Piše: Josipa Marenić, 10. travnja 2026. 

Chantal Akerman: Moja majka se smije (Ma mère rit, 2013.), prevoditeljica Milena Ostojić, Bijeli val, 2025.

U kulturnom životu Zagreba dogodio se prilično lijepi događaj koji je građanstvo mogao educirati o radu značajne umjetnice, iznova ga valorizirati i ponovo povezati i s novom publikom. Zahvaljujući Subversive Festivalu i angažiranom radu njegovih suradnika, koji nije aktivan samo tijekom festivalskih dana, objedinjen kroz instalaciju, projekciju filma i promociju knjige u Kulturno informativnom centru prekrasno je predstavljen rad Chantal Akerman.

Ogoljen prostor zidova usredotočuje pažnju na projekciju koja se zbiva na središnjem zidu. Ispred toga je samo klupica da slučajni ili namjerni prolaznik zastane, sjedne i odvoji vrijeme. Neka sve ostalo pričeka. Pred njim je Chantal Akerman prikazana iz profila uz minimalističko okružje i čita na engleskom jeziku iz knjige Moja majka se smije. Knjige za koju smo imali sreću što je prevedena i napokon objavljena na hrvatskom jeziku zahvaljujući aktivnosti udruge Bijeli val.

Tko je Chantal Akerman? Usprkos svim dostupnim činjenicama i materijalima, to bi bilo prilično teško ustvrditi, iako mislim da ona, kao i svaki veliki umjetnik, ne bi voljela biti definirana i kategorizirana. Imala je petnaest godina kada je pogledala Godardov Pierrot le fou i to ju je među ostalim razlozima inspiriralo da se bavi filmom. Je Tu Il Elle snimila je već 1974. i nepovratno ušla u filmski svijet. Njezina filmografija znamenita je sa svakim naslovom. Predstavnica je tzv. slow cinema, uz Tarkovskog i Tarra. Njezin film Jeanne Dielman na popisu je najboljih filmova ikada snimljenih. Artistički film koji prati tri dana naizgled dosadne žene i savršene kućanice koja je odnedavna i udovica, film je koji naizgled nema pretjerano razvijenu fabulu, ali Jeannin nas na prigušen način odvodi u složenu pustolovinu kroz njezine tajne čiji plodovi završavaju u loncu za juhu i pretjerane brige za sina s kojim ima očigledno disfunkcionalni i otuđeni odnos. Snimiti toliko snažan film koji kroz kontemplativnost i upečatljivost prizora ostvaruje neiscrpnu mogućnost interpretacija statičnom i preciznom kamerom maestralan je uspjeh, međutim ako uzmemo u obzir kontekst i vrijeme kad je Jeanne Dielman snimljen, Akermanin film bio je subverzivno i revolucionarno djelo koje ju je nedvojbeno upisalo u relevantan kanon povijesti svjetske kinematografije. Međutim, Chantal Akerman nije stala tu. Kao što sam napomenula, cijeli je njezin opus dragocjen.

Rodila se u Belgiji, međutim cijeli život je živjela pomalo kao nomad između gradova koji su je obilježili: Bruxellesa, New Yorka i Pariza. Iako je ušla u Institut national superior des artes du spectale et des techniques de diffusion, odustala je od formalnog obrazovanja kako bi sa samo osamnaest godina počela snimati filmove. Njezin prvijenac bio je kratki film Saute ma ville, anarhične energije i crnog humora. Rad na filmu postat će joj životna okupacija, te će se profilirati kao redateljica i scenaristica iza koje će stajati četrdesetak filmskih i TV radova različitih žanrova i formata. Svoj umjetnički put zaokružit će postavljanjem video instalacija, te konačno snimanjem dokumentarnog igranog filma No home movie i pisanjem knjige Moja majka se smije. Njezin književni rad isprepleten je s kinematografskim; oboje mogu stajati zasebno, no za potpuno shvaćanje i doživljaj nužno ga je proučiti zajedno. Stoga je divno da je u KIC-u osmišljen događaj i omogućen uvid u po mnogočemu radikalno i pionirsko stvaralaštvo Chantal Akerman.

Moja majka se smije je knjiga koju je vjerojatno bilo zahtjevno prevoditi, ne samo zbog emotivnog odjeka izrazito intimne tematike, nego i stila kojim je pisana, ali Milena Ostojić je na zavidnoj razini obavila svoj posao. Možemo govoriti o manjku interpunkcije, o snažnoj ritmičnosti teksta, o fragmentiranoj i ekspresionističkoj prozi. Vrlo lako bi se mogli zaletjeti i knjigu svrstati u autobiografsku, iako ona to nije. Chantal Akerman u autobiografskom posjeduje ishodište i temelj, ali ga nadilazi i preoblikuje. Iako dominira glas prvog lica u narativu teksta, dolazi do pretapanja i izmicanja glasova, a time dobivamo naznake kondenziranih uvida u drugačije perspektive, jer kroz knjigu nam se obraćaju glasovi glavnih i sporednih likova radnje ove neobične proze. Povremeno imamo dodira s glasom majke, s glasom sestre, s glasom naratorice, s glasom ljubavnice, a povremeno uopće nismo sigurni tko nam se to obraća. Chantal Akerman se na sebi svojstven način dosta razotkrila na osobnoj razini, jer istovremeno reducira i kondenzira iskustva o kojima piše, te otkriva informacije uz veliki obzir. Njegujući kontradiktornosti i oblikujući sadržaj između onoga što je rečeno i onoga što nije rečeno, tematizira problematiku jezika (govora, samoizražavanja, izražavanja i uspostavu komunikacije s drugim), što je prisutno obilježje njezina kinematografskog rada. Međutim kroz knjigu Moja majka se smije i No home movie eksplicitno nam postaje jasno odakle potječu njezine umjetničke preokupacije. Chantal Aklerman nam velikodušno otvara pristup u svoju intimu. Iako potječe od specifičnog iskustva traume i transgeneracijske traume, postiže svojim literarnim radom univerzalni odjek.

„Dijete je rođeno kao staro dijete i zato dijete nikada nije odraslo. Kretalo se svijetom odraslih kao staro dijete, i loše se snalazilo. Staro dijete mislilo je da se, ako mu majka umre, više neće imati kamo vratiti…..

Nemam dijete. Staro dijete ne rađa djecu. Što će me poslije zadržati na životu.“

Sažmemo li stvari, Moja majka se smije prikazuje portret odnosa majke i kćeri koji se usredotočuje na realni tijek vremena u kojem je Chantal Akerman bila uz majku kada je njezina starost i bolest uznapredovala. Pišući o odnosu s njome, Chantal zapravo piše o svom odnosu prema sebi i onome što ju je odredilo. Česte su neke repetitivne misli, ali na početku knjige one su uznemirujuće ako smo upoznati s kontekstom, jer se ponavlja „moja majka se smije“. Naime, Chantalina majka preživjela je koncentracijski logor Auschwitz. Usprkos tome ostala je osoba koja se smije i koja voli ljude i osoba kojoj je potreban kontakt. Raduje je svaka sitnica, a pri odlasku frizeru proživljava spektakl. Chantal poštuje majčin način pristupa životu, ali ga ne dijeli s njom. Između njih dvije je velika pukotina izostanka komunikacije o važnim stvarima. Iako su povezane i neprestano komuniciraju o banalnostima te neosporno jedna za drugu brinu, nedostaje im jezika za ono bitno. Majka će često prigovarati Chantal kako nije praktična, ali će cijeniti njezin rad pa će je ispitivati i izrezivati novinske članke. Ponovno se provlači: poštovati ali ne razumjeti. Potresna je epizoda u bolnici, kada majci popuštaju kočnice suzdržavanja uslijed lošeg zdravstvenog stanja, te iako je gruba prema kćeri, Chantal je napokon sretna jer je izgovoreno nešto što je potiskivano, nešto što svakako nije lijepo ali je konačno izraženo iskreno i bez filtera. Bolest i starost su ovdje u funkciji katalizatora različitih spoznaja. Pred smrću smo svi ogoljeni, izloženi i bez uzmaka, a sve što se želi sakriti, uzalud se skriva. Možda su zato toliko zahtjevni i emotivno povišeni trenuci konačnog propadanja. Mogu biti uljepšani odnosno olakšani kućnim pomoćnicama i njegovateljicama, ali su psihološki i egzistencijalno zahtjevni i traumatični. Osim što postajemo svjedok nečijeg propadanja, koliko god se željeli pripremiti na nečiji gubitak, ne možemo se pripremiti. Ova knjiga je dokaz toga. Iako je smrt sastavni dio života, smrt je konačna.

Portretirajući odnos s majkom, Akerman se dotiče i drugih odnosa koji su je obilježili. Počevši od njezine sestre, suhe šljive koju je zavoljela. Iako su karakterno drugačije i različiti tipovi žena, zadržala je sestru u svom životu i njegovala povezanost s njom. Zatim spominje oca kroz digresivnu epizodu o njezinoj drugačijoj skrojenosti u pejorativnom smislu. Referira se na svoje seksualno opredjeljenje. U to vrijeme unutar obitelji bila je uobičajena stvar da se zna za nečiju homoseksualnost, ali je se ne podržava niti prihvaća nego je se obavija prešutnom tajnom. Bila je to uvertira za njezinu ljubavnu priču sa C., koja je predstavljena snažnim ispovjednim tonom. Kroz promišljeno konstruiran voajerizam uvlači nas u sažeti dnevnik propale ljubavi. Uz dozu samorefleksije, ironije i sarkazma, opisuje odnos kroz turbulenciju vrhunaca i padova. Kroz svoju vezu secira toksičnost koja eskalira i njezine negativne posljedice na nju – od toga da se prestala smijati do toga da je prestala stvarati. Srećom, kasnije će slučajno ponovno naletjeti na M….

Negdje sam čula kako ako se suočavamo s nečijom smrću, zapravo se suočavamo s vlastitom smrtnošću. Kroz Moja majka se smije Chantal Akerman se zbilja razračunava sa samom sobom, sa svojom obitelji, s ljubavima, s depresijom, sa stvaralaštvom, sa svime što joj je definiralo i odredilo život. Ostavlja za sobom svjedočanstvo i propitivanje života koji pred njom ne skriva svoje apsurde i paradokse. Ona je istovremeno fascinirana domom i mogućnošću pripadanja, ali čak i kada shvaća kako negdje pripada, ona shvaća da ne pripada nigdje. Koliko god imala ljubavi za odnose koje je uspostavila s drugima, svejedno osjeća kako izmiče svemu.

Knjiga je vizualno dodatno obogaćena fotografijama iz privatne zbirke i fotogramima. Nadopunjuje se s tekstom. Ponekad, za one jako senzibilne čitatelje, je i dobrodošao predah. Fotografije i fotogrami  pokreću proces kontemplacije, usporavaju stvari, baš kao što su to činili dugački kadrovi filmova Chantal Akerman.

Možda je Chantal naučila šutjeti i prihvatiti društveno nametnutu igru jezika sa svim nijansama, ali kroz ovu knjigu bez želje za senzacionalizmom, s izrazitim tonom smirenosti, ona progovara i pišući ostavlja koliko trag otpora, toliko i trag ljubavi. Knjiga kao i njezini filmovi nas upozorava na vrijeme. Vrijeme čekanja (operacije, frizera, objeda, obiteljskog slavlja, pisanja, susreta) je vrijeme življenja. Bez obzira na to kako gledali na život i smrt, treba biti duboko u tom vremenu čekanja. Čak i čitajući Moja majka se smije, čekamo znatiželjno kraj knjige a nekako i ne želimo njezin kraj.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 10. travnja 2026.