Univerzalna prikladnost stvari

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 1. kolovoza 2026.

Denis Krašković: Dugotrajni hod po obodu vesele, infantilističke, obojane, žive i živahne te bezazleno lijepe skulpture, 2. dio

Stamen u vjeri, s velikim ljudskim srcem natopljenim humanitetom, ovaj umjetnik srednje generacije i već sasvim odavno sazrio autor, upravo humorom, ironijom i manjom dozom cinizma brani svoj izraziti individualitet nasuprot neostvarenih čežnji, sada i ovdje. Zato nema u njegovim radovima ni traga pesimizmu, ili još gore, nihilizma. Strast u životu i za životom, puni ikonologiju radova onom sočnom snagom svijeta koji promatra i koji voli. Sveo je crtež na reduciranu i minimaliziranu formalnu razinu: povlači tek osnovne jake crne linije, njima odvaja plohe i zaokružuje rustične oblike lebdećih prostora i likova u tom prostoru. Boje su uvijek čiste, jasne, pregledne i otvorene. Stripovski, pa čak i karikaturalni karakter njegovih crteža duguje ne samo neopopartističkim premisama, nego i sklonosti, ljubavi i znanju o filmu, animaciji i alternativnim medijima. No vješto uspijeva u takvoj modelaciji ulančati i izuzetno sugestivnu autoreferentnu naraciju. Crtežima i slikama govori o sebi u prvome licu. Tu je njegov izrazito individualni subjekt ukliješten u objekt svijeta oko sebe. Ponaša se zapravo vrlo intimistički, do delikatnoga ruba ispovjednoga, pa mu je umjetnički koncept idejno dubok, te emotivno i duhovno težak.

Žene kao objekti čežnje i nedohvatnosti ljubavnoga i ljubavničkog ispunjenja, postaju posredni i neposredni temati, baš poput onih Buñuelovih „mračnih predmeta želja“. No, Kraškoviću je imanentan karakter homo ludensa, vječitoga razigranog i znatiželjnog dječaka, pa udara brigu na veselje, spustivši tragikomediju životnog kazališta apsurda na pristojnu i dostojnu razinu lucidne otkačenosti. Denis Krašković svoje crteže izvodi u nizovima varijacija na jednu temu, ili ih slaže u triptihe i poliptihe, ističući sukcesivnost, nizanje priča kroz razvijanje sličica, što nesporno pokazuje ključni uzor stripovskog mišljenja. Krajnje subjektivni, autoreferentni, pa i autobiološki i autobiografski diskurs intenzivira nizom crteža intimne priče u kojoj simbolički plusom i minusom govori o vječitoj dvojbi i borbi srca i uma, srca i nagona, uma i nagona. Prepliću se racionalni i iracionalni elementi sveljudske egzistencije. Varijacije na temu naježene ruke stisnute u šaku, zatomljuju bijes pred svijetom i indikativno zatvaranje u sebe, ne bi li sakrio mogućnost isticanja strasti.

U svojoj umjetnosti Krašković se bavi prirodom. Velika je njegova ljubav prema prirodi, prema slobodnim bićima u prirodi, prema životinjama poglavito. Oduvijek je izvodio skulpture, slike i crteže životinja. Strogo kontrolirane ptice u tom su smislu upravo manifest ovoga promišljanja: povrh plave plohe koja simbolizira i nebo (božanski prostor), i svemir (beskraj prostora), i more (nedokučive dubine), lebde ptice, ali koncem zaustavljene u mjestu, poput marioneta, kao da su i one izgubile onu čovjeku nedohvatnu slobodu da leti, da je visoko, da je nedohvatan, svoj. Krašković nikad ne crta anatomiju, bježi od mimetičke opasnosti, traži i nalazi jednostavnost, s maksimumom sadržajne zasićenosti. Niti tehnike mu nisu standardne: u crtežu koristi suhi pastel, tuš, flomastere, a neke i kompjuterski obrađuje, dobivajući kao rezultat izbalansirane efekte kombiniranih tehnika, uvijek u funkciji priče. Sloboda je u Boga i u čovjekovoj snazi. To je polazište, premda katkad motor stvaranja postaje sumnja u sve vrijednosti. Krašković je raspet između ideala i realiteta. To stanje između preokreće u svoju kvalitetu, jer iza svega stoji duh koji ima moć tolerancije, ima moć shvaćanja, i iznad svega, ima moć prilagođene buntovnosti.

Kraškovićevi crteži u sebi nose i magiju zagonetnosti, pa svatko može ući u polje vlastite interpretacije. Ulaskom u ovaj svijet, otvaraju se horizonti obogaćivanja spoznaje: umjetnikov svijet je odslik svih univerzalnih ljudskih pitanja bez odgovora. Česti su mu motivi životinje (zoologija), te biljke (botanika) i minerali (mineralogija). Nacrtao je seriju u svijetu ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. U prirodi mora postojati kontinuitet. Umjetnik u svojemu radu nastoji upozoriti na nužnost kontinuiteta, koji vječnom dijalektikom Istog i Drugog, opstoji kao redovno stanje svijeta. Niz njegovih životinja, tih divnih stvorenja, kao da skicira asocijaciju na tekst Jorgea Luisa Borgesa koji citira „određenu kinesku enciklopediju“ u kojoj je napisano da se „životinje dijele na: a) one koje pripadaju Caru, b) balzamirane, c) pripitomljene, d) odojke, e) sirene, f) fantastične, g) pse na slobodi, h) one koje su uključene u ovu klasifikaciju, i) koje se bacakaju kao lude, j) bezbrojne, k) nacrtane s iznimno finim kistom od devine dlake, l) et cetera, m) koje su upravo razbile vrč, n) koje izdaleka izgledaju kao muhe“ (Michel Foucault, Riječi i stvari, Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 9).

No, Denis se ne zamara enciklopedijskim karakterom živih bića u prirodi nego ih radije u svojoj humorističnoj, optimističkoj i radosnoj vizualnoj inscenaciji stvara kao tautološke amalgame njihova stvarnosnog prirodnog izgleda. Već su antologijska djela suvremenoga hrvatskog kiparstva njegovi kit, morž, tuljani, pingvini, slonovi, janje, i ostale ljupke životinje. Dapače, učinio je korak k hiperealizmu upotrebom boje kojom je drvo premazano. Duhovitost i vedrina čine Kraškovićevu umjetnost neodoljivo privlačnom, tim više što je njegova umjetnost oplemenjena infantilizmom u najboljem smislu te riječi, jer se majstor iskazao kao vrhunski umjetnik, a da opet nikad nije želio, niti želi odrasti. Vječno dijete u njemu stvara umjetnost koja se mora voljeti jer u nje nema ni natruhe egzistencijalističkih tlapnji. Sve je sama radost, užitak i ljubav prema stvaranju, jer je takav i prema životu. Njegova Sveta izložba dodatno potvrđuje ovu tezu.

Od poliestera je (odmaknuvši se malko od drva i željeza) izradio lik sv. Franje Asiškog koji propovijeda životinjama. Sluša ga trinaest životinja: pet svinja, dva psa, jedan morž, jedna žirafa, jedna ovca i jedno janje, jedna hijena i jedna kokoš koja mirno kljuca. Sve su obojane u jake boje, a hijena je crna kao predstavnik zvijeri, i u najvećemu kontrastu s bijelim likom svetoga Franje. Ptičica sjedi na Franjinoj ruci, kao predstavnica svoje vrste. Svi su oblikovani stilizirano. Bitno je reći da umjetnikov odabir ovoga sveca razumijemo kroz zajedničku ljubav prema životinjama, ali povezanost se očituje i na drugim razinama. Denisa se prepoznaje i po njegovim ekološki osviještenim radovima, a sv. Franjo zaštitnik je okoliša. Poruke ovoga sveca, njegovo propagiranje nematerijalizma i ljubav prema Siromaštvu bile su krajnost i u njegovo doba. Kokoš koja kljuca zrno na podu i ne sluša propovijed sv. Franje, pojavljuje se ponovno u minijaturnim dimenzijama kako kljuca ne više zamišljeno zrno kukuruza nego stvarno zrnce pijeska s Mjeseca. Koliko je zrnce pijeska s Mjesečeve površine mikroskopski maleno, utoliko je minijaturna i kokoš koja ga kljuca. Naime, tri prava originalna zrnca pijeska s Mjeseca čuvaju se u zagrebačkom Prirodoslovnom muzeju, a dar su američkoga predsjednika Richarda Nixona svojemu jugoslavenskom kolegi Josipu Brozu Titu, prigodom posjete 1970. godine.

U dosluhu s prirodom

Povijest prirode čitavo polje vidljivoga svodi na sustav varijabli čije vrijednosti mogu biti određene ako ne kvantitetom, onda barem savršeno jasnim i uvijek dovršenim opisom. Točno takvim opisom Denis gradi svoje životinje, biljke, minerale i ljude: jasnim i razgovijetnim realističkim govorom formi. Velika proliferacija bića na površini zemaljske kugle može uz pomoć strukture ući u sukcesiju deskriptivnog jezika i u polje mathesisa koje će biti opća znanost o poretku. I taj konstitutivni, tako složen odnos uspostavlja se u prividnoj jednostavnosti onoga što je vidljivo i opisano. U širokoj se sintaksi svijeta različita bića usklađuju jedna s drugima: biljka komunicira sa životinjom, zemlja s morem, čovjek sa svime što ga okružuje. Sličnost nameće bliskosti koje pak osiguravaju sličnost. Mjesto i sličnost se isprepliću: vidimo rast mahovine na hrptu školjaka, biljaka na rogovlju jelena, raznih vrsta trava na licu ljudi, pa čudan zoofit ima pomiješana svojstva koja ga čine sličnima kako biljci, tako i životinji. Svijet je univerzalna prikladnost stvari, u vodi postoji onoliko riba koliko na zemlji ima životinja ili stvari koje proizvodi priroda ili čovjek; u vodi i na površini zemlje ima onoliko bića koliko ih je na nebu i kojima odgovaraju. Naposljetku, u svemu što je stvoreno ima ih onoliko koliko bismo najviše mogli naći sadržanih u Bogu, „Sijaču Postojanja, Moći, Znanja i Ljubavi“ (T. Campanella, Realis philosophia, Frankfurt, 1623., str. 98).

Što se tiče biljnoga sastava – a Denis izrađuje skulpturu sjemena, istinskog i simboličnog izvora biljnoga života, kao metaforu svekolikoga života koji himnično slavi i pjeva – biljka je prikladna za grubu zvijer, koja je po osjećaju prikladna za čovjeka koji se po svojoj inteligenciji prilagođuje svim zvijezdama (G. Porta, Magie naturelle, francuski prijevod, Rouen, 1650., str. 22). Postoje mnoge analogije. Stara je analogija biljke i životinje: biljka je životinja koja stoji glavom prema dolje, usta – ili korijenja – uronjenih u zemlju. Njezini se hranidbeni principi penju odozdo prema gore, uzduž stabljike koja se pruža poput tijela i završava s glavom – krošnjom, cvijećem, lišćem; korijen je donji dio biljke, stabljika gornji, kao što u životinja mreža krvnih žila također počinje u donjemu dijelu trbuha i glavna se vena uspinje prema srcu i glavi. Na vrhu je čovjek.

Denis uvijek u svojim radovima ima čovjeka, bilo da gleda ptice u letu (slika E, moj robote, kad bismo barem ti i ja bili ovako slobodni), žudeći za najvišim idealom, slobodom, bilo da ga razmatra u dalekoj prošlosti kao pračovjeka, s kojim dapače, vodi dijalog (Razgovor s pračovjekom). Napravio je visoke, goleme, stamene skulpture Neandretalca za Krapinu i uza Sveti Križ u Začretju. Čovjek je uvijek u proporciji s nebom, sa životinjama i biljkama, sa zemljom, metalima, stalaktitima ili olujama. Uspravan između lica svijeta, on je u odnosu s nebeskim svodom, ali i sve odnose izokreće i približava u analogiji ljudske životinje i zemlje koju nastanjuje: njegovo je meso njiva, kosti su mu stijene, vene široke rijeke, mjehur mu je more, a sedam glavnih udova sedam metala koji se skrivaju u dubinama rudnika. Denis je svjestan mijena u prirodi, činjenice da ništa nije vječno, i upravo to mu daje suštinski alibi da bude iskren u svojoj umjetnosti, da ne čini ništa izvan njega samoga, da ne laže nego uvijek govori svoju istinu.

Svjesnost o prolaznosti svega eksplicira slikom Prolazi sve, u kojoj voda teče u slivnik, a i vlastitom parafrazom Plesa mrtvaca, tegobne teme smrti u kolu s različitim predstavnicima društvenih klasa. (Tema Le Dance Macabre ili Ples mrtvaca bila je prisutna diljem Europe u 14. stoljeću, nakon najstrašnije pandemije kuge koja je odvela u smrt dvije trećine europskog stanovništva. To je tema memento mori, stalnoga podsjećanja da smo smrtni. Ponovno se aktualizirala i bila čestom temom u razdoblju baroka, u 17. i prvoj polovici 18. stoljeća.) Kod duhovitog Denisa verzija Plesa mrtvaca podrazumijeva da u kolu s kosturima, simbolima smrti, plešu i pripadnici životinjskih i biljnih vrsta (medvjed, kaktus, majmun, suncokret, klokan, morske zvijezde i trpovi, te stablo). Time Krašković uvodi u svoju umjetnost temporalnost, kategoriju vremena. Važno je svakako ponovno istaknuti da je umjetnost Denisa Kraškovića iznimno iskrena, neposredna, pa i kada govori o smrti i prolaznosti svega, ostaje vječni optimist i raduje se svijetu i životu baš takvom kakav jest. Njegova je umjetnost stoga i intimistička, autobiografska.

Kako ga u svemu vodi veliko srce i ljubav, tako je naslikao i sliku nesretne ljubavi Salamander. Crveni golemi gušter i slon omeđuju djevojački lik u crnom, u neboji kojom je ovila nekoć davno Denisovu dušu. No, da ljubav sve vodi i uvijek pobjeđuje, kazuje nam dirljiva skulptura Silvija i Vlado. Silvija je kornjača, a Vlado leptir na njezinim leđima. Vole se. No, on će živjeti samo jedan dan, a ona će ga oplakivati sto godina, koliko može živjeti. Vrijeme je i ovdje čimbenik ritma života u svijetu, u prirodi i u svekolikim životima, i svega što donosi i odnosi, i odnosi da bi opet donijelo, i tako u vječnost. Dio smo dijalektike vječnoga kretanja. Po njoj živimo i umiremo.

Za potrebe izložbe o Federicu Garciji Lorci naslikao je sliku i na tu temu, s Lorcinim portretom i noćnim pejzažom njegove rodne Granade u Andaluziji, s tipičnim za to podneblje plesačicama flamenca. Dao je svoj omaž velikom nogometašu Zlatku Cici Kranjčaru i napravio maloga dječaka Cicu postavljenog na njegov grob. Pamtljiva mu je već bila diplomska izložba u Galeriji Studentskog centra na kojoj je već uspostavio svoj jedinstven, nov, svjež, duhovit, infantilistički i jednostavan autentični stil. Napad žigova prostorna je skulptura/instalacija kojom kritizira beskrajnu administraciju i birokraciju kojoj smo mi ljudi prisiljeni biti podređeni robovi. Zapažena mu je i izložba u Kostanjevici ob Krki, gdje je u izložbenom prostoru i vani uokolo postavio nekoliko velikih, u drvu izvedenih, hiperealističkih hljebova kruha. No, najdirljivije, najsimpatičnije, najšarmantnije, najljepše i najbezazlenije, već legendarne su mu skulpture životinjȃ: plavi Kit na jezeru Jarun, narančasto Janje i žuti Morž kod Arene te Mediteranska medvjedica i njezino mladunče, a posljednje životinje koje je izveo također su neodoljivo infantilne i time vrlo lijepe, kao što su i sve ostale skulpture životinja, alpake.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija