PIŠE: doc. dr. sc. Enes Quien, 28. studenoga 2025.

Sandro Đukić, 2. dio

Spavajući snivamo, a budni maštamo. Gdje je razlika i koliko je opipljiva? Ne čine li umjetnici razliku između ta dva stanja te ne znamo je li ono što čitamo u literaturi i gledamo u galeriji, kazalištu ili kinu, plod mašte ili snova, odnosno simbioza jednog i drugog. Znamo da u galeriji ne želimo gledati stvarnost, barem ne prečesto. Ali i snovi znaju biti stvarniji od stvarnosti, što se mašti ne može dogoditi. Snovi su složeni. Kad se ujutro budimo i ako pamtimo što smo snivali, mijenjamo svoje psihičko stanje iz nesvjesnog k svjesnom. Taj sraz unutarnjeg i vanjskog bića, sastanak sna i jave ono je čime se umjetnici svjesno ili podsvjesno, ali svakako kontinuirano bave. Nije to uvijek lagano i jednostavno, jer se zadire u transcendentalna stanja koja treba predočiti, opisati, prenijeti drugima. U likovnih umjetnika metafizički svijet vrlo je često predmetan. Zato nam je stvarniji i bliži, a može biti i krut i fluidan, i metaforičan i realan, i arkadijski i demonski. Prenose ga na naše duhovno stanje koje se, kad čitamo knjigu, gledamo izložbu, film ili kazališnu predstavu bitno razlikuje od onog kada smo u supermarketu. Zato volimo supermarket. Tu se san i java izmjenjuju filmskom brzinom. Sanjaš da kupuješ cipele za 500 eura, a uzmeš one za 200, jer toliko imaš na kartici. Tu je sve realno i ima svoje zakonitosti, a mi volimo red i sustav. Duhovnost nam ovdje ne treba. Ne moramo maštati i tumačiti umjetnikova snoviđenja, tražiti njihovu simboliku, značenje, poruku. Budni sanjamo ono što vidimo. Jedino o čemu maštamo je da smo malo bolje platežne moći kako bi ostvarili naše snove koji su ovdje nadohvat ruke, prepoznatljivi i opipljivi. U knjigama, na izložbama i u kazalištu snovi su drugačiji. Izgrađuju jedan drugačiji svijet koji nije baziran na materijalnim nego na duhovnim vrijednostima. Nažalost, naš životni ritam ne ostavlja previše mjesta duhovnoj nadgradnji i etičkim vrijednostima, čime smanjuje prostor za kreativnost, maštu i individualnost. To ostavljamo sanjarima, fantastima, boemima, pjesnicima i općenito umjetnicima. Oni utopistički snivaju bolji svijet. Onaj bez supermarketa i kreditnih kartica. Svijet bez reda i sustava kakvog nam nameće liberalni kapitalizam sa svojim korporacijama, marketingom i medijima bez kojih više ne znamo živjeti. Utopija je potrebna, jer se nadamo da je moguća, a kad shvatimo da nije, snivamo crne snove. 

Đukić se od početka svoje umjetničke karijere postavio kao postmodernistički umjetnik. Stvarao je virtualne svjetove. Godine 1989. kolega i prijatelj povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Krešimir Purgar, najbolji stručnjak danas u Hrvatskoj u znanosti o vizualnim umjetnostima, osnovao je svoj Centar za vizualna istraživanja, danas lociran na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje je profesor. Prije odlaska u Osijek, bio je s neponovljivim, genijalnim Žarkom Paićem i Silvom Kalčić „moćna gomilica“ vodećih teoretičara vizualnih znanstvenih teorija. Umjesto da smo to bili mi, profesori na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu: Ive Šimat Banov, Marcel Bačić, nešto kasnije Leonida Kovač i moja malenkost, to su bili oni. No dobro, Purgar je autor izložbe u Gliptoteci HAZU nekoliko umjetnika iz tada mlade generacije novih revnih, buntovnih i multimedijalnih neoavangardnih umjetnika: Sandra Đukića, Ante Alivojvodića, Borisa Bedrača, Damira Babića i Ivana Šimunića. Radovi su to bili koji su virtualno imitirali i simulirali stvarnost, a to je tada bilo jako in, temeljeći se na knjigama Jean-Françoisa Lyotarda i njegove knjige Postmoderno stanje, posebno utjecajnog Jeana Baudrillarda i njegove knjige Simulacija i simulacrum te Paula Virilioa, tvorca pojma virtualni svijet. Purgar je tako, napisavši sjajan esej, uveo na našu suvremenu umjetničku scenu nove umjetničke teorijske postavke i prakse i najavio neoavangardnu umjetnost 90-ih prošlog stoljeća s implikacijama i posljedicama na umjetničku scenu do danas. Premda je i to već prošlo svršeno vrijeme i sudionici smo rasutoga tereta, individualnih poetika u svojevrsnom postpostmodernizmu.

Đukić je radio vrhunski stilizirane foto-autoportrete iz raznih očišta s dugom lebdećom kosom i s ugrađenim displayem koji pokazuje protok vremena. Izložio je i također stilizirane skulpture/objekte obložene zalijepljenim tapetama koje su imitirale mramor, dakle simulaciju mramora, te crno-bijele slike na tragu primarnoga, tautološkog slikarstva, kakvo je slikarstvo bilo Borisa Demura, Damira Sokića i posebno Julija Knifera i njegovih legendarnih meandara, a svi su bili Đukićevi znanci i prijatelji.

Sandro Đukić je umjetnik koji propituje stvarnost u doba medijske manipulacije. Uvijek je u potrazi za identitetom u digitalnom labirintu. Kao već desetljećima istaknuti multimedijalni umjetnik, dosljedno pomiče granice suvremene umjetnosti istražujući složene odnose između pojedinca, identiteta i medijske stvarnosti. Rane fiktivne, ali naizgled realne prostore, izloženost novim medijima, koje još danas tako nazivamo premda odavno više nisu novi, odredila je njegov put, vodeći ga k jedinstvenom izrazu koji spaja fotografiju, instalaciju, arhitekturu i digitalnu obradu. Đukićev rad nije samo estetski dojmljiv; on je prije svega intelektualno provokativan, tjerajući publiku na suočavanje s ključnim pitanjima našega post-ideološkog i digitaliziranog doba.

Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 28. studenoga 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija