Piše: Josipa Marenić, 3. rujna 2026. 

Darija Žilić: Zmajevo cvijeće, Hrvatsko društvo pisaca, 2025.

Zmajevo cvijeće je zbirka poezije koja se nikako ne bi trebala propustiti. Osvaja stilom i sadržajem, a pjesme unutar dvije povezane cjeline umješno se i iskusno vežu motivima, temama i intenzitetom koji plamti, kao i bogatim rječnikom. Autorica Darija Žilić već je poduže na književnoj sceni, međutim usprkos dugotrajnom radu koja stoji iza nje, ona ne prestaje u svoje pisanje uvijek uvoditi nove elemente, pomicati imaginarnu ljestvicu vlastitog pisanja, unositi svježinu i začarati čitatelja.

Zmajevo cvijeće strukturirano je u dvije pjesničke cjeline: Drugi svijet i Preko rijeke. Novina zbirke počiva u izgradnji kompaktnog mitopoetskog svijeta koji je izrazitiji u prvoj cjelini, ali se proteže i kroz drugu. Dok je prva cjelina metatekstualna, druga je mnogo otvorenija uz obilježja stvarnosne poezije. Postignuće je što zbirka usprkos prisutnih kontrasta znalački ostaje ujednačena, a suprotnosti u njoj se međusobno nadopunjuju. Zbirkom se provlače reference na mit, likovne umjetnosti, vlastite potrage o pisanju, te niz autobiografskih momenata koji zadiru u intiman život i onog pobunjenog, nadasve nježnog flâneura koji se usprkos strahu ne može prestati kretati i promatrati svijet. Zbirka afirmativno suprotstavlja svijet društvenih mreža i svijet knjižnica, dajući doziranu kritiku otuđenog društva, u kojoj autoricu ne muči toliko promjena svijeta koliko gubitak dubine i potrage za značenjima uslijed tehnološkog napretka. Kod nje izostaje estetika ružnog i dramatičnost postiže na potpuno drugačiji način.

Obilježavaju je snažni i dojmljivi počeci pjesama, nakon kojih treba dobro udahnuti kako bi se nastavilo čitati dalje. Gusto tkanje motiva čvrsto se niže kroz zbirku, te povezuje pjesme bez predaha. Vrlo često se koristi nabrajanjem, fragmentarnošću, freskama mentalnih slika koje su prožete erotičnošću, a ponekad jednostavno pripovijeda upečatljive priče kroz unutarnji monolog. Njezin barokni izričaj ispunjen je suvremenošću i atmosferama koje pažljivo gradi, a tekstu daju posebni pečat. Zbirku također zaokružuje gotovo mudrosna svijest koju je autorica nesebično preoblikovala i podijelila s nama, svijest o kompleksnoj dualnosti života koji se usprkos gubitcima, izazovima, bolesti, prolaznosti, vječito regenerira i obnavlja.

Drugi svijet gradi svoju okosnicu oko pjesama Šuma, Drugi svijet, Ogledalo, Djeca zmajeva, Zmajevo cvijeće, Ostatci zmaja i Leteća Venera. Pjesmom Šuma rastvara zbirku i čvrsto uspostavlja okvire koje će kasnije razrađivati. Načinje tezu o dualnosti svjetova i nagoviješta kreiranje mitskog narativa bez zadrške i time malo šokira. U početku se može pojaviti strah kako će se otići u krivom smjeru idealizacije stvaralaštva i njegovu stavljanju na neki pijedestal, ali takva romantizacija umjetnosti se ne događa, jer indirektno propituje sve muke stvaranja, te imperativ njegovog postojanja, imperativ i autoričinog načina postojanja. U Drugom svijetu jasno izriče svoj poziv koji nije u skladu s površnim opredjeljenjima.

Ogledalo naizgled odskače, ali pažljivim iščitavanjem u njemu se uočava autorefleksija kroz sjećanja i duboku spoznaju kako je lirskom subjektu, odnosno autorici, glava izvan okvira. Budući da kasnije ima pjesme koje će se referirati na sjećanja i prošlost: Retrovizor, Proljetni Isus i druge, ona će postupnom progresijom kroz otvaranja zaokružiti narativ sjećanja kroz zbirku. Osobito je u Ogledalu usklađen koncept, izvrnutost slike, nesigurnost momenta i sigurnost spoznaje. Djeca zmajeva fiksira narativno tematiku zmaja. Referenca na Lupinovu seriju postavljenu u Zmajevu vrtu na Željeznoj gori pod nazivom Another World, kao i naslovnica knjige, daje dodatni kontekst slojevitom tkanju zbirke. Zmaj je neustrašivo i nedodirljivo snažno mitsko biće dominantne energije iz drevnog vremena i kako ne bih otišla previše u etnografsku razradu, predstavljen je izrazito dualnog karaktera. Baš kao i u Žilićinoj poeziji, zmaj je biće koje je čuvalo i spašavalo ljude, ali i biće koje je ljudima činilo nažao. Iz neukrotivosti i svojevoljnosti koja izbija iz njega, nad zmajem nije moguće manipulirati niti uspostaviti kontrolu. Zmajevi naprosto utjelovljuju drugačijost na posebnom nivou.

Iako Djeca zmajeva pripovijeda o nečem što je iščezlo, te ostalo samo kroz riječi i skulpture, kroz pjesmu se provlači treperava nada u preživljavanje kroz nasljeđe mita. Zmajevo cvijeće stoji u jezgri, uspostavlja ravnotežu između organskog i anorganskog, čvrstog i krhkog, doslovnog i metaforičnog kroz primarni čin objeda nužan za egzistencijalan opstanak, ali u ovom kontekstu nije vezan uz običan objed, uz fiziološke funkcije, nego se razotkriva kao utaživanje gladi kroz dubinski čin kreacije. Prividna jednostavnost ove pjesme dodatno razoružava.

„Zmajevo cvijeće

Cvjeta nekoliko puta godišnje,

kora mu nije jestiva,

samo meso u unutrašnjosti.

Prerezala sam plod proljetos,

otad žličicom jedem unutrašnjost,

gutam sok koji klizi niz latice,

i hranim se samo pitayom.

Sjeme njeno uzimam i bacam po

papiru, za nekoliko dana nastane

grumen slika, od njih stvaram mit,

i živim opijena stvaranjem.

Tako prolazi vrijeme“

Ostatci zmaja nije vedra pjesma, upozorava na negativnost ljudske prirode pred moći, besmrtnosti, pohlepom. Naime od zmaja ostaje misao, ostaje samo glava. Na simboličkoj razini autorica uzvraća pitanjem u dosljednim mitskim okvirima pred bezumnošću svijeta, pitanje koje ostaje bez odgovora, postoji li neka verzija egipatskih bogova koji bi oživjeli dobrog zmaja iz legendi, onog koji bi unio smisla u ovozemni besmisao. U pjesmi Beskrilna i Deborah autorica daje do znanja kako se u konfliktu sa stvarnosti ne pretvara u žrtvu, nego ako je potrebno, izmišlja čitave svjetove. Oponiranje dvije stvarnosti koje se međusobno tuku, jer im se nikako ne slažu vrijednosti koje ih pokreću, tematska je nit koja se provlači kroz Zmajevo cvijeće. Autorica oslobođenje i smisao pronalazi kroz umjetnost i pisanje (Let, Običan dan). Iako je uvelike zagrizla u svijet simbola i mitova, istovremeno preispituje njihovo značenje, kao u pjesmi Križ, jer – što simbol zapravo može reći o životu? U Zmajici poetskim jezikom govori o važnosti toga da zadržiš sebe i svoju originalnost. Hipnotizirajuće i vrlo strastveno progovara o uspostavi jedinstva i sklada unutar sebe, s bliskim ljudima i svijetom koji je okružuje, a to vrlo često nije uopće tako jednostavno, što detaljnije razrađuje u drugoj cjelini.

Dubinska refleksija proživljenog i promatranog

Drugi ciklus produbljuje odnos prema stvaranju, ali ta relacija nije prikazana sentimentalno niti patetično (Pisanje, Špijunka, Noćna smjena, Razgovori). Gotovo antologijski je predstavljena i ogoljena kroz portret nutrine u pjesmi Čija si?. Usprkos pripadnosti svojoj obitelji, o kojoj govori s velikom ljubavi kroz neke pjesme, usprkos svemu autorica je svjesna svog otklona, lutalačkog i istraživačkog poriva. Sklad koji ona priželjkuje mitskih je razmjera, a stvarnost je prilično drugačija. Kroz tjelesni aspekt Pms, Hladne ruke, Krik razrađuje uznemirujuća protuslovlja realnosti pred kojima smo često bespomoćni, te otvoreno progovara otvorenom feminističkom notom s čime se sve žene moraju nositi kroz pjesme Žene, Boginje dana, Tisuće selfija.

Moglo bi joj se prigovoriti da objektivizira muškarce, kroz pjesme Mlađi muškarci i Muškarci koje sam voljela, ali ona samo pruža viđenje stvarnosti iz svoje perspektive pružajući kritiku nezrelosti i površnosti. Autorica se razotkriva kao pojedinac koja od partnerstva očekuje Stairway to Heaven ili film ceste, te je s odmakom uzrujava pomisao na stereotipe i klišejne obrasce kojima se revoltirano suprotstavlja u međuljudskim odnosima, ali i doživljaju svijeta koji je okružuje. U drugoj cjelini je prisutna oštrija kritika svijeta i društva koji je okružuju, čak se i sama razotkriva u pjesmi Uteg, kako bi kroz život prolazila s većim oportunističkim uspjehom i uz puno više hedonizma da ne posjeduje taj „uteg“ koji predstavlja određeni vrijednosni sklop, koji ona jednostavno nije spremna žrtvovati za niske strasti – kako bi se formuliralo populističkim jezikom.

Žilić se razotkriva kao osoba koja u sjećanju i prošlosti pronalazi snagu, transformirajući iskustva, oblikuje nov stav i pogled, čak i pred teškim gubitcima poput smrti oca, bolesti majke, pronalazi katarzu, a umjetnost joj omogućuje preporod, neophodnu svijest o ljepoti života koja se ravnopravno nastavlja kroz očeve marelice i tekstove dok lebdi na krevetu. Ona nikome ne nameće kako će se netko nositi sa životom, nego kroz poeziju donosi vlastite narative i uvide koji nisu lišeni senzibilne tankoćutnosti. Pjesma Canadian se osobito izdvaja, jer u njoj voajerski istovremeno secira portret konzumerističkog društva, suptilno gradeći atmosferu koja na kraju vrlo preciznim odabirom slika ukazuje na problem ljudske prirode, na našu sklonost k lažnoj uljuljkanosti: „..dan je isti kao noć /pauza je život/ a vječnost baljezganje“. Paradoks kafića u prolazu u kojem jedni uživaju i prave se bolji od drugih, dok drugi mukotrpno rade, podcrtava činjenicu kako se taj scenarij nastavlja ponavljati unedogled, razotkriva se kao jedna od jačih pjesama u zbirci Zmajevo cvijeće. Drugi dio Preko rijeke je prizemniji i konkretniji, te u njemu progovaraju autoričine aktivističke sklonosti kao i borba za slobodu, i to ne samo slobodu izričaja i načina života, nego i za ljudska prava.

Spomenula sam kako se prva i druga cjelina nadopunjuju, ponekad funkcioniraju kao pitanje i odgovor (Čija si? i Stav), a ponekad jednostavno, kao svjedočenje nad začuđujuće gustim tkanjem života koje u zbirci nije prezentirano linearnim tijekom nego kružnim gibanjem koje se neprestano širi. U Zmajevom cvijeću zastupljena su univerzalna pitanja o životu i smrti, iskustvo i trenutak, veze  između ljudi i događaja, pitanja o prolaznosti, starenju i mladosti, o unutrašnjem sazrijevanju i neophodnoj važnosti čuvanja unutrašnjih svjetova. Kroz bogat jezik realiziran je kod koji se provlači kroz mikro cikluse, a potom se zamagli i djeluje kao da je nestao, ali nije, te potom ponovno izleti van, kao zmaj kroz oblake i ostavi nas začuđene.

Zmajevo cvijeće je jedna od onih pjesničkih zbirki koje se čitaju u dahu, no kada se korice sklope, vraćaš se na početak, na čitanje u polaganijem tempu, tragaš za kodovima, značenjima i zaranjaš u drugi svijet u kojem je lagano u jednom trenu biti zmaj a u drugom dijete. Doista se može uživati bez presedana u pjesnički kvalitetno napisanoj i sadržajno bogatoj knjizi. Darija Žilić je ponovno briljirala. Neki na književnoj sceni možda nemaju te utege o kojima ona piše, ona svoje iskreno priznaje i razračunava se pred ogledalom i velikodušno kreira nove mitove, koje svakako preporučujem istražiti, jer najljepše je kod Zmajevog cvijeća to što odvodi na poetsko putovanje koje prelazi prostranstva mašte u stvarnost, rušeći njihove granice, a zbog Darije Žilić mi je drago da ima „utege“, jer nisam sigurna kako bi ikada mogla stvoriti ovakvu zbirku da ih nema. Naime, iza ovakve zbirke stoji dubinska refleksija proživljenog i promatranog.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 3. rujna 2026. 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija