Piše: Josipa Marenić, 28. siječnja 2026. 

Gabrijela Rukelj Krašković: U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore, 2025., 2. dio

Autorica pripovijeda bez osuđivanja i gorčine, ali sve registrira, na brutalan način evocira razumijevanje, ali ne i slaganje s izborima s onima koji umjesto da su joj pružili zaštitu i ljubav, uskratili su joj sve ono što je jednom djetetu potrebno i na perfidan način uskratili siguran prostor. Često kroz sofisticirano oblikovan komentar, sarkazam i apsurd nosi se s okolinom i tretira je kako zaslužuje, doslovno je izlaže čitateljevoj odnosno drugoj objektivnoj procjeni, što osobito dolazi do izražaja u podnaslovima Likovna i Književna kritika.

Informacija koja čini zaplet i preokreće perspektivu u romanu jest činjenica da je ona udomljeno dijete. Bolna je svijest koju dijeli s čitateljem kako je realno mogla završiti mnogo gore, kao prijatelj njezinog polubrata koji nije imao prilike otkriti što znači imati obitelj ni živjeti, izrazito bolna, ali ne briše prosvjed protiv sustava, otpor protiv toga što je prošla. Njezina je socijalna radnica moli da napusti kuću s cvijećem čim zakonski bude u mogućnosti. O alkoholizmu se također progovara dislocirano, ali minimalističkom gradacijom skicira njegove razorne posljedice na individualni i obiteljski život. Statistički, naša država ima golem problem s alkoholizmom, a umjetnici se rijetko razračunaju s njime na način na koji je to učinila Gabrijela. U početku nam daje tragove, a onda ostavlja neizgovoren užas, dovoljno jak da popucaju stakla na očima prilikom čitanja.

Kao alternativu toksičnosti i manjak svega onoga što je jednom djetetu ili osobi u razvoju potrebno, autorica diskretno progovara o izgradnji svog intimnog prostora. Zahvaljujući egzistiranju javnih prostora poput knjižnice, o ljubav prema knjizi i glazbi, zagrebla je prema vlastitom putu u kreativnost i prema pozivu likovnog stvaralaštva. Spominje ostvarivanje različitih razina bliskosti i prijateljstva koja joj mnogo znače. Ispisala je predivne stranice o odnosu s psima koji su uvijek spašeni. Kroz sav mrak pažljivo aranžiranih latica, probija se njezina mogućnost da zadrži ono najljepše u čovjeku: sposobnost za jezgrovitu ljubav, toplinu i znatiželju.

Baš kada je obožavamo i vežemo se za nju kao književni subjekt, pripovijedanje ne završava, a njezin život je ugrožen. Postavlja se pitanje koliko jedan roman može izdržati drama i kada mu prijeti pretrpanost koja bi mogla ugroziti njegovu kompaktnost, unutarnju logiku i sve ostalo. Međutim, roman U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća ne puca pred tim pitanjem. Autorica proživljava kroz bitku za vlastito zdravlje posljednju katarzu i suočavanje na putu iscjeljenja, ne samo fizičkog nego i traumatskog, zbog čega je opravdana dramaturška struktura romana. Pomisao kako ti život stane u dvije platnene vreće crteža ili jednu knjigu, istovremeno je jeziv i oslobađajući, jer se prostor unutarnjeg sebstva i usprkos ograničenosti bića ne iscrpljuje tako lako, a umjetnik je stvaratelj dok diše, iako je nada u bolje sutra dijabolična, a krug malograđanskog otrova nastavlja kružiti s prodajom bilja koji trebaju uljepšati poput adventskih lampica realnost naših prostora. Postoji opipljiva svijest koja se odupire tome, pa ne mogu ne pomisliti: nije li to fantastično?

Simbolika cvijeta u hrvatskoj književnosti, kada samo pomislimo na liriku, uvijek je imala veze s uzvišenim, s idealima, s nedostižnim. Stoga me zadivljuje autoričina sposobnost da literarno cvijeće prizemlji u zemlju i blato, te se obračuna s klišejima i stereotipima. Ljepota pisanja Gabrijele Rukelj Krašković dolazi do izražaja što izuzev oslanjanja na vizualno, koje je mjestimično ekstremno upečatljivo kroz poetske mentalne slike (šape koje se tope u snijegu ili djevojčica s lusterom kao krunom na glavi), ona se oslanja na auditivno. Pritom ne mislim na zavidno spomenutu diskografiju šlagera, nego na glasove koji su urezani i svakodnevni. Voajerstvo kod nje dobiva potpuno novi kontekst i zavidnu razinu kojom nerijetko  gradi literarnu igru. Kod nje se križaju različiti prostori, ali njezin autorski glas kreira prekrasna prostranstva između tih prostora koje nesebično dijeli s čitateljem, istovremeno mu pružajući slobodu za vlastitu interpretaciju i imaginaciju.

Ovo je također roman koji tematizira vrijeme, odnosno našu prolaznost i na kraju smrtnost. Autorica se tijekom bolesti kroz bitku za vlastito zdravlje suočila sa smrtnošću (osobito je kompleksna epizoda s kaputom ili njezina noć prije operacije). Neprestano se od prvih stranica romana provlače različite smrti. Postupno autorica progovara i o apsurdnosti smrti: osmrtnice krivo napisane ili nedovoljno napisane, sprovodi poslije kojih se mora prema suludom običaju jesti, sprovodi na kojima stojiš poput uljeza, sprovodi poslije kojih imaš ružne snove, smrti koje su te boljele a događale su se oko tebe i natjerale te da shvatiš kako nema vremena i kako možda trebaš biti bolji prema drugome, smrt koja te pokosi baš kada misliš kako kreće druga prilika, smrti iza kojih ne ostane ništa previše, smrti nakon kojih s teškom mukom ne znaš što bi rekao ili to jako dobro znaš. Ali smrt je finalan događaj i čitav život mu stoji nasuprot sa svim svojim stvarima, doživljajima i prolaznostima, a jedni drugima ostavljamo tragove, otiske i sjećanja.

Na kraju, ovo je roman o važnosti komunikacije, jer komunikacijom gradimo odnose i prostore bitnih bliskosti. Komunikacija se ne ostvaruje ponižavanjem, omalovažavanjem, stalnim kritiziranjem, nemogućnošću da napustimo svoju perspektivu i zaista čujemo onog drugog. Dobra komunikacija počinje od otvorenosti i slušanja. Ona je uvjet svega, jer bez nje nema razumijevanja niti stvaranja. Glas Gabrijele Rukelj Krašković suprotstavlja se konvencionalnosti i ispraznosti na nezaboravan način.  

Možda ćete trebati papirnate maramice prilikom čitanja, povremeno imati osjećaj da se gušite ili ćete željeti nešto udariti zbog bijesa pred nepravdom, možda ćete danima nakon toga razmišljati o knjizi, možda ćete je opetovano uzeti u ruke i čitati je s nevjericom, jer iskusniji autori na našoj književnoj sceni nisu napisali ovako nešto, nešto kvalitetno, potresno i originalno. Stoga, nadam se kako ćemo u budućnosti još čitati djela i gledati izložbe Gabrijele Rukelj Krašković.

Pročitajte prethodni nastavak

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 28. siječnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija