Piše: Josipa Marenić, 17. studenoga 2025.
Andrej Tarkovski: Zapečaćeno vrijeme (Запечатлённое время / Zapechatlonnoye vremya), prevoditelj Kristijan Poklečki, Edicije Božičević, 2021.
Andrej Tarkovski bio je kompleksna osoba, te se istaknuo kao redatelj (filmski i kazališni), scenarist, radio je i kao montažer i ostavio je važan doprinos kao filmski teoretičar. Jedan je od najdarovitijih predstavnika filmskog modernizma u SSSR-u. Ostaje značajno ime koje je nemoguće osporiti, neovisno o osobnim preferencama u filmu i o tome sviđa li ti se njegov autorski rad ili ne. U svjetskoj kinematografiji ostavio je velik trag svojim beskompromisnim radom prvenstveno umjetnika, a potom filmaša. U svojim filmovima daje nerijetko epsku dimenziju likova i povijesnog razdoblja kojim se bavi, često tretira odnos umjetnika i društva kroz uporabu simbola i arhetipske snage, koristeći prilično neobične pristupe i fantastične filmske sižeje. Njegove filmove karakterizira nedostatak konvencionalne dramske strukture i radnje, odnosno specifično naginjanje cirkularnoj strukturi, izrazita poetičnost, slike nezaboravne ljepote, prožimanje snova, vizija i zbilje, ritam kao dominantni element filmskog izraza, te česte tematske preokupacije putovanjem koje je i fizičko i duhovno kretanje kroz prostor i vrijeme, važne su mu mentalne predodžbe, te je sklon misticizmu (pravoslavnom). Kod njega je prisutna uporaba arhetipskih motiva voda, vatre, konja i zrcala. Posebno se ističe razrađenom kompozicijom kadrova koji daju poseban pečat njegovom filmskom potpisu i zbog čega uvelike možemo prepoznati njegov rad.
Njegova djela stvarana su uglavnom u SSSR-u, izuzev dva zadnja filma u Italiji i Švedskoj. Iz filmskog opusa bih izdvojila: Ivanovo djetinjstvo (1962.) kojim je naznačio svoje buduće filmske preokupacije, te je za to ostvarenje nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, zatim slijedi Andrej Rubljev (1969.) o ruskom srednjovjekovnom slikaru ikona, a tu je i njegov autobiografski film Zrcalo (1974.), dok su Solaris (1972.) i Stalker (1979.) intrigantni prilozi znanstvenoj fantastici sa središnjim motivom straha od nepoznatog i podsvjesnog. Nostalgija (1983.) govori o pjesniku koji se suočava s dilemama vezanima uz nostalgiju i patnju, a posljednji film Žrtva (1986.) o viziji nuklearne katastrofe i čovjekovom odgovoru u duhu na nju. Također tu je i zanimljivi dokumentarni film iz 1982. Putovanje u vremenu o snimanju filma Nostalgija. U radu ga je često ometala sovjetska vlast, osobito nakon rada na filmu Nostalgija. Njegovi filmovi su poznati po tome da uz pomoć imaginacije i originalnog pristupa često progovara o metafizičkim temama i onome što transcendira ljudsko iskustvo.
Ponukan pismima zbunjenih gledatelja, Tarkovski je odlučio podijeliti s publikom svoje viđenje filma. On sam našao se u dilemi vrijedi li pisati takvu knjigu, jer o filmovima najbolje govori samo djelo, ali promišljanja između snimanja filmova i pisma onih koji su reagirali na njegov rad, na kraju su ipak presudila da se posveti pisanju knjige Zapečaćeno vrijeme. Čitajući njegova promišljanja o filmu i umjetnosti, koja su proizašla iz njegovog vlastitog radnog iskustva ali i refleksije i propitivanja o umjetnosti, čak i ako se ne može složiti sa svim njegovim idejama i stavovima, neupitno u knjizi objavljenoj u nakladi Edicije Božičević u prijevodu Kristijana Poklečkog imamo omogućen susret s umom jednog zanimljivog čovjeka, kao i mogućnost da i sami krenemo u vlastitu intelektualnu potragu za Tarkovskim, te dobivamo kao čitatelji poticajni impuls za značenjem umjetnosti i filma. Kroz devet poglavlja prilično nepretenciozno i razgovornim stilom, Tarkovski s čitateljem započinje misaoni dijalog i vrlo brzo uvlači u teoretiziranja.
Na početku svoje knjige upozorava o važnosti poetičnosti: „Kada govorim o poeziji, ne doživljavam ju kao žanr. Poezija je doživljaj svijeta, poseban odnos prema stvarnosti.“ Budući da mu je otac bio pjesnik, vjerojatno je u njemu odnos prema poeziji bio duboko usađen i urastao, a kasnije ga je sam razvijao. Prizivajući imena Van Gogha, Pasternaka, Chaplina, Mizoguchija i drugih, upućuje na važnost i jakost koja leži u emocionalnim slikama, te kako takvi umjetnici nadilaze granice pravocrtne logike uz prisutnost poetske organizacije u njihovom radu. Smatra kako umjetnik u svojim djelima lomi život kroz prizmu vlastite percepcije i upravo je zato sposoban iz jedinstvenih rakursa vidjeti najrazličitije stvarnosti. Pritom napominje kako se ne zalaže za anarhičnost zbog takve tvrdnje; on rješenje pronalazi kroz svjetonazor i kroz moralnu, idejnu zadaću umjetnika, te kako se remek-djela stvaraju k izražavanju moralnih ideala. Usudila bih ga se malo kritizirati po tom pitanju, jer mi ponekad njegovi stavovi djeluju puritanski i idealistično, jer smatram kako u umjetnosti nije bitna toliko kategorija moralnog, koliko univerzalnog, ali da poetičnost daje unikatne karakteristike nekom umjetničkom djelu i da je ono stanje svijesti koliko i opredjeljenje – tu ga itekako mogu podržati, kao i u cjelokupnom trudu da uz pomoć poezije valorizira autorski pristup, i to ne samo filmu.
U drugom poglavlju knjige pod nazivom Žudnja za idealom, prije promišljanja o filmu, općenito promišlja o liku umjetnika, genija i remek-djela. Ideju umjetničkog djela vidi ostvarenu kroz spoznaje, šok i katarzu. Priznaje razliku znanstvenog i umjetničkog shvaćanja svijeta, jer umjetnost ne traži obrazovanje niti znanstveni sustav te se obraća svima. Drugim riječima, i on naglašava presudno obilježje, a to je univerzalnost umjetnosti, te tvrdi kako se umjetničko djelo razvija i živi slično bilo kojemu živom organizmu kroz borbu suprotstavljenih načela. U svom razlaganju ne ostaje samo apstraktan, referira se na konkretne primjere ostvarenih remek-djela koje cijeni i znatiželjnom čitatelju pruža svoje uvide koji se oslanjaju na slikarstvo, književnost i film (Tolstoja, Puškina, Buñuela i druge). Pomalo me uznemiruje njegovo glorificiranje i idealiziranje umjetnika te romantični stav prema umjetnosti, ali činjenica je kako je umjetnost neobično važna ljudska djelatnost i jedna od uporišta naše humanosti. Sviđa mi se kada kaže kako umjetnik ne bira temu, nego tema poput ploda dozrijeva u njemu, te iako umjetnost ima element poučavanja, nikako se ne iscrpljuje u njemu. Remek-djelo shvaća svojevrsnim prostorom zatvorenim u sebe i opaža njegov činjenični paradoks: iako je zatvoreno u sebe, ono mora biti u stanju roditi beskonačnu količinu asocijacija. Tarkovski prema njegovom mišljenju navodi bitne kategorije za umjetnika: lijepo, dovršeno i iskreno, ništa djelomično. Njemu je umjetnost metajezik pomoću kojeg se ljudi nastoje međusobno povezati: priopćiti podatke o sebi i usvojiti tuđe iskustvo, ali opominje kako nijedan umjetnik ne bi trebao stvarati samo radi samoizražavanja. Samoizražavanje bez međusobnog razumijevanja je besmisleno. Zanimljivo mi je kako i tako veliki čovjek poput njega otkriva relativnost i zamagljenost u inteligibilnim pokušajima definiranja umjetnosti i njezinih temeljnih relacija.
© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 17. studenoga 2025.