Vrijedan otisak sudbine malih naroda

Piše: Vesna Aralica, 22. listopada 2026.

Maja Strozzi: Nijemi tragovi, Durieux, 2026.

Podnaslovljena kao Kronika jedne obitelji u 20. st., Nijemi tragovi, treća knjiga Maje Strozzi, nastavak je poetike u kojoj je fikcija umjetnička gesta oslonjena na autentične biografske činjenice. Autoričino slovo iz epiloga vjerno ocrtava motive za realizacijom jedne obiteljske sage: „ Na pisanje o životu ljudi koji leže u dva mirogojska groba potakao me slučajni posjet njihovim posljednjim počivalištima. Razmišljajući o sudbinama tih ljudi od kojih sam većinu dobro poznavala, iznenadilo me koliko se u njihovim životnim pričama odražava hrvatska povijest 20. stoljeća, barem neki od njezinih aspekata: politička previranja, ratovi, ljudska stradanja, prisilne migracije, način života, materijalni i ljudski gubici te iznad svega ljubav i mržnja, dvije najsnažnije ljudske emocije.“

Sveznajuće pripovijedanje i u ovoj knjizi podsjeća na grozdasto odmotavanje klupka, začinjeno interpelacijama autorskoga pripovjedača kao svjedoka „nijemih tragova“ dvaju naraštaja unutar jedne zagrebačke obitelji, koja je pak prolazila kroz najveća egzistencijalna iskušenja nakon Drugoga svjetskog rata. Šesnaest razgranatih poglavlja figurativno asociraju na mnogobrojne životne stope (za) kojima su kročili akteri ove priče, priče bez kraja, priče koja će u budućnosti vjerojatno pronaći novoga pripovjedača-svjedoka. Likovi, oblikovani u skladu sa psihološko-socijalnom karakterizacijom, odreda su svi predstavljeni kao protagonisti, čvrsto pozicionirani u gotovo dramatskom okruženju, ne lišeni i tipizacije. Koliko su uronjeni u univerzalne kontekste, toliko su i izraz pojedinačnih ljudskih svjetova. Sudbina im je zacrtana samo imenom, a izostanak prezimena zapravo ih svodi na zajednički nazivnik izazovnih ratnih i poratnih godina 20. stoljeća. Čitatelj paralelno uranja u dva historijska kraka iz kojih će jednoga dana niknuti obitelj Petra i Jelene, glavnih nositelja radnje u ovoj kronici.

Priča o Petrovoj obitelji izranja iz podrumskog ambijenta skromnog ali prostranog stana, koji je njegovu ocu Đuri dodijeljen kao pomoćnome radniku Medicinskoga fakulteta. Sugestivnim opisima čitatelju su približeni svi članovi obitelji (otac Đuro, majka Marija, tri sina), njihova svakodnevica i egzistencijalni izazovi. Skokovitim pripovijedanjem sudbine likova istaknute su na poseban način: vanjska zbivanja kao da određuju ritam njihovih života, koji i nisu bili u njihovim rukama. Upravo taj sraz pojedinca s višim silama iznad njega rađa neminovnim unutarnjim sukobima, krivim procjenama i tragedijama. Slučajna bratova smrt Petra će motivirati na daljnje iskazivanje odanosti tadašnjem ustaškom pokretu, ali će i sam, po slomu NDH-a, završiti kao komunistički uznik. Njegov lik zrcali iskupiteljski karakter, pomiren s porazom mladenačkih iluzija, ali spreman uklopiti se u novi sustav društveno korisnim radom. Za njega je to bilo bavljenje medicinskom znanošću, pa i u sjeni onih koji su čvrsto držali svoje pozicije i sinekure. Nakon očeve smrti majka Marija ostaje centripetalnom silom u obitelji do kraja svojega života.

Petrov lik otkriva i fenomen neizbrisive traume logoraša, koji će se u mnogim životnim situacijama, poradi unutarnjega mira, radije povlačiti negoli biti opet na barikadama. Onaj zatomljeni dio sebe, od kojeg je odustao, jednog će dana prepustiti svojoj glasnijoj polovici, životnoj odabranici Jeleni, Hrvatici porijeklom iz Kraljeve Sutjeske, čija se pak obitelj po završetku Drugoga svjetskog rata iselila iz Bosne, a otac Mijo nepravedno završio u kaznionici Stare Gradiške kao politički zatvorenik. Kontekst Jelenina odrastanja u Bosni lišen je, za razliku od Petrova, materijalne oskudice i besperspektivnosti, ali je ranim odlaskom na školovanje u jedan zagrebački internat, u kojem je radila njezina teta Antonija, iskusila odvajanje od obitelji i odrastanje u strogome redu do završetka školovanja. U prijelomnim godinama pred početak rata većina bosanskih Hrvata inklinirala je Pavelićevu režimu: ta će činjenica međutim skupo koštati Jeleninu užu i širu obitelj, u godinama rane komunističke kolektivizacije i nacionalizacije privatnoga zemljišta. Od nekoć imućna gospodarstva dvojice braće, Ivana i Mije, neće praktički ostati ništa. Poratni vjetrovi, tj. strah od komunističke odmazde, prisilit će Jelenina brata Antu i strica Ivana s obitelji na emigraciju u SAD.

Urušavanje egzistencija u ovoj je kronici opisano kao nužnost vremena, obilježena jakim ideološkim pritiscima pod kojima se slamao ponajviše obični, mali čovjek, onaj koji je svojim radom i trudom nešto stvorio ili se bar trudio živjeti normalnim građanskim životom srednje klase. Stoga i Jelenina obitelj zrcali, u tim povijesnim zakonitostima smjene vlasti, umijeće preživljavanja u teškim vremenima. Od svih ženskih likova Jelena se izdvaja kao tip poduzetne i racionalne žene koja vodi glavnu riječ u svojoj obitelji kad su u pitanju financije i donošenje krucijalnih odluka: „Ona koja je uvijek lako donosila teške odluke, u tom je trenutku odlučila: nešto će poduzeti! I dalje je bila zadivljena muškarcem kojeg je izabrala, ali zauzet će se i za sebe.“ Suprotnost Jeleninu karakteru zrcali se u liku njezine majke Vere, žene ponikle iz tipična bosanskog patrijarhata, slomljene odvojenošću od muža robijaša, i prilično pasivne u promatranju budućnosti. Kći Jelena, naprotiv, aktivno će živjeti punih 12 godina i nakon Petrove smrti, u tada već neovisnoj Hrvatskoj. Smrti koje dolaze po redu ne izazivaju kod čitatelja toliko patosa: Verina i Marijina smrt, pa i Jelenina i Petrova opisane su gotovo šimićevski bezbolno, no okolnosti Janjine, Mijine i Antine smrti donose najveći emocionalni naboj u djelu. Janjina zbog dugogodišnje razapetosti između oca (i njegova usađenog hrvatstva) i muža Srbina, prikrivena nacionalista, a i nesretna ishoda operacije kuka; Mijina zbog odlaska u trenutku približavanja mlađoj kćeri, zetu i unucima, a Antina zbog emigrantske sudbine i nostalgičnih osjećaja. Na valovima sudbine brodit će i dalje njihovi nasljednici, no to su izazovi za neku novu sižejnu razigranost, koja tematski pripada 21. stoljeću.

Nijemi tragovi Maje Strozzi realistično su ispripovijedano štivo koje progovara, u stalnu dijalogu između autorskoga pripovjedača, u ulozi komentatora zbilje, i minuciozno zamišljena scenarija o usponima i padovima dviju obitelji, o složenim povijesnim prilikama na prostoru dviju bivših Jugoslavija i kao takvo je vrlo vrijedan otisak sudbine malih naroda o kojima su odlučivale onodobne političke i ekonomske velesile. Interpretacija povijesnih previranja u potpunosti izvire iz neposredne narodne optike, stoga je i ovaj roman-kronika intoniran iznimnom autentičnošću, dočim je idejni sloj otvoren čitateljskoj opservaciji. Treba još dometnuti kako je autorica o tragovima minuloga vremena, u ovome slučaju kroz obiteljsku i nacionalnu prizmu, i u svojoj trećoj knjizi pisala dosljedno svojemu već izbrušenome stilu, prepoznatljivu po narativnoj tečnosti slobodnoga neupravnog govora i živopisno oblikovanim likovima koji predstavljaju zasebne egzistencije unutar univerzalno zacrtanih okvira društveno-političke stvarnosti, u poraću i u osvit samostalne i neovisne Hrvatske, nedosanjana Ivanova i Antina emigrantskoga sna.