Piše: Josipa Marenić, 2. veljače 2026.
László Krasznahorkai: Herscht 07769 (prijevod Xenia Detoni), OceanMore, 2025.
Kada se priča o Lászlu Krasznahorkaiju, priča se o živućem klasiku, priča se o njegovoj rečenici, o nagrađivanom autoru, kozmopolitu, o dobitniku Nobelove nagrade za književnost i o objavljenom romanu u nakladi OceanMore; stoga ćemo malo usporiti.
Rođen je 1954. u Mađarskoj, u mjestu Gyulu, dolazi iz obitelji srednje klase, otac mu je bio odvjetnik a majka administrator socijalnog osiguranja. Krasznahorkai je studirao pravo i mađarski jezik i književnost. Kao student je radio u izdavačkoj kući, ali radio je i mnoge druge poslove. 1985. izlazi njegov debitantski roman Sotonski tango kojeg je, kako tvrdi, najviše napisao u glavi dok je radio kao noćni čuvar. Nije ga imao namjeru objaviti, ali zahvaljujući inzistiranju njegovog prijatelja, ipak ga je objavio. Prvi put je putovao izvan komunističke Mađarske 1987., te je proveo godinu dana u Zapadnom Berlinu kao primalac DAAD stipendije. Od raspada Sovjetskog bloka, živio je na raznim lokacijama. 1990. prvi put provodi značajnije vrijeme u istočnoj Aziji, nakon čega piše Zarobljenika Urga i Tugu ispod nebesa. Nastavio je pisati govoreći kako nikada nije imao namjeru postati pisac, ali kada je napisao jednu knjigu, u drugoj je želio ispraviti sve što nije valjalo u prethodnoj i tako je nastavio pisati i nizati zanimljiva djela poput Melankolije otpora, Rata i rata. Boravio je u New Yorku, kasnije i u Japanu, često se međutim vraćao u Njemačku i Mađarsku. Za sebe tvrdi kako je izgubio dom, a izgubiti dom možeš samo jednom, pa od tada živi na različitim mjestima. Autor je mnogih posebnih djela, ali izdvojit ću još poradi preporuke Povratak baruna Wenckheima, Seibo je bila tamo dolje i Uvijek za Homerom.
Poznati i nedavno preminuli redatelj Béla Tarr i László Krasznahorkai imali su dugogodišnju suradnju. Jednom davno na Uskršnji ponedjeljak, Tarr je mamurnom Krasznahorkaiu pokucao na vrata, jer više nije mogao čekati nakon što je pročitao njegov roman, te mu je obećao snimiti filmove prema njegovim djelima i tako je i bilo. Uz to se vezuje i maleni apsurd, jer Krasznahorkai nije bio preveden na brojne jezike kao danas, a Tarrova kinematografska djela bazirana na njegovom pisanju postajala su svjetski priznata. Međutim, tijekom vremena ovog kozmopolitu izumiruće renesansnih stremljenja – a pod time mislim da ima širok pojas interesa, među ostalom za glazbu, filozofiju i fiziku, počeli su zasluženo i napokon stavljati uz bok književnim velikanima. Krasznahorkai priznaje da su na njega velik utjecaj imala djela Franza Kafke i Samuela Becketta. Osvojio je puno značajnih književnih priznanja diljem svijeta, poput nagrade Sándor Márai, Kossuth, Vilenicu, Man Booker, America, National Book Award. Dugo godina bio je uži kandidat, a 2025. konačno je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kada su ga obavijestili da je dobitnik, našalio se na sebi svojstven način i iznenađeno poput dragog mu autora, Samuela Becketta, priznanje Akademije prozvao je manjom katastrofom, a potom je izrazio kako je počašćen biti u društvu nagrađenih pisaca i pjesnika. Ostavlja uvijek skroman dojam, iako je svjestan sebe. Ogradio bi se od toga da je politički autor, ali to ne znači da nije politička osoba koja se uporno i glasno suprotstavlja politici Viktora Orbána.
Kao pisca zanima ga ono što se nalazi iza univerzalnih pitanja i tema, a proza mu zahtijeva čitatelja u dobroj kondiciji. Njegovi romani imaju određene filozofske premise, dozu nadrealnog i neizbježan apsurd kojeg je potrebno pažljivo probavljati. Pisanje mu karakterizira duga rečenica koja kao da oponaša govor i posjeduje ritmičnost, bujice riječi, ulančanost, što je posljedica dugogodišnjeg autorovog stava koji kratke rečenice smatra prigodnima za svakodnevnicu, a za književnost ipak želi nešto drugo. Osobno jako voli performanse i voli čitati svoja djela publici. Njegova proza je nešto kao književna simfonija bez imalo pretjerivanja. Prvi put sam se susrela s njegovim tekstom tijekom studentskih dana, a bila je to novela Posljednji vuk koja me ostavila ošamućenom i od tada revno pratim prijevode njegovih djela za koje su zaslužne poštovanja vrijedne Lea Kovacs, Viktorija Šantić i Xenia Detoni odnosno nakladnička kuća OceanMore koja ima istančan ukus i ne posustaje usprkos teškim uvjetima u izdavaštvu, te objavljuje naslove vrijedne pažnje i približava ih hrvatskom čitateljstvu.
Herscht 07769 je knjiga koja se nestrpljivo iščekivala, najprije da što prije napusti tiskaru, a potom da dođe na police knjižara i knjižnica. Knjiga Nobelovca u medijima svugdje je zaslužila neobičnu pozornost o kojoj druge knjige mogu samo sanjati. Pomalo mi je to bilo smješno, da prava mala katastrofa, jer László Kraszohorkai možda nije namjeravao postati piscem, ali već dugi niz godina opstaje u vrhu svjetske književnosti. Njegov novi roman ponovno ostavlja bez daha, kao da mu je prvi ili zadnji, zaglušuje stilističkim savršenstvom, briljantno odsviranom književnom simfonijom, koja sućutno kroz njegovu veliku rečenicu koja se proteže preko četristotinjak strana bez točke, kreira svemir jednog maloga gradića i opisuje zbivanja u njemu, maestralno odražavajući duh današnjeg vremena, te genijalno zadire u pitanja koja si ne volimo postavljati.
© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 2. veljače 2026.