Piše: Josipa Marenić, 3. veljače 2026. 

László Krasznahorkai: Herscht 07769 (prijevod Xenia Detoni), OceanMore, 2025., 2. dio

Florian Herscht živi u malom gradu Kani i život mu očito nije udijelio dobre karte. On je nježni div i  može ući u arhetipski opis dobrog duha grada, jer pomaže sugrađanima na različite načine pri utovaru ili istovaru robe, oko drva, ovog ili onog za neki sitni iznos, dobar sendvič i pokoju riječ. Međutim, on ima i drugu pomalo neobičnu stranu, voli ići u knjižnicu i razgovarati s gospođom Ringer, snalazi se s laptopom kao da je s njime rođen, oduševljen je fizikom i elementarnim česticama uviđajući ono što drugi ne vide, pa tako šalje pisma kancelarki Merkel upozoravajući je kako bi svijet mogao nestati, upravo zbog otkrića kojeg je shvatio slušajući večernja predavanja gospodina Köhlera. S druge strane, iako se zacrveni pred prekrasnom Nadir, on nema intimnih veza sa ženama niti ga to privlači, ne može savladati pjevanje himne, iako će naučiti cijeniti Bacha, puno toga što bi trebao shvaćati, ne shvaća. On je izvrsna meta za Bossa koji posjeduje narcisoidne crte ličnosti i usput je vođa neonacističkog voda u malome mjestu. Boss će zaposliti Floriana i učiniti mu par dobrih stvari, a budući da je Florian izašao iz Odgojne ustanove i nema nikoga svoga, prema Bossu će formirati ovisnički odnos, negirati njegovo ružno ponašanje prema njemu i tolerirati mu apsolutno sve, od pljuske do pridruživanja neonacističkom vodu. Herschta okupira veliki problem (kancelarka ne odgovara na njegova pisma, a svijet može nestati), pa ni ne primjećuje realni problem pred njegovim nosom (šefa i njegov vod). Međutim, radnja se zakotrlja u duhu nadrealnog krimića, kada nepoznati počinitelj grafitima počne napadati sve ono što je jednom vođi neonacističke organizacije sveto i predstavlja nedodirljivo, pa predvođen Bossom, cijeli vod – uključujući i Floriana, počinju istraživati tko bi mogao pisati te grafite.

U međuvremenu se pojavljuju vukovi, događaju nestanci, a kao splet uzroka i posljedica, nasilje u malom mjestu eskalira. Sve se otme kontroli kada benzinska pumpa odleti u zrak sa svojim vlasnicima koji su prije toga bili brutalno napadnuti od jednog člana neonacističkog voda i to potpuno zaokreće slijed događaja, jer se Florian transformira praktički u divlju životinju, u onoga koji lovi, u onoga koji nestaje suočivši se s nepobitnim dokazima o krivcima za kaos i gubitak njegovog malog svemira Kane ili barem Kane kakvom je on doživljava.

Roman obilježava izrazito spora naracija, međutim kada se dostigne prijelomna točka radnje, naracija se ubrzava i postepeno se razrješuju sva mjesta. Radnja je smještena u imaginarni gradić, ali on izvrsno portretira njemački mentalitet, koji čak nije nužno određen nacionalnim nego onim što je tipično za malena mjesta. Likovi su razrađeni u maniri slagalice sitnih dijelova koje nadopunjuju jedni druge i zaokružuju radnju. Iako nam je otkriven samo Florianov unutarnji svijet a sve ostale: Ringerove, Khölera, Bossa, Karin i druge doživljavamo uvjetno rečeno izvana, za unutarnju logiku teksta, lepeza sporednih likova nužni su glasovi koji stvaraju harmoniju unutar ove literarne simfonije.

Tematiziranje apsurda skrivenog između redaka ovog romana zaslužuje poseban tekst za kojeg sada ovdje nemam prostora. Više ću se osvrnuti na neke ideje koje se provlače kroz roman u različitim varijacijama koje dotiču glavnog, a i sve sporedne likove.

Roman progovara o strahu koji je dio naše psihe te ima konstruktivan, ali i destruktivan utjecaj na nas  pojedinačno, a potom direktno utječe na zajednicu putem naše interakcije. Budući da je strah često u pozadini oblikovanja našeg mišljenja i formiranja naših uvjerenja, nerijetko pokreće tijek događaja koji kada dosegnu ključnu točku, ne dopuštaju povratak natrag. Protagonisti gradića Kane obilježeni su tim mehanizmom, a njihovi strahovi manifestiraju se kroz predrasude, glasine, pogrešne zaključke i često ih dovode do apsurda, a u konačnici do tragedije kojoj se ni ne možemo čuditi, jer je bilo očito kako će se dogoditi. Građani Kane su u jednakoj mjeri opsjednuti uništavanjem i glorificiranjem prošlosti; stoga je duhovito što u usta Bossa, vođe neonacističkog voda, Krasznahorkai stavlja ove riječi: „..zarežao je, kojeg bismo se mi k’rca bavili onim što je vani, kad se moramo time što nas uništava iznutra…“. Ironično, Florian u pismu kancelarki Merkel govori : „…jer se ljudi ne boje toga čega bi se morali, već onoga čega se ne bi trebali bojati…“. Situacija s vukovima u romanu iznjedrila je prekrasno promišljanje o srahu: „..strah od vukova je star koliko i čovječanstvo, barem se tako kaže, jer moram priznati, i ovdje je podigao ton, da kada sam se tek počeo baviti ovom temom, potpuno me osupnula naivnost i neznanje koje okružuje ovaj fenomen, jer nije ni prije, a ni poslije srednjega vijeka, uostalom, nije ni važno otkad, nitko nije našao za shodno da priđe bliže i upozna tu sjajnu i posve izvanrednu životinju, nikoga nije zanimalo što je to s čime se suočavamo, jer je strah bio toliko jak da bi znanje o stvarnom stanju stvari samo omelo taj strah, naime mi se lako odričemo stvarnosti, ali straha nikako…“

Krasznahorkai se vješto hvata ukoštac s kolektivnim, ali nikada ne gubi iz vida važnost individualnog. Napad na Nadir nije posljedica filozofskog niti političkog uvjerenja; taj agresivni čin koji na kraju vodi do niza ubojstava, posljedica je nečeg drugog, mračnog, negativnog, zastrašujućeg, ali vječno prisutnog u čovjeku. Čitatelj će u jednom trenutku biti uvučen i željeti biti na strani pravde, jer će razumjeti izdaju, pomračenje uma i osvetu, a roman je toliko dobro napisan da će čitatelj navijati za ispunjenje Herschtova nauma. Ono što je logično učiniti, ne znači nužno da je ispravno. Individua u Kaneu je uvjetovana, ali izbor svakog lika i dalje je samo njegov.

U svom romanu zbilja vizionarski rasvjetljuje ograničenosti koje objašnjavaju duh vremena. Ipak, to je samo jedna prizma interpretacije Herschta, zato što se promišljanjem može uočiti i treća, i četvrta… Srećom, strah nije jedino što nas definira, ali zanimljiva je tema. Također suočavanje s utabanim načinima razmišljanja, kako je prije bilo bolje što se često poteže u romanu, onemogućava nas za kreiranje boljeg prostora budućnosti i paralizira nas u ovakvom opasnom stanju stvari o kojem Krasznahorkai piše, jer suočeni smo s porastom radikalizma, fundamentalizma i manjka kritičkog mišljenja. Prozvali su ga apokaliptičnim piscem. On na početku romana uglavljuje kako je nada greška i spisateljskim glasom nas upozorava kako postoji ljepota na ovom svijetu, ali je ugrožena.

Skloni smo voljeti pobunjenike, otpadnike i borce za pravdu, kao što smo skloni stvari definirati crne ili bijele, skloni smo teško prihvaćati stvari kakve jesu i ne volimo razbijanje obrazaca i iluzija, skloni smo upiranju prsta i traženju krivca. Krasznahorkai govori također da pismo stiže kada zaboravimo na njega, da netko sporedan, a ne nužno znanstvenik može dobiti uvid u ključ našeg opstanka i da se najčešće bavimo krivim stvarima prepuštajući se inerciji, a život svejedno prolazi, vrijeme leti i zaključuju se ciklusi – bilo proslavom prvog maja ili nečim drugim. Kraj romana uz zvukove vode pomalo je tipičan za poznavatelja piščeva rada, ali zbog toga ne umanjuje njegovu epičnost, koja će još dugo odzvanjati čitateljevim ušima nakon što sklopi korice knjige. Doista, možemo se smatrati sretnima što je OceanMore odlučio prevesti i objaviti novo djelo Lászla Krasznahorkaija.

Pročitajte prethodni nastavak

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 3. veljače 2026.