kosi se s idejom prave, rekli bismo, elitne umjetnosti. Možda se previše zanese u orgazmičko-mističnoj ekstazi cijeđenja kreativnih sokova da zaboravi na semantičku apstrakciju i meta-dimenziju, pa su kustosi mainstream institucija potreseni baražom nefiltriranih informacija o njezinom mentalnom životu. Vizualno je logoreična, ali ne docira nego kreira meandre i labirinte asocijacija, sazviježđa i arhipelage sugestija. Zbog položaja na margini često se osjeća kao autsajderica. No, shvatila je da joj se taj status sviđa, jer joj daje beskrajnu slobodu. 

© doc.dr.sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 1. srpnja 2025.

Pročitajte prethodni nastavak