Piše: Vesna Aralica, 7. kolovoza 2024.

Marko Tomaš: Nemoj me buditi, V. B. Z., Zagreb, 2020.

Marko Tomaš (rođ. 1978. u Ljubljani) bosanskohercegovački je književnik i novinar, a status kultnog i etabliranog pjesnika, prevođenog na nekoliko svjetskih jezika, stekao je zapaženim zbirkama pjesama (S rukama pod glavom, Mama, ja sam uspješan, Život je šala, Zbogom, fašisti, Bulevar narodne revolucije, Crni molitvenik, Regata papirnih brodova itd.). Živeći i radeći na nekoliko adresa (Zagreb, Ljubljana, Split, Mostar, Beograd), vrlo brzo se nametnuo kao omiljeni postmodernistički pjesnik mlađega naraštaja. Iako je povremeno pisao biografske tekstove i eseje, kao prozaist u punom značenju te riječi pojavljuje se prvim romanom Nemoj me buditi (druga prozna knjiga, Knjiga za Maju, izlazi mu 2023.). Za Tomaša je karakteristično upravo ono što je bilo tipično i za jednog od najvećih književnih boema: naime Antuna Gustava Matoša, koji je lirski senzibilitet utkao i u svoju prozu. Štoviše, za njega je književna kritika znala konstatirati kako je upravo kao prozaist bio većim lirikom negoli kao pjesnik. Najvažnija je značajka Tomaševa pjesničkoga opusa neoromantičarsko pjevanje protkano pesimizmom, a koji se kao prozor u svijet nametnuo dominantnom odrednicom i njegove prozne poetike.

Romanom Nemoj me buditi Marko Tomaš ne otvara tek vrata svoje duše u pripovjedački dominantnoj Ich-formi nego čitatelju otkriva i svoje književne uzore, ponajprije egzistencijalističku književnost kasnog modernizma s temom apsurda kao glavnom fiks- idejom iz koje izrasta nepremostiv jaz između pojedinca i okolnoga svijeta. Glavni lik stoga očekivano i bježi od stvarnosti u autodestrukciju. Autentičnost suvremena životarenja ostvarena je poistovjećivanjem autorskoga pripovjedača s likom: kroz tjeskobne retke unutarnjeg monologa ime Marko isplivava konačno na 80. stranici u obliku nekog priznanja, egzistencijalne činjenice za koju nitko iz okolnoga svijeta previše ne mari. Marko je novinar čiji se dani bezvoljno vuku u uvijek istom, jednoličnom i sartreovski mučnu ritmu: apsurd se pojačava samim time što je profesija predstavljena kao uteg i ironija njegovu unutarnjem duševnomu statusu. Na jednom će mjestu priznati životni poraz kroz sljedeće misli: „Smiješno je da čovjek koji bježi od nesreće postane novinar“.

Slabi kriminalistički zaplet, čiji je sudionik jedna Andreja, tek je zrcalo kaotične stvarnosti u kojoj Marko ne želi niti sudjelovati, pa se i taj dio životne fabule čitateljima nudi kao zaseban transkript: naime Andrejin dnevnik iz kojeg doznajemo ponešto i o njezinoj borbi za pravdu. Tomaš čitatelja, međutim, prvenstveno osvaja minucioznim opisom tijela koje se hrve s ovisnošću o alkoholu kojem pribjegava jer „otapa strah kako plamičak svijeće otapa vosak“. Priznanjem „mene ima i nema“ rastvara se portret jedinke neprilagođene svijetu, u vječnome strahu od sutrašnjega dana. Iz krhotina misli izranjaju sličice ranjena djetinjstva: spominjanje autodestruktivnog oca i majke koja pokušava zaštiti dijete, a ta arhetipska fobija strah od toga da će se sve ponoviti kao da postaje temeljnim ključem spoznavanja samoga lika. Nije neopravdano pomisliti kako je i cijeli roman, premda žanrovski neupitno određen kao roman apsurda, i terapeutski dijalog autora sa samim sobom čiji učinak nadilazi diskurs romana stremeći transcedentnom.

Amblematska rečenica „Eto me opet na rubu kreveta“, koja triput iskrsava (otvarajući čitatelju i mjesta za asocijaciju na Isusovo padanje na Kalvariji), smisleno i aluzivno povezuje pjesnički intonirane naslove pet poglavlja ove sumorne proze: Visoki prozor, Porota, Mrtvi imaju istu kožu, Noćni vlak i Samotno mjesto. Nemoguće je ne primijetiti bodlerovsko-šimićevsku utjecajnu stilogenost u naslovima, ali i onu biblijsku: Noćni vlak završava citiranjem Pavlova Hvalospjeva ljubavi i grljenjem knjige koju je Marko često držao pod uzglavljem i kao dijete. Uzdahom „Nejasno je, zato, otkud ovaj strah“ kao da čitatelju, a i samom sebi, priznaje svoju nemoć, odnosno strah koji iracionalno prelazi u paniku potvrđujući tako sadašnjem trenutku vakuumsku dominaciju nad svakim pokušajem vedrijeg gledanja u sutrašnjicu. Nemogućnost približavanja drugom čovjeku i ovdje je kafkijanski naglašena, a paranoja od svakodnevnih događanja kao da svoj vrhunac dostiže u alkoholnom deliriju.

Poremećena pripovjedačka svijest stoga je i komplementarna rastrzanoj fabuli od koje je teško sklopiti uzročno-posljedični slijed zbivanja. Unutarnji monolog, shodno temi otuđenja od samoga sebe i društva, dominantno je autorova tehnika pripovijedanja s kojom ulazi u komunikaciju s čitateljem. Tomaš piše prisno i neposredno, vitalizirajući jednostavnu rečenicu kao najučinkovitiji medij kojim oslikava unutarnje trzaje senzibilnoga pojedinca. Fascinantan je ponajviše u tom prikazu nemoći da se život zaokrene za 360 stupnjeva i u ogoljavanju čovjekove samoće kao vječne egzistencijalne neumitnosti. Svijet je džungla, kaos i predatorska borba u kojoj opstaju debelokošci. Ritam svakodnevice Tomaš priziva i ritmom intimističkih balada onako kako ih izvodi na nekoliko mjesta spomenuti Chet Baker, jedan od najpoznatijih američkih jazz-trubača. Kao i u svim solipsističkim prozama, samoća glavnoga lika i njegovo duhovno povlačenje uvijek su raster najvećega kukavičluka i ujedno najveće hrabrosti.

Završetak romana nudi različite interpretacije i kao da biva dovršen tek u svijesti čitatelja kao pojedinca, shodno njegovim obrambenim mehanizmima. I premda se I nemoj me buditi u cijelosti doima kao knjiga očaja i vapaja, ona ostavlja i dojam tajnovitoga i nedorečenoga iskaza, kao što je i život sam u konačnici, prepun otrova, ali i neke neodoljive ljepote koja uvijek zove na nove plovidbe. Tomašev prvi (anti)roman za mnoge će ostati i filozofskom prozom o traženju uporišta, za nekoga ljubavi a za nekoga tek nade, u borbi s ništavilom i tamom ovoga svijeta.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 7. kolovoza 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.