Piše: Vesna Aralica, 7. prosinca 2025.
Ranko Matasović: Tumačeva priča i druge novele, MH, 2024.
Novela Berezina. Dva Hrvata u Rusiji (prethodno objavljena u časopisu Republika)
Novelom Berezina (Dva Hrvata u Rusiji) Matasović spaja 19-stoljetnu epohu romantizma s postmodernom Europom, podastirući pred čitatelja oblike književno-znanstveno-publicističke komunikacije zabilježene u zadnjih 200 godina. Nositelji su fabule dvojica Hrvata: sveučilišni profesor Petar Ferlić, senzibilni i otuđeni intelektualac suvremenoga doba, i Marko Šljivarić, barun od Heldenbourga, hrvatski general u Napoleonovoj vojsci. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nakon sloma ideala Francuske revolucije u stvarnosti, Europu i svijet zahvaća val pesimizma, poznat u književnoj povijesti kao svjetska bol. Autor međutim tu uzdrmanost društvenih struktura i socijalnih previranja istom žestinom pripisuje i današnjemu vremenu, obilježenom mnogobrojnim političkim i ekonomskim krizama te posljedicama lockdowna nakon pandemije koronavirusa. Epistolarna 19-stoljetna praksa nametnula se kao najpoželjniji okvir za intimističke oblike komunikacije: valja se prisjetiti, primjerice, nevjerojatna globalna odjeka Goetheova romana Patnje mladoga Werthera i rano prihvaćenoga verterizma kao društveno prihvatljive mode i stila življenja. Šljivarićeva pisma, upućena ženi Tonki, razotkrivaju pitki pleternički idiom (ikavsko-ijekavski govor) kao medij kojim do izražaja dolazi generalov kroničarski duh, ali i afektivna nijansiranost, tipična za jednu tako dugu vojničku karijeru, ispunjenu usponima i padovima. Iako udaljeni tisućama kilometara, Šljivarić (koji se tad nalazi u Berezini, jugoistočno od Vilne) i Tonka uspješno odolijevaju bračnoj otuđenosti zahvaljujući toplini riječi i potrebi za sugovornikom: „Milo moje, ne znam hoće li ove moje riječi do Tebe stići, a ni kada. Ako se ja ne vratim iz Rusije, zamolio sam poručnika Jurja Petretića, vrsna časnika od mojega najvećeg povjerenja, da Ti ovo pismo sa sobom ponese, a i druga, ako ih bude.“
A upravo će ta Šljivarićeva pisma nakon dva stoljeća biti predmetom interesa povjesničara Ferlića koji se na Peterburškoj konferenciji spremao održati referat Hrvat u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. Pripovijedanjem u Ich–formi, Matasović riše portret nezadovoljna intelektualca, rastrgana podvojenošću vlastite osobnosti. S jedne je strane uronjen u povijesne i književne reminiscencije povezane sa Sankt Peterburgom (prisjeća se pjesnika Jesenjina, jesenjinštine) i njegovom kulturom, a s druge pak strane zrcali pomalo dekadentna Uliksa koji za sobom vuče bračne nevjere, neslaganje sa ženom i probleme s pornografskom ovisnošću. Za razliku od Šljivarićeve plemenite i neposredne korespondencije, Ferlićevo oblikovanje znanstvenoga govora utemeljeno je na hermeneutičkoj i metaideološkoj analizi njegovih privatnih tekstova u kojima pokušava pronaći primjere različitih ideologema s negativnim predznacima (rodne uloge, primjeri nacionalizama itd.).
Matasović je mjestimice humorno sarkastičan glede suvremenih historiografskih zarona u bližu i dalju europsku povijest, opisujući moderne konferencijske sale iz Ferlićeve perspektive kao mjesta izrazite dosade i birokratski posloženih izlaganja nakon kojih nema ni pitanja ni rasprava (pogotovo ne onih s ruske strane). Ono u čemu je uspio, postavljanje je priča o dvojici Hrvata iz različita vremena u ravnovjesje nacionalnoga identiteta, kulture, a posebno jezika. „Ideje su me uvijek zanimale više od ljudi, ja sam vam po naravi takav. Ljudi su prolazni, rode se, žive i umru, a ideologije ostaju“, riječi su 50-godišnjaka Petra Ferlića, znanstvenika 21. st., kojega, između ostaloga, odaje i ovakav diskurs: „Onu bešćutnu beštiju neću zvati, tko zna što ona radi u te sitne sate. Bolje da ne mislim o tome i ne znam. Možda bolje da odem u PornHub.“
Zapitati se je kakve li će ideologeme iz Ferlićeve privatne korespondencije za 200 godina iščitavati jedan znanstvenik, moguće već tada i posljednjih vremena u civilizacijskome smislu…
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 7. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija