Piše: Vesna Aralica, 26. srpnja 2025.

Danijela Crljen: Deset tisuća koraka, Naklada Fragment, 2024.

Nakon proznoga prvijenca Strah od kupine (2021.), kojim je pobrala izvrsne kritike i zadobila naklonost čitalačke publike, Danijela Crljen (splitsko-dubrovačka autorica) već se 2024. oglasila novim opsežnim romanom-dnevnikom znakovita naslova Deset tisuća koraka.

Da je hodanje krepka aktivnost za cerebralnu dobrobit čovjeka, znali su još i Aristotelovi učenici-filozofi. Moderan čovjek, zaokupljen filozofijom vlastita življenja, u fizičkoj aktivnosti pronalazi ispušni ventil i predah od svakodnevnih obaveza, a kad se to pražnjenje događa u prirodnom ambijentu, pojedinac doživljava ono što popularno nazivamo obnovom duha. Deset tisuća koraka velika su dionica u fizičku prelaženju i gotovo jednako proporcionalna količini misli glavne protagonistice u epistolarnoj prozi ostvarenoj jedinstvenim ispovjednim obraćanjem autorskoga pripovjedača preminulome članu obitelji – baki, osobi bliskoj, vječnom patronu spisateljičina djetinjstva, ali i čvrstoj iracionalnoj poveznici s njezinom sadašnjošću i budućnošću.

Roman Danijele Crljen u potpunosti je roman fakcije i u tome ga se smislu s pravom može smatrati vjerodostojnim memoarima o pandemijskome vremenu. Korona-kriza, tj. „Planet koji hoda zamotanih usta“, drugi je protagonist ovoga neobično istkana narativa u kojem će mnogi čitatelj prepoznati dio svoga životnoga obraćanja, svoje priče, a ponajviše straha od neznanja i kontradiktornih društvenih odgovora na pojavu i širenje virusa misteriozna porijekla. Biti spreman hrabro ogoliti obiteljski spomenar s najintimnijim sjećanjima, čin je altruistična pisca kojemu bez ostatka pripada i Danijela Crljen. Autobiografske crtice protkane dokumentarističkim, ponajviše medijskim tragovima, čitatelja zaokupljaju uvijek vispreno, nikada hermetično ili idelistički usmjereno nego sigurno, jer su vođene dvama motivima: virusom i koracima, koje pomniji čitatelj misaono percipira kao denotaciju ali i kao, kako s koracima i slova odmiču, konotaciju primjenjivu na mnoge životne situacije.

Znakoviti su u tome smislu, po svojoj semantici, početak i kraj ovih dnevničkih zapisa, ispisanih, kako autorica navodi „lijevom stranom“ – onom koja je bliže srcu i afektivnom proživljavanju stvarnosti. A srce je dijamantni vodič do čovjekove nutarnje sreće. S emotivnom posvetom svojoj djeci-dijamantićima, moto romana baštini autoričinu inspiraciju u proustovskom oživljavanju memorabilija: „Ništa nije stvarno, osim nostalgije za dnevnicima i jednog vodomara“.A stvarnost, koja u Crljeninoj prozi postaje i književnom, razotkriva se upravo u mnogim egzistencijalnim pauzama: osobnima (očeva i bakina smrt) i onoj globalnoj, uzrokovanoj višekratnim karantenama, izolacijama, samoizolacijama, zabranama kretanja, a sve u nadi kako će čovjek 21. st. stati na kraj jednom virusu koji je u kratkom vremenu paralizirao čitav svijet, ali ga i vratio na tvorničke postavke u mnogočemu.

Paradoksalno, protagonistica romana svjedoči o mnogo ozbiljnijim zarazama koje svakodnevno toksično  haraju svijetom (i Hrvatskom), mnogo opasnijima od virusa koji je većina zdrave populacije bezbolno svladala dobrim imunitetom. „Koji virus ljudima nagriza zdrav razum?“ pita se autorica (i lik) kad razmišlja o preporukama obiteljskih liječnika za samoizolaciju od bolesne djece unutar vlastita stana, kuće… Iz poglavlja u poglavlje, iz dana u dan slika o glavnoj protagonistici širi se većim brojem detalja (primjerice kako je postala direktoricom marine) koji otkrivaju vrlo dinamičnu i smionu ženu, samosvjesnu, okrenutu malom broju ljudi s kojima može rasti.

No, ono što je obilježilo mnogobrojne živote hiperaktivnih i duhom nemirnih, prije postupna popuštanja mjera Stožera o zabrani kretanja i grupiranju, solipsističke su pojave upravo takvih pojedinaca s ruksacima na leđima koji pješačenjem bistre misli od aktualna trenutka koji je podijelio svijet na medicinske ikonodule cijepljenja i radikalne ikonoklaste takve prakse za djecu i one sa zdravim imunitetom. Priseban i staložen diskurs ženskoga lika imponira čitatelju sviklu na slobodno kreiranje vlastitih pogleda – svojom nenametljivošću i uvjerljivom argumentacijom suočava i njega samoga s vremenom koje je iza njega i iz kojeg se trebalo štošta usvojiti. Čovječanstvo pak uvijek iznova pada na ispitima pa će korona-krizu brzo zasjeniti ratna kriza, tj. Putinov osvajački pohod na Ukrajinu.

U ovim dnevničkim zapisima (poglavljima) Danijela Crljen (i kao ženski lik) vrlo oštroumno kontemplira nad gorućim TV vijestima; bannerima, razmišljajući kakvu kocku vedrine namrijeti budućim pokoljenjima na kojima svijet ostaje: „U zajednici koja ne samo da se nije potrudila iskorijeniti oblike nasilja, već ih je latentno podupirala, nasilje je postalo poželjan oblik izražavanja… Svijet je noćas šaptom pao“ (u Kabulu)… zbog ekstremnog radikalizma u odnosu prema ženama. Nažalost, i čitatelj kao da usput repetitivno motri na bolne neodgovore jedne majke koju brine budućnost njezine djece. Sukus pogleda žene, okrenute ljepoti življenja, na pandemijsko vrijeme mogao bi se izreći esencijom njezinih misli: „Duševno je stanje pojedinca i kolektivna kategorija. Mnoštvo naciklih duša čini rahlo društvo i brine me, danas više nego ikada, da nam djeca ne upadnu u njegove mračne procjepe“.

Ipak, autoričino obraćanje baki sa svakim idućim korakom u običnoj i uhodanoj svakodnevici otkriva i neočekivanu ljepotu susreta s divnim ljudima čiji uteg drži ravnotežu naspram brojčano većeg, nažalost trulog dijela utjelovljena u liku novoga radnika – uhljeba novoga doba, koji se ne boji pogrešaka na radnom mjestu jer je „u dobre“ sa županicom. Danijela Crljen sa svojih je Deset tisuća koraka čitateljsku publiku pitko obasula stotinama „mrvica iz vlastita dnevnog boravka“ (dijelom splitskoga, dijelom dubrovačkoga) podsjećajući je, ispisavši sretan dnevnički završetak ulaskom nove muške osobe u svoj život, na slobodu izbora kao na jednu od najvećih vrijednosti, kako pojedinca, tako i društvenih skupina. Baka je (i kao lik), čini se, učinila čudo: centripetalnošću svoje osobnosti iz unuke je izvukla ono najplemenitije: da se u samoći zna „zavući u slova“ dok je sve što ima tu pored nje: četiri dijamanta uz kojih je život, iako ranjiv za sve, u svojoj osnovi dobar. „Mi zaspimo snom pobjednika jedino ako smo utkani jedno u drugo“, ljubavno je svjedočanstvo koje natkriljuje i blizinu same smrti, samim time i idejna srž hodanja jedne žene u potpunosti okrenute kućnome pragu, ali i „domu svoga spisateljskoga bitka“.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 26. srpnja 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.