Piše: Josipa Marenić, 27. siječnja 2026.
Gabrijela Rukelj Krašković: U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore, 2025.
Ponekad očigledno ne mogu pobjeći nekoj knjizi. Uđem u omiljenu knjižaru, pa mi trgovkinja s kojom sam sada već na ti, ljubazno preporučuje naslov koji ne smijem preskočiti. Malo sam skeptična, odgađam, iako znam da ću ga pročitati. Odjednom, svi pričaju o toj knjizi i autoričino lice iskače u vlastitom mi dnevnom boravku na televizijskom ekranu. Nedugo nakon toga, opet sam u knjižari i ponavljam prilično dugačak naslov knjige U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća autorice Gabrijele Rukelj Krašković. I dalje sam oprezna, iako dolazim kući s knjigom koja još miriše. Sjedam u žutu fotelju, počinjem čitati, knjigu ne ispuštam iz ruku i počinjem shvaćati, kada bih radila neku ozbiljnu top ljestvicu knjiga 2025/2026. koje se moraju pročitati, ova bi bila sigurno pri vrhu. Postala su mi jasna ekstatična lica koja istovremeno zamuckuju dok preplavljenih dojmova pokušavaju suvislo govoriti o knjizi Gabrijele Rukelj Krašković. Tomislav Zajec je u pravu kada kaže da se ponekad potpuno neočekivano pojavi glas toliko originalan, začudno nesputan i važan da je potrebno zastati i čuti što nam se govori. Usudila bih se dodati – vrlo hrabar glas.
Biografski podaci o autorici su vrlo šturi. Rođena je u Zagrebu 1980. Članica je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Popis djelovanja unutar likovnog svijeta otkriva njezinu posvećenost i predanost radu, iako za sebe tvrdi kako je dosta intuitivna po pitanju likovnog stvaralaštva. U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća objavljena je u Nakladi OceanMore, a urednica knjige je Gordana Farkaš-Sfeci.
Stilski je roman obilježen parametrima autofikcije, ispovjednog, ali gotovo kliničkog tona koji se delikatno ostvaruje kroz emotivnu distancu i cerebralno pripovijedanje. Prisutna je fragmentiranost koja kroz male tekstualne cjeline realizira i postupno gradi strukturu romana. Iako je autoričin glas osvježenje, kao što je njezin pristup i stil, njezino pisanje me pomalo podsjeća na Amélie Nothomb zbog odrješitosti, atmosferičnosti i poetičnosti, te na postupak koji je Annie Ernaux koristila u Godinama, oslanjajući se na fotografije kako bi obuhvatila esencije generacija u promijeni. Gabrijela Rukelj Krašković ne krije svoju naklonost i posvetu prema Ireni Vrkljan i na nju se referira unutar samog romana. Međutim, bez obzira na to što danas teško možemo govoriti o samoniklosti bilo kojeg umjetnika, jer smo u globalnom svijetu svi pod nekom vrstom utjecaja i informiranosti, autoričin glas razoružava i najvećeg skeptika, jer joj roman čitatelja emotivno razvaljuje, a tijek radnje skreće i odvodi na neočekivana mjesta i prostore. Prostore koji zahtijevaju angažiranost prilikom čitanja i visoku razinu empatije.
U književnosti vlada trend protiv osobnog i sentimentalnog; stoga se mogu samo smiješiti kada se pojavi ovakva knjiga i autorica. Izraz sentimentalan znači emotivan, netko tko je pretjerano osjećajan, koristi se za opisivanje raspoloženja ili djela koja snažno pobuđuju osjećaje. Na specifičan način ova knjiga jest sentimentalna, jer u čitatelju izaziva itekakve osjećaje bijesa, ljutnje, sućuti, tuge i druge emocije. Međutim, ono što ovaj roman zasigurno nije, nikako nije patetičan i primitivne evocirane senzibilnosti. Nije nevažna informacija kako je riječ o autobiografskom djelu, pogotovo u odnosu na teme koja autorica obrađuje. Nije bitno u kolikoj je mjeri i svim životnim pojedinostima točna, ali podatak kako je ovdje riječ o nečijem proživljenom iskustvu koje je izvanrednim kreativnim umijećem i kontrolom teksta transformirano u besprijekorno napisan roman, dodatni je razlog za cijeniti književno djelo, jer mu pridaje sloj težine i autentičnosti.
Pored svih psiholoških otkrića, bilo bi neotesano negirati koliki utjecaj imaju članovi obitelji(pozitivan ili negativan) na oblikovanje osobe, djeteta koje je pred njima bespomoćno, zavisno, predano na brigu i odgoj, najviše na ljubav. Zbog svega navedenog – kada su u bilo kojem obliku ugrožena prava djeteta, dotičemo osjetljivo mjesto. Hrvatska književnost u komparaciji s primjerice britanskom književnosti nema toliku učestalost niti tradiciju pisanja o osjetljivom položaju djeteta. Stoga mi je drago da je autorica zagrizla u sve teme o kojima baš nije pristojno govoriti, ali o kojima je nužno govoriti ako želimo izgraditi bolje uvjete za nečije tuđe djetinjstvo i manje toksično društvo.
U roman ulijećemo opisom predmeta koji krase interijer kuće u cvijeću i dobivamo određeni vremenski katapult u doba kada se nisu zaključavala vrata, kada je tehnologija bila jednostavnija, kada su se žene okupljale na prezentacijama Zepter posuđa, kada žene nisu ni mogle biti jedna drugoj prijateljice jer je između njih vladalo takozvano pri-neprijateljstvo i kompetitivnost koja će biti bolja domaćica i imati ljepši vrt. Obitelji su zakinute za uspostavljanje bliskosti i realnu komunikaciju, jer socijalnim strukturama vlada jedino nepisano pravilo što će ljudi misliti i formalističko religijsko opredjeljenje koje vodi u licemjerje i vrši dodatno nasilje nad humanosti. Nije se pričalo o stvarima koje nas određuju niti o ranjivosti. Sve što je condicio humana, u sebi nosi potenciju sramote koju treba izbjeći pod svaku cijenu, pa i kada je riječ o ljubavi, uputiti svoju kćer kako je najbitnije da ti se muškarac ne gadi. Također, represija se odnosi i na zabranu govora o bolestima, o ovisnostima, o mentalnim poremećajima. Ni pod koju cijenu se ne smije biti drugačiji ili težiti svom izričaju.
Generacije su ostale zakinute i nose rane o kojima piše Gabrijela, a ti pojedinci koji se ne žele obračunati s posljedicama takvog odgoja i dalje su među nama, tvoreći vitalno tkivo društva i mogu se otkriti u licu vašeg prijatelja ili poslovnog kolege. Malograđanstvo, iako mijenja prostore svojih okvira (političko i socijalno okružje), nažalost je prilično otporno i sklono preživljavanju, čemu svjedoči ovaj roman. Glas Rukelj Krašković nas upozorava kako prostor koji nas pokušava oblikovati ne preklapa se nužno s našim unutrašnjim prostorom, a pred očekivanjem da postanemo još jedna figura i još jedan dodatak, naprosto treba pružiti otpor ako je potrebno – to znači zalediti u sebi svaku emociju, preživjeti, odlediti se i otopiti kada budemo u sigurnom okruženju.
© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 27. siječnja 2026.