Piše: Vesna Aralica, 9. prosinca 2025.
Ranko Matasović: Tumačeva priča i druge novele, MH, 2024.
Novela Tumačeva priča (prvi put objavljena u ovoj knjizi u izdanju Matice hrvatske)
Tumačevom pričom Matasović na krilima povijesti plovi do centralne Amerike 16. stoljeća – poprištem konkvistadorskih osvajanja i nametanja kršćanskoga nauka domorodačkomu stanovništvu. Naličje je, dakako, onodobnih kastiljskih nasrtaja na aztečku kulturu Meksikā, a samim time i na njezin razgranati animizam i specifični jezični sustav nahuatl, i borba za prevlast, stjecanje povlastica i prisvajanje ogromnih količina zlata od domicilnih Indijanaca.
Za pripovjedača autor odabire Jerónima Aguilara, pripadnika Reda male braće, koji je završio u meksičkom sužanjstvu nakon brodoloma. Obilježen iskustvom druge kulture, postaje tumačem čontalskoga idioma (s Yucatana) Hernandu Cortésu, novome zapovjedniku – širitelju Kristove vjere, izaslaniku španjolskoga kralja Karla, odlučna u namjeri da novootkrivene zemlje postanu Nova Španjolska. Matasović Tumačevu priču piše vidljivom strašćujezikoslovca koji u dodirima dviju različitih civilizacija traga za prevoditeljskim mukama tumača, ali i nevjerojatnim podudarnostima: čitateljski je užitak naići na podatak da je meksički oblik riječi za boga teotl vrlo sličan grčkoj riječi theos; stoga je ova autorova novela poseban dragulj koji iscrpnim fusnotama i rječnikom pruža uvid u jezične sustave centralne Amerike.
U vjerodostojnu Jerónimovu prepričavanju povijesti nestanka jedne kulture, asimilirane mačem i nasiljem u drugu, premoćnu, Matasović na scenu dovodi i ženu koja dobro poznaje jezik Meksikā, ljepoticu Malinalli pokrštenu imenom (doña) Marina, Hernandovu nezakonitu priležnicu, očevitkinju Cortésova pokolja nad Indijancima prilikom osvajanja grada Tlaxcale, ali i razdora u njegovim redovima zbog prigovora guvernera Kube, Diega Velásqueza. Iako je naložio da se sruši Veliki Hram, zarobljeni Motecuzuma, vladar Meksikā, umrijet će nekršten, svjestan Tenochtitlanove propasti, ali i svojih korijena. Pitanje časti i dostojanstva jedan je od temeljnih motiva Matasovićeve ljubavno-pustolovne novele izrasle na kontrastnom pripovijedanju o srazu dvaju kulturnih obrazaca: jednog autohtonoga, a drugog u konačnici uzurpatorskog. Krilatica „svaka sila za vremena“ nažalost je u ovom dijelu povijesti ustuknula pred napoleonskim karakterom europskih osvajača posijavši klicu budućih tobožnjih kristijanizacija koje će se svom žestinom preliti na južnoamerički kontinent u 18. stoljeću.
Vjerojatno je autor bio inspiriran i nagrađenim filmom Misija Rolanda Joffea (1986.) o izazovima isusovačkih misionara u Paragvaju, suočenima s bahatim lovcima na roblje. Ono što povezuje Matasovićevu priču i knjigu koja je poslužila kao scenarij za ovu povijesnu dramu (The Lost Cities of Paraguay oca C. J. McNaspyja) prikaz je mraka ljudske duše ranjene grijehom, ustreptale pred mogućnošću kajanja, a potom i zadobivanja milosti u vjerničku obraćenju. Jerónimo Aguilaro, kao svjedok krvavih vremena, završava svoj zadnji iskaz kontemplativnim i opominjućim pitanjima: „A doña Marina, gdje je sada ona? Nisu još prošle četiri godine od njene smrti. Je li na kraju života ipak u duši prihvatila Krista i njegovu Blagovijest, ili se do kraja pretvarala da vjeruje, a ostala odana svojim demonima? Ja to ne znam, i žao mi je što za njezina života ja nisam postao osobom kojoj bi se ona povjerila, čovjek kojemu bi odala najdublje tajne svoje jedinstvene, plemenite duše.“
Pročitajte prethodni nastavak
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 9. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija