Piše: Vesna Aralica, 14. siječnja 2026.
Darija Žilić: Sol zaborava, Stajer-Graf, rujan 2023.
Na hrvatskoj književnoj i znanstvenoj sceni Darija Žilić afirmirana je puna dva desetljeća. Iza sebe broji na desetke zapaženih književnih kritika, ogleda i prijevoda poezije, a kao višestruko nagrađivana pjesnikinja (Nagrada Kiklop 2021. za pjesničku zbirku Pleši, Modesty, pleši, Nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu) neizostavna je u suvremenim hrvatskim antologijama i zbornicima. Univerzalnost autoričina lirskoga glasa prepoznata je i u ostatku Europe te su joj mnogobrojne pjesme prevedene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski i engleski jezik. Predanim i pasioniranim promicanjem pjesničke riječi u audiovizualnim medijima te sudjelovanjem na vodećim književnim festivalima, tribinama i susretima, Darija Žilić paralelno je izgrađivala stvaralački identitet i karijeru kulturne djelatnice, konstantno orijentirane uredništvu časopisa, knjiga i znanstvenome promišljanju (2010. uručena joj je Nagrada Julije Benešićza knjigu Muza izvan geta, najbolje književno-kritičko ostvarenje u toj godini).
Izazovna vremena, s kojima dolaze i svekolika previranja u svijetu, oduvijek su rađala umjetničkim krikom. Književni medij kao odgovor na krizu, iz kojeg god smjera dolazila, jedan je od najprihvaćenijih oblika komunikacije u suvremenom društvu. Specifičnost je poezije u tome što se njezin glas daleko čuje – lirika rastvara mnoge jezične sustave do neslućenih mogućnosti kako bi pronašla put do čitateljskog srca. Sol zaborava Darije Žilić upravo je eklatantan primjer jedne takve pjesničke zbirke, kondenzirane osobnim, ali i kolektivnim iskustvom – odjecima vremena obilježena učestalim potresima, pandemijskom krizom i rusko-ukrajinskim ratom. Pet pjesničkih ciklusa (Poredak stvari, Vlastito vrijeme, Druga apokalipsa, Vremeplov, Ples), aluzivno naslovljenih, zrcalo su zrele ženske lirike, snažno uronjene u autoreferencijalni sadržaj, protkan društvenim znakovima kao zajedničkim nazivnicima koji se generacijski opažaju i pronose.
Autoričin se stvaralački impuls, neovisno o sadržaju, lirski iščilio u slobodnome, besjedovnom stihu, koji i u ovoj zbirci nerijetko prelazi u formu sugestivne pjesme u prozi, izrazito ritmične, ali istovremeno i neizostavno slikovite: „Ima nešto mučno u redanju vlastitih pjesama / Po cjelinama. / Kao da izvlačim ih iz mirnog svijeta i prebacujem u neki / izmišljeni folder… Proces me udubljuje, spuštam glavu i ronim. / Kad već nema dna.“ (Poredak stvari). Prvi ciklus obilježava intenzivan osjećaj neumitna protjecanja vremena i zagledanost u čovjekovu grešnu prirodu i podvojenost osjećaja: „Kraj jednog doba se u štaglju podneva /nazire, i dani idu kao da su od slame.“ Vlastito vrijeme (drugi ciklus) srce je cijele zbirke, osobna iskaznica pjesnikinjina unutarnjeg glasa koji proživljava mijene duhovnoga zrenja, emotivne oscilacije, sudaranja s okolnim svijetom, njegovim društvenim prijetvorima i izopačenostima. Udovice, Umor, Vjera, Nevidljivi zid samo su neki od snažnih pjesmotvora uz antologijsko Starenje čiji posljednji stih autentično grli čitatelja sa srodnim životnim iskustvom: „Život teče, odoše iz njeg’ tričarije.“
Treći ciklus (Druga apokalipsa) izranja egzistencijalnim pjesničkim krikom koji priziva slike rata („Na cesti danima leže / nepomično tijela građana / Kao zgažene jabuke…“), globalne društvene letargije, prirodnih katastrofa, ali i intertekstualno podcrtanih, mračnih dionica europske povijesti (spominje se tragična sudbina Sophie Scholl). Katastrofe biblijskih razmjera međutim i ujedinjuju svijet pa pretposljednji ciklus Vremeplov donosi pjesme nade, preživljavanja i uzdignuća. Metaforičnim izričajem („životi su mreže zapetljane, na hrptu siječnja“) autorica dopire do religioznih osjećaja (Veliki petak), društvene empatije (za sve skrajnute, marginalizirane), ali i do otkrića ljekovitosti ženskog samovanja u zrelim godinama: „Svećenice naših dana, pišu i sanjaju“ (Ženski celibati). Kako zadržati cjelovitost unutarnjeg ja u svijetu koji se „unazadio kao crv“, intrigantno se pjesnikinja pita u pjesmi Kentaur: „Ja sam polukonj i polužena, u noći se / Spuštam na nečija nebesa, i u miran / San napokon tonem.“ Plesom (zadnjim ciklusom) se autorica raspjevava u punini: sav okolni svijet u službi je njezina zrcaljenja svakodnevice. Dnevni hod kroz lirske strune oslanja se na široki tematski raspon koji uključuje odnos prema obitelji i partnerstvu; brigu za ranjeno biće unutar sebe same (Ozdravljenje) pa i traženje utjehe u kreativnosti.
Mnogobrojni se autoričini stihovi opažaju kao samostalni cerebralni proplamsaji s asocijativnim nabojem koji bivaju dovršenima tek u čitateljevoj svijesti. Ljubavni lomovi, dnevne paranoje i potonuća, bježanja od zidova stvarnosti najčešći su motivi kojima pjesnikinja uzdiže egzistenciju čovjeka kao individue u neprestanoj potrazi za životnim skloništem (Razgovori, Besklasni). Sa Soli zaborava Darija Žilić nesumnjivo je još jednom potvrdila status jedne od najkarizmatičnijih suvremenih pjesnikinja (uz Moniku Herceg, Ivanu Bodrožić, Tatjanu Gromaču, Gordanu Benić, Natašu Govedić i ostale) koje stvaraju entuzijastično i izravno „na valovima sanjarija“, ali i spoznajno-otkrivački, bez fige u džepu, s višestrukim opalizacijama značenjskog sloja u pjesmama.
Ako prihvatimo Novalisovu krilaticu o poeziji kao o umjetnosti uzbuđivanja duše, lako je cjelokupno osoljeno pjesnikinjino iskustvo prihvatiti i kao osobni doživljaj svijeta i kao univerzalnu poetsku strukturu koja počiva na dodirivanju zbiljskoga svijeta s oniričkim stanjima svijesti, vizijama i fantazmagorijama, kao u pjesmi Zavaravanja, primjerice: „ I ruke su ispod tkanine izrasle kao / Mašne, poletjele u noć, kao leptiri / U juhu svitanja, nakon sna o smrti / I novcu i strasti bez ljubavi.“ Pjesnički diskurs Darije Žilić zaogrnut je izvornom afektivnošću: njezine pjesme nisu tek puki verbalni predmet nego jezično biće kojemu se privučeni čitatelj iznova vraća tražeći u njemu nove smislove, nagovještaje i začudnosti. A ono što ostavlja najdublje tragove uz emotivnost, ljepota je performativna pjesničkoga glasa, sva prožeta slikovitom misaonošću. Kad u Suncu autorica lirski besjedi o novim nadama, slike prerastaju u minijature trajnoga pamćenja: „Iz jutra sa Suncem, / Rađa se novi pogled, / I sjeta bivših ljeta / Sklupča se kao mače / Oko vrata na terasi, … / Čista kozmogonija“, u sol zaborava, u spomenik trajniji od mjedi.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 14. siječnja 2026.