Zarezi i točke ženskog trajanja

Piše: Vesna Aralica, 17. ožujka 2025.

Ivana Bodrožić: Usijavanje, Fraktura, Zaprešić, 2023.

Na hrvatskoj je književnoj sceni Ivana Bodrožić (rođ. u Vukovaru 1982.) prisutna više od dva desetljeća. Kad je 2005. nagrađena Goranom za mlade pjesnike (za rukopis Prvi korak u tamu), nametnula se već tada svekolikoj javnosti kao vrlo talentirana mlada književnica, koja će nekoliko godina kasnije progovoriti i o svom intrigantnom poslijeratnom odrastanju u zagorskoj sredini u nagrađivanom romanu Hotel Zagorje iz 2010., svojevremeno priznatom i kod inozemne kritike (BiH, Francuska). Nakon desetljeća usmjerenosti, većinom, proznu izričaju, okrunjenom Nagradom Meša Selimović 2020. za roman Kćeri, sinovi, tri godine kasnije javlja se zbirkom pjesama Usijavanje – plodom svojega bogata životnog iskustva i duhovnih transformacija. Stoga ju je posve opravdano nazvati i svojevrsnom lirskom autobiografijom. Temeljnu karakteristiku lirskog narativa Ivana Bodrožić njeguje i čuva još od svojih prvih pjesmotvora: slobodni, besjedovni stih slijedi unutarnji glas njezina poetskog prenja, okrenuta živim pjesničkim slikama i neposrednu jezičnu izrazu.

Lirski subjekt, koji u zbirci ekspresivno varira u ich, du i er-formi, rastvara se autoportretno u nekoliko njegovih varijacija, tj. pojavnosti (što su ujedno i nazivi poetskih cjelina): Menstrualni, Muški, Besmrtni, Ljubavni, uz završni Epitaf koji je u funkciji znakovita lirskog epiloga.

Jezična manifestacija Usijavanja duboko je ukotvljena u neopterećenu kolokvijalnu izrazu, čime snažno privlači čitatelja dovodeći ga lako u neminovni proces prepoznavanja dozvana iskustva kao svojega. Početak zbirke obilježava pjesma koja objedinjuje sve sadržaje četiriju cjelina pa zbog toga ima sve značajke programatske pjesme. Ispovjednog tona, već prvim stihom „Ja sam čelo u vrućici“ najavljuje semantičko polje iz kojeg pršte krhotine misli, „sva lica“ jedne žene te sjećanje na kompleksne obiteljske i bračne odnose. Pisanje kao živ dijalog sa stvarnošću glavni je pjesnikinjin impuls pri stvaranju, čiji je jezik katkad i nijem jer se lirska srčika najpotpunije spoznaje osjetilnim senzacijama. Ciklus Menstrualni (ispjevan u prvom licu)obilježen je direktnošću i smionim zaronom u profil suvremene žene, u sve rastere njezine svakodnevice; porušene nade i očekivanja; u sve navike, kulturološki i obiteljski naslijeđene. Ženske su ovo ispovijedi, katkad bolno ironične, a katkad izrečene nekim gorljivim ponosom, primjerice u obraćanju kćeri: „Postani ljudsko jedro, / to mi se uopće ne čini da je bolno.“ S osobnog Ivana Bodrožić lako prelazi na opće i univerzalno, nalazeći u drugim ženama svojega vremena, ili u vlastitom obiteljskom stablu, prepoznatljive note ženskoga bitka: požrtvovnosti ponajviše, ali i prkosa, borbenosti, neodustajanja od ravnopravnosti s muškim spolom. Stablo, Gladne djevojke, Ratno dijete, Slabost… samo su neki od aluzivnih naslova ovoga ciklusa koji se emotivno i spoznajno iscrpljuje u pojmu dezintegracije žene od trenutka kad postaje suprugom i majkom. Dan žena ironično poentira vjekovnim ženskim počelom i obiteljskom centripetalnošću koja je, nažalost, još uvijek u realnoj diskrepanciji s povijesnim hodom u borbi za ženska prava unatrag 200 godina. Što se promijenilo, pita se autorica pomalo retoričkim pitanjima. Semantički prodornim stihovima autorica upečatljivo priziva sve slike jednog života koji „curi u odvod u vrtlozima“. Ciklus Muški ispisan je duhovito u obliku pjesničke proze koja negdje graniči i s crtičnim diskursom – natopljenim svakodnevnim životnim situacijama u kojima se susreću ženska i muška glava u čestu prijeporu. Ivana Bodrožić i ovdje poetično iznosi svakodnevne impresije bez dlake na jeziku, opušteno, ali ne i bez neke gorčine, ljutnje, rabeći pri tomu i sočne vulgarizme, tipične za kontekste u kojima se ruši vjerodostojnost i gorljivo iščekivanje: „Trebaju mi muški, priznat ću / Ne muškarci, to je nešto drugo.“ Humorno se, pri tomu, sklanja unutar intertekstualnosti Mihalićevih stihova, čitanima s puno ironije u ženskom ruhu: „Majstore, upali svijeću / Došla su ozbiljna vremena.“ Ovi stihovi, dakako, ostavljaju prostora i za ljubavno-ontološke prizvuke, baš kao i sljedeći stihovi: „Uvijek se ista provalija otvara / Nikad neću obnoviti stan.“

Stan značenjski neodoljivo priziva na kuću bitka ili Božji stan. Lepeza muških karaktera, crtično opisanih u različitim kontekstima, pretpostavlja i isto toliko previranja ženskoga duha, isto toliko transformacija koje jednu žensku egzistenciju drže i u vječnoj punini i u vječnoj neizvjesnosti. Životni križevi uvijek su sveprožimajući: koliko nas ima u drugima, toliko i drugih ima u nama, a upravo je to smisao i idućeg ciklusa Besmrtni u kojem pjesma Usijavanje zauzima čelno mjesto, namećući se čitatelju ohrabrujućim porukama o neprestanom obnavljanju života: „…Dok istodobno umireš sa svakom pomisli na kraj / Tvoj milijarditi život svijetli / na vrhuncu.“ I premda su neke pjesme hermetične tvorevine (Posljednji čovjek, Kiss and Fly), njihov imaginacijski sadržaj usmjerava čitateljeve asocijacije složenijim značenjima. Prevladavanje svakodnevnih paranoja i anksioznosti tema su završne pjesme alegorijska značenja – Oporavkom, naime, autorica iznosi bit preživljavanja u sve kaotičnijem svijetu: „Krvarimo zato da bismo se oporavljali.“ Oporavak tako postaje semantemom koji upravlja čovjekovim životom. Završni ciklus Ljubavni donosi svekolika emotivna previranja autobiografska pečata (u vezi sa selidbom, osamljenošću, krahom ljubavi, strahom od izdaje itd.) dok se autorica istodobno pita i o smislu ljubavi, tom najvećem kotaču životnih promjena. Dolazak do mudrosti nikada nije lagan, no ono što Ivana Bodrožić prenosi čitatelju iskrena je emocija o bezuvjetnu karakteru ženske ljubavi, kako u majčinstvu, tako i u supružničkom odnosu, baš u istoimenoj pjesmi Bezuvjetna, gdje snažno progovara o vlastitoj požrtvovnosti: „Izmrcvarili ste me / Više se ne sjećam sebe…“

Završna pjesma zbirke, naslovljena kao Epitaf, metafizički zahvaća pjesnikinjo poimanje „posljednjih čovjekovih stvari“ u perspektivi Vječnosti, dok je istovremeno svakim stihom i humorno i bolno podsjećanje na sve zareze i točke jednog ženskog trajanja omeđena dvjema silama: erosom i thanatosom. „Luda od ljubavi / Stajat će / Zaraslo u mladu travu…“, misli su na tragu pjesnikinjine ostavštine svijetu, njezin umjetnički i životni testament, ali i svjedočanstvo o pisanju samom kao o molitvi i razgovoru sa samim sobom.