Vrhunski umjetnički fotograf - Kultura u Zagrebu

Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 1. ožujka 2025.

Stanko Abadžić – aktovi, priroda i gradovi

Mislim da je cijenjeni vrhunski hrvatski umjetnički fotograf Stanko Abadžić – rođen 8. kolovoza 1952. godine u Vukovaru (gle vraga, pa da, horoskopski lav, kao i ja, koji sam rođen 6. kolovoza 1963. godine; najbolji znak – snaga, umnost, dobrota, čast i dostojanstvo, plemenitost, poštenje…) – najbolji, najznačajniji, najzanimljiviji, pa možda i najveći živući suvremeni hrvatski umjetnički fotograf crno-bijele analogne fotografije. Profesionalnu karijeru u fotografiji započeo je kao foto-novinar u dnevnim novinama Vjesnik. U to je vrijeme realizirao poznate izvrsne reportaže iz Maroka, Tunisa, Malte, Turske i Portugala. Kada je počeo Domovinski rat 1991. godine, Abadžić je otišao u inozemstvo i nije se u Hrvatsku vratio puno godina. Nakon četiri godine u Njemačkoj, sedam je godina živio u Pragu, gradu koji je na njega ostavio veliki utjecaj, gradu u kojemu se divio češkim fotografima, osobito velikom češkom avangardnom fotografu Františeku Drtikolu, i gradu u kojemu se formirao njegov umjetnički izričaj. Tamo je odlučio napustiti novinsku fotografiju i potpuno se cijelim bićem posvetiti umjetničkoj fotografiji, što i danas čini: potpuno je posvećen fotografiji, koju dovodi do savršenstva. U Češkoj je sudjelovao na mnogim skupnim izložbama, a imao je i nekoliko samostalnih. Kruna je bila retrospektivna izložba u praškoj galeriji Dom Jozefa Sudke, kojom prilikom mu je objavljena prva monografija pod nazivom U ogledalu života (In The Mirror of Life). Godine 2002. vratio se u Hrvatsku, i na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara, na kojoj je izložio ciklus In Absentia, svoju najslavniju seriju iz Praga. Abadžić snima isključivo crno-bijele umjetničke fotografije, jer mu je bitan kontrast svjetla i sjene, i na taj način najbolje evocira osjećaj nostalgije i vremenitosti.

Ne poriče utjecaj nekih starih majstora fotografije poput spomenutoga Drtikola i velikog francuskog fotografa Henrija Cartier-Bressona. Abadžić je imao samostalne izložbe u mnogim europskim zemljama: Češkoj, Hrvatskoj, Portugalu, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj, da navedemo nekoliko. Također je izlagao izvan Europe, po svijetu: u Argentini, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Na svima njima, pogotovo u Americi, u New Yorku, prepoznat je i cijenjen kao jedan od najvećih svjetskih autora umjetničke fotografije, i kao takav dobitnik je mnogih nagrada. Nedavno su Amerikanci, oduševljeni češkom fotografijom, ne znajući da Abadžić nije Čeh, a njima je svejedno od kuda je, jer su ga uvrstili u češku fotografsku školu, antologizirali među najznačajnije umjetničke fotografe 20. stoljeća. Tako se našao u društvu Mana Raya, Andréa Kertesza, Alfreda Stieglitza, Alexandrea Gardnera, Anselma Adamsa, Augusta Sandera, Brassaïja, Henrija Cartier-Bressona, Candide Hofer, Hille i Bernda Becher, Edwarda Steichena, Edwarda Westona (s kojim su ga uspoređivali, a također je veliki američki fotograf crno-bijelih ženskih aktova), Františeka Drtikola, Jana Saudeka, Roberta Mapplethorpea, Andrésa Serrana, Sze Tsung Leonga, Yasimase Morimure, Walkera Evansa, i drugih antologijskih najvećih fotografa 20. stoljeća.

To znači da je Abadžić sam svjetski vrh umjetničke fotografije. Potvrđeno. Kod nas, Abadžićeve fotografije nalaze se u zbirci zagrebačkog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti te u Modernoj galeriji u Rijeci, a u Europi i svijetu, u Umelecko-průmyslová Muzeju u Pragu, u John Cleary Gallery u Houstonu, u Verve Gallery of Photography u Santa Feu, u švicarskoj Stockeregg Gallery, u Tokyju u galeriji Kazutami Ando, baš kao što se majstorove fotografije nalaze i u mnogim privatnim i javnim kolekcijama. Abadžić se pojavio, kako ja to vidim, kao dostojni nastavljač i nasljednik znamenite Zagrebačke škole fotografije (Tošo Dabac, Mladen Grčević, Milan Pavić, Vlado Cizelj, August Frajtić, Ignjat Habermüller, Marijan Szabo, Rikard Fuchs, Vladimir Guteša, Albert Starzyk, Georgij-Žorž Skrygin, Đuro Janeković, Josip Klarica).

Prošle godine izašla mu je i druga fotomonografija Aktovi, kojoj je sȃm urednik. U novoj fotomonografiji Aktovi Abadžić snima jedan jedini svoj model, i to ne profesionalni, nego običnu anonimnu djevojku iz susjedstva koja voli fotografiju, a i kamera voli nju. Abadžićev model je subjekt, a nikako objekt njegovih fotografija. U njima nema eksplicitne, radije vrlo profinjene, prigušene erotizacije, ako i toliko. Snima tijelo u različitim interijerima i eksterijerima. Zanima ga ljepota, ljepota tijela u prirodi, i priroda kao takva koja prima, asimilira i prisvaja tijelo. Djevojka/model potpuno je prirodna, kakva je rođena – nema ni tetovaže, ni piercinge, niti ikakve intervencije na tijelu. Autor je smješta u prostore prirode: na pješčano žalo, u visoku travu na morskoj ili riječnoj obali, u šator, u bijele mediteranske kuće, na stube, dakle u one ambijente koji u sebi nose dah vječnosti, odnosno vremeniti su prirodni prostori. Zanimljiva je fotografija na kojoj ispred visoke trave u pozadini snima dlakavi modelov pubis u prvom planu. Tu ponovo ističe ideologiju potpune prirodnosti. Model postavlja u vodu, među lopoče i labuda, katkad joj stavi krila leptira ili nacrta kakvu šaru na torzu, ili stavi oko vrata ogrlicu sa srdelama dok je torzo uronjen u vodu, tek toliko da prizor dobije na vizualnom efektu. Nađe se to žensko prirodno tijelo i među stadom ovaca, ili leži u travi s pticom na boku. Uvijek modelu skriva lice. Pokrije ga pregačom, okvirom slike ili zrcalom. Posebno je zanimljivo i privlačno kad na leđima u sjeni modelu projicira violinski ključ, jasan omaž Manu Rayu i njegovoj slavnoj fotografiji na kojoj pariškom modelu Kiki de Montparnasse ugrađuje izreze na violončelu, shvaćajući obrise ženskoga tijela kao formu violončela.

S Manom Rayem i Františekom Drtikolom u mislima, Abadžić snima i seriju nadrealističkih fotografija, poput Praznine (Void), na kojoj mali model lijevo sjedi pred golemim figurama sa zečjim glavama bez lica, koje me konkretno asociraju na metafizičko slikarstvo Giorgia De Chirica. U interijerima, Abadžić također posebno aranžira svijetlo i sjene, pazeći na dimenzije modela i prostora. Često se tako na tim mjestima zbog kadra nalazi svjetiljka na stropu ili dinamično uzgibane zavjese. Voli i manirističku igru odraza u zrcalu. Model leži na krevetu, a ljepotu prizoru daje svjetlost koja kroz bijelu zavjesu baca sjene u sobi. Nago tijelo nađe se i pred akvarijem sa zlatnom ribicom, ili sjedi s njim na otvorenom prozoru, osvjetljenog tijela i pokrivenog lica. Tijelo je i među plahtama koja se u dvorištu suše. Na mnogim fotografijama model stavlja u ruke kakve rekvizite – poput koluta, ili sata, ili ga omota u prozirni najlon. Model ima slobodu sama birati pozu i pokret, a autor će odlučiti kako će kadrirati i strukturirati fotografsku kompoziciju. Isto tako, autor posebno, svojim istančanim estetskim nervom, ambijentalizira odnose svjetla i sjene, potpuno prirodno, dnevno, sunčevo svjetlo. Nikad ne koristi svjetiljke ili reflektore, samo i isključivo bira trenutak kada je prirodno svijetlo takvo da fotografiranom prizoru dade aromu tankoćutne tajne, ili dojam zasanjanosti. Upravo zbog imperativa prirodnosti, autor ne želi angažirati profesionalni model koji je plaćen da pozira i koji zna pozirati. To bi bilo izvještačeno, neprirodno.

Zato Abadžićeve fotografije, pune senzibiliteta, intuicije i znanja o likovnim i kompozicijskim aspektima dobre umjetničke fotografije, koja ponekad skrene i uzdigne se u nadrealizam, svojom ljepotom plijene naše poglede. Njegovi aktovi i figure imaju senzualnost i senzitivnost koja iskazuje određenu nježnost i svakako, ljubav prema prirodi, svijetu i fotografiji. Najveći dio njegovih fotografija snimljen je u svakodnevnim ambijentima, što fotografijama priskrbljuje rijetko viđenu intimnost i gotovo magičnu sugestibilnost. Istu bezvremensku ljepotu i vizualnu magiju u svojim crno-bijelim fotografijama sjajni, pa i veliki hrvatski suvremeni umjetnički fotograf Stanko Abadžić postiže i u svojim putopisnim fotografijama. To nisu fotografije za razglednice, nego neki detalj koji umjetnik opazi, i prije je univerzalan nego lokalan. Snima najveće serije i cikluse u Pragu, a posebno se kvalitetom ističu fotografije Odessa i Istambul. Cijele serije su visokokvalitetne, autor snimi kakvoga čovjeka ili dijete, radnika, slučajnog prolaznika ili prolaznicu, štand na tržnici, izlog nekog dućana, segment ulice, reklamne panoe, table s nazivima lokala, i slično. Njegova je ljepota u malim detaljima koje samo njegovo senzibilizirano umjetničko oko opazi, a ne panoramska pseudograndioznost velegrada, koja bi po autorovom, i svačijem mišljenju, otkliznula u kič.

Abadžić je pravi umjetnik, u punom smislu te riječi. Fotoaparatom se služi kao slikar s kistom, ili kipar s dlijetom i čekićem. Naime, on svojim fotografijama priča priče, oslikava i opisuje stanje i događanje života, pa i kada fotografira zanimljive aspekte arhitekture, bez ljudske prisutnosti, ili s prisutnošću kakvog živoga bića. Njegova tijela imaju skulpturalne volumene, kao da iskaču u prvi plan trodimenzionalnošću, a ujedno postiže slikarske akromatske efekte, iznimno pomno izvaganom kompozicijskom strukturom, proporcijama i simetrijom, kao i duktusom svjetla i sjene. I dalje ne prođe dan da Stanko ne snima; fotografija mu je život, disanje, potreba, a u iskustvu vidimo golemo znanje i visoko razvijenu vizualnu percepciju. Kako god, u krajnjoj instanci, užitak je promatrati Abadžićeve lijepe fotografije – one su iskaz hedonista života darovan hedonistima života.