Piše: Josipa Marenić, 10. lipnja 2026. 

Denis Špičić: Pseća hrana za dušu, CEKAPE – Centar za kreativno pisanje, 2026.

Centar za kreativno pisanje, osim što se bavi tečajevima kreativnog pisanja, posjeduje izdavačku djelatnost zahvaljujući kojoj je objavljena zbirka poezije mladog autora Denisa Špičića. Iako mu je ovo prva pjesnička zbirka, nije mu književni prvijenac. Autor je zbirke kratkih priča Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi, koja je ušla u uži izbor Nagrade Edo Budiša, te je jedan od suautora tematskoga pjesničkog zbornika Di si bio 2020? Stihovi pod maskama kao i dobitnik Nagrade Konjanik na Festivalu poezije Ban Josip Jelačić. Nekoć je bio onaj koji je pohađao radionice u CEKAPE-u, a sada je jedan od voditelja, i to radionice pod nazivom Tekst u glazbi, što naznačuje i razradu daljnje biografske crtice, jer se Špičić ustrajno bavi glazbom. Singer je i songwriter grupe Detective Jones, čiji su albumi Istraga i Mjesto radnje izašli u Dallas Recordsu, ali osim u svojoj grupi, poznat je po suradnji s drugim izvođačima te pisanju tekstova za njih.

Velike konkluzije u Psećoj hrani za dušu kao čitatelj nećete dobiti, kao niti odrješenje od kaotične egzistencijalne ukorijenjenosti, ali je li to nužno? Lirski subjekt se na zavidnoj razini, kroz tri razrađene pjesničke cjeline: U rukama vremena, Udomili smo psa i Neravni tereni, predstavlja čitatelju. Skenirajući naslove pojedinih pjesama (navest ću samo neke od njih: Dan u kombiju, Bojao sam se žene koja svira bubnjeve, Knjižnica je moja crkva, Hzzo), očigledno je riječ o autorskom izričaju koji je pozicioniran u urbano okruženje predgrađa, odakle proizlazi njegova estetika. Ako smo definirali književni prostor, ne bi bilo loše ni definirati vrijeme koje je bitno obilježje zbirke, jer mu parcijalno ustvrđuje estetiku, ali se i razotkriva kao izbrušeni konstitutivni okvir fabularnog narativa uspostavljajući plesni trokorak između osobne prošlosti, sadašnjosti i upitne budućnosti. Zavidna je i pohvalna razina autorove refleksivnosti, jer nije elitistička niti hermeneutički zatvorena. Poezija Špičića obiluje začudnostima, neočekivanim nizom slika, jedinstveno uspostavljenim vezama unutar teksta i nenametljivom ritmičnošću, ali čitatelju ostavlja dragocjenu mogućnost poistovjećivanja i razumijevanja.

Razvija niz interno uspostavljenih kontradiktornosti između tišine – buke, znatiželje –rezigniranosti, monologa – dijaloga, zbog čega Pseća hrana za dušu ima posebno intiman ton. Poezija Špičića prepuna je onih karakteristično malih ljudskih pobjeda i poraza, ali i mnogo zanimljivijih razmatranja što bi te pobjede i porazi trebali značiti kako bi bio bolji čovjek, prijatelj, partner, član društva. S druge strane, prisutna je kritičnost prema socijalnom okruženju i pokušaj da ga autor percipira kroz lokalizirane idiome, ponašanja i atmosfere, ali je očita njegova nemogućnost da pristaje i podržava neke stvari, što mu uzrokuje brojne probleme – od autodestrukcije, trauma, depresije ili anksioznosti zbog nošenja s takvim okruženjem. Iako su autoru očigledni uzroci i posljedice mehanizama koji oblikuju društvo (daleko od onakvog kakvog bi itko poželio), očigledna je i njegova vrsta suptilne pobune. Usprkos boravku u tom konstantnom blatu, autor još malo smisla pronalazi u slobodi i moći imaginacije, te bliskim odnosima i ljubavi.

U prvoj cjelini pod nazivom U rukama vremena, koju započinje pjesmom Dan u kombiju, njegova urednica Darija Žilić vješto primjećuje kako promatrajući u retrovizoru na metaforičan način, počinje razmatranje obiteljske genealogije. Ogoljene, u ispovjednoj formi stvarnosna narativa, to su izrazito emotivne pjesme o nasilju unutar obiteljskih odnosa, o disproporcionalnosti onoga što znamo i ne znamo, onoga čega smo svjesni ili nismo svjesni tijekom odrastanja. To su također pjesme o prihvaćanju smrti idealiziranih junaka iz djetinjstva, o kraju određenog načina provođenja i shvaćanja života, te prihvaćanju vlastite odgovornosti pred spoznajom izbora i početkom realnog procesa zrenja na individualnoj razini. Ciklus završava pjesmom Prijatelju, gdje autor na simboličkoj razini potvrđuje relativnost pri kojoj su pojedinačni životi nošeni bez kontrole, lomljivi pred kratkoćom vremena osobne povijesti, ali baš zato ne treba izbjegavati niti pogledati u centar, niti odustati od vlastitog ludizma i traženja smisla. U drugoj najkraćoj cjelini su smještene ljubavne pjesme koje zadiru u dubinu zajedničkog suživota, a Špičić ih fantastično prede kroz fragmente i sažimanja dugih vremenskih perioda kroz koje opisuje različite faze partnerskog odnosa (od zaljubljene zaluđenosti, konflikata, nesporazuma, harmonije), što je posebno intrigantno. Sam je sumnjičav prema ljubavi, ali je srećom uviđa i pronalazi. Bez obzira na to što ne idealizira partnerski odnos, iskreno pripovijeda o ljubavi koja usprkos vanjskim i unutarnjim pritiscima, zahtjevima i dalje opstaje, te biva pronađena uz razgovor ili uz zajednički objed direktno iz tave. U trećoj cjelini Neravni tereni secira društvenu klimu maloga grada, od kojih se posebno ističu pitoreskne pjesme U malom gradu, Kava na Peščenici, Cheers, big ears i Starac.

Darija Žilić u svojevrsnom pogovoru ispravno tvrdi kako Denis Špičić donosi odličnu zbirku, jer se bavi onime što danas nedostaje: poezijom u kojoj autor ne štedi sebe, niti svoje okruženje, a ni čitatelja. Razigranu notu unosi motiv udomljenog psa koji protrčava kao vezivno tkivo kroz sve tri cjeline, ostajući u sjećanju i bivajući razlogom, koji autoru donosi pomutnju u život, ali i brojne uvide koje ponekad dosežu zen budističke logike. Osim Paca, koji će ostati upisan u poetski kanon, postoji još nešto što se tematizira kroz sve tri cjeline, a to je motiv sna. Neovisno o tome je li riječ o autorovim noćnim morama, nesanici, oniričkim nizovima u tekstu, atmosferi uspavana grada, odustajanju od snova, razočaranosti u konkretne snove ili moći budnih snova konstruiranih preko umjetnosti, ovaj motiv kontinuirano je prisutan i dodatno začinjava Pseću hranu za dušu, što potvrđuju pjesme Paco me ugrizao, Hodam u snu, Ah, Mr. Hastings.

Ne postoji konačna konkluzija, samo usput uspostavljene činjenice okrhnute vlastitim iskustvom i iskustvom drugih, činjenice dobivene promatranjem i pokušajem da se preoblikuje nešto iz tog kaosa, nešto što ostaje i samo djelomično izvan dosega, između redaka, ali u potpunosti jasno, jer je dio univerzalnog.

Kako ljudi uspijevaju

Probuditi se ujutro

Ustati, umiti, urazumiti

Plakati pod tušem, sušiti kosu

Sudjelovati u prometu, biti promet

Biti u gužvi, biti gužva

Odlučiti doručkovati, odlučiti što doručkovati

Ručati, što ručati, zdravo ručati, fino ručati

Oprati suđe, oprati sebe

Slušati o potresu, biti potreseni

Čuti o ratu, biti ranjeni

Pokušati pogledati seriju, film, čitati knjigu

Slušati glazbu

Voditi ljubav

Javiti se prijateljima

Ispraviti greške, popraviti auto, bojler

Pokazati koliko im je stalo

Reći volim te i misliti to punim bićem

Imati neke misli, osobne strahove, kolektivne strahove

Nanovo proživjeti traume, osjećati se krivima,

Biti u pravu

Biti voljeni

Uhvatiti dah

Izraditi nakit, napisati pjesmu, utješiti prijateljicu

Popiti osam čaša vode, hodati deset tisuća koraka,

Čekati u redu na blagajni, popraviti zube,

Popraviti svijet za djecu

Popraviti ljuljačku u parku, prihvatiti nove ideje,

Objesiti veš, ljutiti se na vladajuću garnituru,

Ljutiti se na gradske službe, na vremenske uvjete

Na krive bogove i proroke, na kriva krvna srodstva,

Tražiti dokaze u krvi

Crveno na bijelo

Oplakivati mrtve

Parkirati auto

Kako ljudi uspijevaju

Ljutiti se na gužvu

Biti gužva

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 10. lipnja 2026.