Piše: Katarina Marić, 21. prosinca 2024.

Ivan Vitez: Proljeće na ivici Kustošije, Alfa, 2021.

„…. Meni je najgori od svih kotlovina parni kotao. Kak on to ima konjske snage, a ni konj pal na njega? Jednak mi je to ko Pitagorin poučak jer veliju da se bez njega nemre živeti… Ne znam kak bi Slavonci rasparcelirali grunt bez Boyle-Mariotteovog zakona. (…) U računanju nigdar ni onak kak bi po pravdi trebalo biti (…) veliju čim se više oduzima, manje imaš, ali zakaj neki koji celi život oduzimaju imaju više. (…) Sve je tu nekak mutno i sumnjivo, ali se bez matematike ne da živeti. Posebice ako si trubač, cukerpeker ili profesor pedagogije. A najgore je glumcima, oni se bez veze koprcaju po bini jer ne znaju zračunati logaritam leve kulise u odnosu na inspicijenta zamotanog u crni glot iza desne kulise.“

Pregnantan hrvatski slikar, ilustrator i karikaturist autentičnog idioma Ivan Vitez (1940–2020), među inim priznanjima, smješten i na monografijsku listu Sto najboljih ilustratora svijeta od 1966. do 1996. godine, te dobitnik najvišeg međunarodnog priznanja – Nagrade Hans Christian Andersen, koja se godišnje dodjeljuje autorima i ilustratorima dječjih knjiga, crtač je zanimljivog i maštovitog, rječito-asocijativnog stila razigranih, koloritno-kromatski bogatih, dinamičnih događajnosti i naivističko-plošnih, geometrijskih i ornamentiranih formi, izraženih kombinatorikom tehnika (primjerice olovka, kreda, pastela, kolaž) na tragu antolčićevskih stiliziranih i teksturiranih, visoko senzibiliziranih etnografskih registara. Ilustrirao je brojne slikovnice (primjerice: Zvonimir Balog: Tri ja magarca, Tristo šezdeset petoro braće, Ratko Zvrko Grga Čvarak, Grigor Vitez: A zašto ne bi, Dubravko Horvatić: Stanari u slonu, Luko Paljetak: Miševi i mačke naglavačke…), uključujući vlastite (Imenar, Slatka mala kuharica, Crkvena godina i blagdani…).

U autobiografskim pripovijetkama-romanu Proljeće na ivici Kustošije pak Vitez je okrenutiji tekstu negoli slici, iako svako poglavlje donosi monokromatske no izričajno prepoznatljive vizualne autorove radove, kao koegzistentnu nadopunu bujnom i osebujnom tekstu koji pršti anegdotalnošću, autohtonim zbivanjima i lokacijama (kina Kalnik ili Triglav, filmovi Peća i vuk, Kako se kalio čelik, najpopularniji operetni i šansonijerski pjevač četrdesetih godina Andrija Konc…), počesto i s poznatim osobnostima hrvatske kulturne prošlosti. Spominje se tako primjerice generacijski mu i profesionalno blizak također likovnjak – grafičar i prozaik Ivica Pahernik na čiji autobiografski coming-of-ager s radnjom u poraću 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća Još Hrvatska ni propala svakako podsjeća kao pitomija i dječja verzija Proljeće na ivici Kustošije: „…tako je vjerno risao ulaznice za nogometne utakmice da smo bez problema ulazili na sve stadione. Karte nije naplaćivao, već je s nama dijelio radost kojom nas je svake nedjelje darivao“ (str. 78); tu je i legendarni hrvatski pedagog, jezikoslovac i sveučilišni profesor Stjepko Težak, koji ga je kao ondašnji mudri i pravedni ravnatelj pozvao na suradnju u časopisu Djeca za djecu, preimenovanom i poznatijem kao Modra lasta; potom kiparica Vera Dajht-Kralj koja ga u svojstvu profesorice likovnog optužuje da je prekopirao nacrtanog konja; odnosno domaći kanonski književnik Mato Lovrak, za kojeg kaže: „Nije nas gnjavio slovima i brojkama, pisanjem i čitanjem. Stao bi pred ploču i zagrabio iz vremešne aktovke snop perom i tintom sitno ispisanih papira i čitao, čitao uzbudljive priče o pučkoškolcima koji izviru iz jedne avanture i poniru u drugu.“ (str. 54).

Čitavo djelo prožima blaga duhovita humornost i bogat purgerski sleng, s vidljivim pedagoško-edukativnim momentom koji funkcionira kao vrijedan zapis običaja i životnog stila poraća iz perspektive oštroumnog i vividno opažajnog djeteta, te kao dokument nepovratno prošlog, nostalgičnog vremena koji s pažnjom i obazrivošću prema mladim čitateljima demonstrira kako se i koliko drugačije živjelo prije, a koji bi svakako mogao biti zanimljiv i starijoj čitateljskoj publici.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 20. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.