Piše: Josipa Marenić, 17. studenoga 2025.
Andrej Tarkovski: Zapečaćeno vrijeme (Запечатлённое время / Zapechatlonnoye vremya), prevoditelj Kristijan Poklečki, Edicije Božičević, 2021., 2. dio
U trećem poglavlju knjige Zapečaćeno vrijeme Andrej Tarkovski definira vrijeme kao ključ za razumijevanje čovjeka, ali i umjetnosti, a najviše filma, jer film donosi specifičnost te dimenzije koja je prema Tarkovskom uvjet našeg postojanja, vitalna atmosfera i način kroz koji se pojedinac ostvaruje kao ličnost, te je neodvojiva od sjećanja. Naime, film omogućava da se zapečati vrijeme u svojim činjeničnim formama i pojavama. Smatra kako je slika istinski filmska ako ne samo da živi u vremenu, nego vrijeme živi u njoj, počevši od svakog kadra. Prema Tarkovskom, film se rađa iz promatranja života, a forma filmske slike omogućava u svojoj suštini promatranje pojave koja protječe kroz vrijeme.
Za film u četvrtom poglavlju tvrdi da ima svoju svrhu i sudbinu, da je on vršnjak 20. stoljeća, te da je nastao ne samo kao tehnološka mogućnost nego i kao svojevrsna potreba duha, baš kada je čovjek počeo živjeti u društvu koje je radom, rasporedom djelovalo represivno po njegovu individuu i iskustveno doživljavanje svijeta. Dinamičnost i zabavnost vidi kao problematično obilježje filma koje pogoduje najinertnijoj publici, te primjećuje sraz kvalitete filma i kulture gledatelja. Također je zbog toga uočio odgovornost i važnost redateljskog poziva. Užasava ga pomisao da je umjetnik samo onaj koji traži, jer to otkriva nemoć i nutarnju pustoš, te poziva na napor i jasno definiranje vlastitog stila i rada.
Kroz peto poglavlje prolazi pod nazivom Slika i film prolazi kroz abecedarij sastavnica koje primarno grade film: slika, ritam, montaža, scenarij, glazba, glumci, vizualno rješenje filma, te objašnjava kako on to doživljava jer postoje umjetnici koji grade svoj svijet i oni koji rekonstruiraju svoju stvarnost. Posebno mu je bitan ritam i uvjeren je da redatelj svoju individualnost pokazuje kroz osjećaj vremena. Ritam doživljava bitnijim od montaže, kao formativni element kinematografije i tvori mu se od vremenske napetosti unutar kadrova. Iako je prema njemu važno poznavati zakonitosti montaže, stvaralaštvo počinje od trenutka uništenja i deformacije tih zakonitosti. Za scenarij kaže: što je kinematografičniji, to manje može pretendirati na vlastitu književnu sudbinu, te objašnjava što pritom misli na primjeru svog rada na Zrcalu. Zastupa stav kako za razliku od teatra gdje glumac sam gradi svoju ulogu, na filmu glumac mora u potpunosti vjerovati redatelju, a redatelj je taj koji ga mora voditi.
Posebno poglavlje, šesto, posvećuje važnom pitanju za buduće naraštaje: koliko je redatelja i ostalih stvaratelja vezanih uz filmsku umjetnost. Upozorava na zamku koja dvosmisleno dolazi zbog položaja filma između umjetnosti i proizvodne djelatnosti. Naime, dopadljivost i unaprijed osmišljen pristup gledatelju, prema Tarkovskom, nemaju veze s umjetnošću nego s industrijom zabave. Jedini način da se toga oslobodi jest redateljeva iskrenost i definiranje kroz otkriće filmske specifičnosti, koja se tu nije u potpunosti još uvijek definirala i ostavila je brojne otvorene prostore za izričaj. Stoga je logično da se u sedmom poglavlju tematizira odgovornost umjetnika. Film Tarkovski doživljava kao jedinu umjetnost u kojoj se autor može doživljavati tvorcem bezuvjetne stvarnosti, te govori kako umjetnik može biti u zabludi, no ako su te zablude iskrene, opet je vrijedan pažnje, jer reproduciraju realnost duhovnog života umjetnika. U svakom slučaju, uspostavlja iskrenost kao osobitu kategoriju pred autentičnošću, te objašnjava detaljnije na primjeru svog Stalkera što pod time sve misli.
Deveto poglavlje je pisano nakon snimanja filma Nostalgije u Italiji i donosi njegove uvide koji su pritom nastali, te možemo uvelike kroz taj tekst svjedočiti o kreativnosti njegovog razmišljanja i dubinskoj posvećenosti filmu i vlastitoj opredijeljenosti za razumijevanje čovjekovoga unutarnjeg svijeta, kretanje unutar čovjekove psihologije, filozofije koja ga hrani i kulturne tradicije. U Nostalgiji mu je bilo važno nastaviti temu slabog čovjeka koji po vanjskim obilježjima nije borac, ali je iz točke gledišta Tarkovskog pobjednik, samo ne u klasičnom poimanju junaka i junaštva. U desetom poglavlju priča o svome filmu Žrtva, njegovom nastanku, konceptu i ideji. Iako autor donosi svoj zaključak u zaključku knjige, mislim da bi svaki zainteresirani čitatelj – ako posegne za ovom knjigom, trebao donijeti neki svoj zaključak.
Zanimljivi element koji se provlači više-manje kroz sva poglavlja, jest zabrinutost Tarkovskog za budućnost filma i kvalitete kinematografije, jer smatra da se film kreće u krivom smjeru komercijalizacije, a premalo definira svoj vlastiti put, kako se previše oslanja na olaki izlaz definicijom da je film sintetska djelatnost. Njegova razmišljanja o onome što definira autorski rad su osobita. Zanimljivo, iako mu je važna poetičnost na filmu, s kritikom se odnosi prema poetičnom filmu i njegovim problemima. Ponovit ću ono što sam rekla na početku: bez obzira na slaganje ili ne s Tarkovskim, čitajući Zapečaćeno vrijeme imamo sreću što se dogodio prijevod na hrvatski jezik, te je objavljena knjiga koja nekome može biti poticaj, katalizator, pozicija daljnjeg promišljanja i istraživanja, ali i uvid u um jednog posebnog redatelja. Korektno je i od Tarkovskog, koji je svjestan toga da je ova knjiga samo doprinos iz njegove perspektive, kako nikako nije konačan kadar na promišljanje o filmu i umjetnost. U potrazi za shvaćanjem Tarkovskog, nema boljeg načina nego gledati njegove filmove i pročitati njegova vlastita razmišljanja, a ova knjiga nam kroz vrijeme to omogućava.
© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 17. studenoga 2025.
Pročitajte prethodni nastavak