Piše: Vesna Aralica, 1. ožujka 2026.

Gordana Benić: Svemirske cipele, Naklada Ljevak, listopad 2024.

Pjesnici traju ili ne traju – ako su među prvima, zasigurno im je ustrajnost temeljna odlika. Ustrajnost u produbljivanju i transformiranju pjesničkoga izraza, praćena emocionalnošću kao mostom prema čitateljevoj svijesti, jedna je od temeljnih značajki lirskoga opusa Gordane Benić, vrsne i višestruko nagrađivane pjesnikinje, rođene u Splitu 1950. Kontinuitet kvalitetnoga i nadahnutog rada na pjesničkoj riječi (objavila je više od 20 zbirki pjesničke proze) oduvijek je paralelno bio popraćen i primjerenom recepcijom kod književne kritike. Vrhunci priznanja došli su u obliku mnogobrojnih nagrada od kojih svakako treba posebno naglasiti onu Akademijinu za knjigu pjesama u prozi Nebeski ekvator (2018.), Goranov vijenacza poetski opus i doprinos hrvatskome pjesništvu (2014.) te Plaketu sv. Kvirina, nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskom pjesništvu (2021.).

Ono što Danijel Dragojević predstavlja u muškome svijetu lirske proze, to je Gordana Benić među pjesnikinjama što su prigrlile formu besjedovna stiha oplemenjena analitičnošću, intertekstualnim zaveslajima i intermedijalnim koloritom. Svemirske cipele, zadnja objavljena zbirka Gordane Benić (2024.), studiozni je koloplet refleksija o svemiru u nama i oko nas, iznjedren iz autoričine zadivljenosti nad kozmičkom nespoznatljivošću. Na temeljno ontološko pitanje „tko smo i kamo idemo“ autorica pokušava lirskim jezikom odgovoriti, a ta konativna i ekspresivna funkcija njezina diskursa snažno je utemeljena na sjedinjenju sadržaja i forme. Fascinantna je količina sintagmi i leksema koji pripadaju znanstvenom nazivlju, mahom s područja astrofizike, kibernetike i novih modela umjetne inteligencije. Poput Andromede, stihovi Gordane Benić vrludaju razasuti svemirom, nailazeći na crne rupe koje u kvantnom svijetu ne predstavljaju nikakva čudovišta nego su prolaz u drugi svijet.

Multisvemir motiv je često rabljen; on kao da usisava sve „svemirske crvotočine“, „kvantno preplitanje“, „eteričnu mrklinu“ i „kibernetičku Košnicu“. Ne čudi stoga što autorica za moto svoje zbirke uzima Borgesove riječi: „Kada bismo stvarno vidjeli Svemir, možda bismo ga razumjeli. Mi smo naše sjećanje, mi smo taj himerični muzej nestalnih oblika, hrpa slomljenih  zrcala.“ Inicijalnu i svevremensku čovjekovu nemoć pred svemirskim prostranstvom Gordana Benić otklanja tezom iza koje čvrsto stoji: „Zaista, živimo s prekrasnim misterijima premda svijet proždire zlonamjerna sila poznata kao Ništa.“ Još uvijek joj je milije stajati iza grandioznih metafora, kao u sljedećim stihovima: „Mistična ljepota svemirske maglice Duša / nalik je ektoplazmi… Zvijezde se ljeskaju poput / nakita Davida Bowieja.“ Nerijetko se sugestivno obraća čitatelju da je prati u rasplamsavanju mašte: „Zatim ispratite tanki rub Sombrero / galaksije, šešir širokog oboda prepun zvijezda.“

Začudna je otvorenost pjesnikinjina uma: njezino istraživanje svemira počiva na znanstvenoj  analitičnosti, ali i umjetničkom doživljaju Svemira i čovjeka kao dijela „zvjezdane prašine“. Rodilište zvijezda često prispodobljuje opisom ekspresionističkih platna čuvenoga rusko-latvijsko-američkoga slikara Marka Rothka, pozivajući se istodobno i na krilaticu astrofizičarke Marie Mitchell: „Pomiješajte svjetlost zvijezda sa svojim životima.“ Poimanja Svemira nema, dakako, ni bez velikih pisaca, poput velikoga Arthura C. Clarkea, koji je oduvijek upućivao na magiju kao na znanost koju još ne razumijemo. Pjesme Dobrodošli u eru osjećajnih algoritama, Ja nisam ja, crne rupe lutaju svijetom, Pisma za avatare iz drugih dimenzija tematiziraju uspjehe antropocena na Zemlji kroz znanstvene eksperimente na tragu kiborga, uz istodobno otkrivanje anđeoske čestice koja istovremeno može biti i materija i antimaterija.

I premda je čovjek „digitalno stvorio tisuće novih slika iz Dalijevih snova“, može li ga spoznaja o „hologramskom cvijeću“ učiniti ostvarenim i sretnim, pitanje je koje trajno, poput kometa, bljeska na svemirskome nebu. Gordana Benić, u pokušaju povezivanja zemaljskog s metafizičkim, nerijetko iskazuje i nezadovoljstvo trenutkom povijesnoga vremena koje, idući naprijed, kao da kaska unatrag, prema „crnim rupama“ neznanja i neizvjesnosti. O tomu ekspresivno svjedoči lirska proza aluzivna naslova Kraj čarolija ili kako pobjeći iz pogrešne stvarnosti. Epilog zbirke naslovljen kao Pjesma Antonina Artauda ili što će ući u posljednju tamu poantira s ljudima kao s bogovima antropocena koji nisu pojmili vlastitu smrtnost jer „svemirski je biti i ne biti / svemirski je u isti mah / postojati i ne postojati.“

Svemirske cipele Gordane Benić pokušaj su sinteze vidljivog i nevidljivog svijeta, unutarnjega čovjekova svemira s galaktičkim cvijećem, jedan uistinu neobičan pjesnički hod u cipelama zanesenjaka, ali i oprezna promatrača sadašnjosti uronjene u nove modele umjetne inteligencije ChatGPT-a, koji stvaraju realistične videozapise iz svijeta koji ne postoji. Pjesnikinja ne strahuje nad činjenicom da naš Svemir ima i dugme za vlastito uništenje dokle god je Isus njezin omiljeni „vođa Galaktičkoga Carstva, umjesto kiborga Dartha Vadera“.

Na ostatcima ovozemaljskoga humanizma autorica kontemplira nad granicama ljudske mašte i željom za spoznajom svemirskoga demijurga. Refleksivnost sadržaja u ovoj zbirci otela se zbog toga onoj melopejskoj ritmičnosti, tipičnoj za poetski izraz, ali u vanjskoj strukturi priziva gotovo slikarsku arhitekturu stiha, koja napose prati gnomičnost izraza. Pjesnički jezik Gordane Benić rezultat je duboke svjesnosti o uvijek modernom pjesniku koji odabire istovremeno biti i poeta doctus i poeta vates.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 1. ožujka 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija