Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 1. ožujka 2026.

U početku bijaše kraljevstvo – Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. listopada 2025. – 15. ožujka 2026., 6. dio

Kraj dinastije Trpimirovića i izbor ugarskoga kralja Kolomana iz dinastije Arpadovića za kralja Hrvatske i Dalmacije uvodi nas u novu fazu kraljevstva. S Kolomanom su postavljeni temelji državne tvorevine koja će opstati sve do 1918. godine i propasti Austro-Ugarske Monarhije porazom u Prvom svjetskom ratu. Središte države seli se na sjever, a južno od Save nastavlja se svojevrsna kohabitacija između hrvatskog plemstva i dalmatinskih gradova koji ljubomorno čuvaju svoje komunalne slobode, priznajući naizmjenično vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja ili Mletačke Republike. Kratkotrajna, ali važna epizoda obnovljene prisutnosti Bizantskog Carstva u Dalmaciji u drugoj polovici 12. stoljeća imat će pozitivan utjecaj na integraciju Hrvatske i Dalmacije kao zasebne političko-administrativne cjeline u sklopu zemalja Krune sv. Stjepana. Na tragu integrativnih procesa jest i nastojanje zagrebačkog biskupa Stjepana Babonića (1225–1247), laureata pariškog sveučilišta, da objedini splitsku metropoliju i zagrebačku biskupiju te ih ujedini u jedinstvenu Hrvatsku crkvu. Južno od Save kraljevska vlast često nije dovoljno jaka da bi nadzirala područje kojim krajem 13. stoljeća i početkom 14. dominiraju Šubići, staro hrvatsko plemstvo, koji povremeno upravljaju i dalmatinskim gradovima, što ih čini nasljednicima starih kraljeva. Pavao Šubić Bribirski odigrat će važnu ulogu pri ustoličenju nove dinastije Anžuvinaca na ugarsko-hrvatskom tronu, ali konačni rasplet ne ide u prilog njihovim težnjama prema većoj samostalnosti. Smrću Mladena III. nestala je „jedina svome puku nada“, kako kaže neznani tvorac njegova epitafa u trogirskoj katedrali, koji ga naziva „štitom Hrvata“. No ipak, kralj Ljudevit I. Veliki odbacit će Veneciju od istočne jadranske obale i Zadarskim mirom 1358. godine u cijelosti integrirati u svoju državu dalmatinske gradove i otoke. Kraljevstvo pod svoje okrilje privlači i Dubrovnik koji se pod zaštitom sv. Vlaha i ugarsko-hrvatskih kraljeva nastavlja nesmetano razvijati kao samostalna republika.

U ovoj se sobi na izložbi nalazi i slavna Škrinja sv. Šimuna, remek-djelo iskucano u srebru, rad zlatara Franje iz Milana (1340–1400), izrađena po narudžbi kraljice Elizabete Kotromanić, supruge hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog Anžuvinca, s nakanom da u njoj bude izloženo petrificirano tijelo sv. Šimuna Bogoprimca u zadarskoj crkvi Velike Gospe, gdje se čuvalo još od 13. stoljeća. Eto i ulomka Anžuvinske krune iz druge polovice 14. stoljeća, pa Ophodni križ zadarskog srednjovjekovnog zlatara iz oko 1360. godine, relikvijari ruku bl. Ivana Trogirskog, 13./14. stoljeće, trogirska Bogorodica s djetetom, sv. Jeronim i sv. Ladislav kralj, kameni triptih radionice Nikole Ivanova Firentinca. Zatim razgledamo Splitski statut iz 15. stoljeća koji je sastavio na latinskom jeziku Perceval iz Ferma 1312. godine. Tu je i znameniti prikaz iz kodeksa s minijaturama Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1350–1416), velikog vojvode bosanskog, potkralja Hrvatske i Dalmacije te hercega splitskog, iz Hrvojeva misala. Zatim su tu i stećci, jedinstveni srednjovjekovni nadgrobni spomenici rasprostranjeni od južnih dijelova Hrvatske, preko gotovo cijele Bosne i Hercegovine, sve do zapadnih i središnjih dijelova Crne Gore i Srbije.

Razgledamo dio o Zagrebačkoj biskupiji, Bulu kralja Bele IV. koji zagrebačkom Gradecu daje prava i povlastice slobodnoga kraljevskog grada 16. studenoga 1242. godine; novi grb i pečat koji kralj Vladislav II. Jagelović dodjeljuje kraljevini Slavoniji, ulomke iz Topuskog, kapitel i glavu viteza ratnika iz Čazme iz 13. stoljeća, te kapitel iz Medvedgrada. Tu su i denari kraljeva Kolomana, Bele IV. i Karla I. Roberta.

Filip de Diversis rodio se početkom 15. stoljeća. Godine 1434. napustio je Veneciju i prihvatio poziv Dubrovnika da bude rektorom novoutemeljene više škole. Pridobili su ga dobrom plaćom. Godine 1440. nastalo je njegovo djelo Opis Dubrovnika koji je prevela povjesničarka Janeković-Römer. Piše tekst O ljepoti zidina i kula, broju vrata i popločanim ulicama: „Grad Dubrovnik okružen je brdima i morem i utvrđen najčvršćim lancem jakih i visoko uzdignutih bedema da bi se zaštitio od neprijatelja. Vlast je sagradila mnogobrojne kule i najvišim zakonom uredila sve drugo što je potrebno za utvrde i sigurnost građana. Grad ima luku zatvorenu velikim željeznim lancima, u koju nikome nije dopušteno ući prije nego dobije dozvolu od gospode. Oni koji se nađu u luci, to jest unutar lanaca, ne boje se gusara niti nasilja. Četvora su čvrsta gradska vrata, od kojih se dvoma ulazi i izlazi prema kopnu, a dvoma prema moru. Gradska Placa, prilično široka u odnosu na veličinu grada, koji se stere kao izdužena školjka, sva je popločena opekama. Jednako su tako popločane sve glavne ulice, slično kao i ulice i uličice u Veneciji“.

I drugi tekst, naslovljen O pohvalnoj vjernosti Dubrovčana, kaže: „Tko ne bi pripovijedao o postojanoj vjernosti koju su Dubrovčani uvijek iskazivali prema svetom, kraljevskom ugarskom veličanstvu? Uistinu, nakon što su se njemu ponovo potčinili kad su ih Mlečani napustili, nikada, ni u kakvom metežu, nisu ni željeli ni tražili drugoga glavara ili gospodara, iako su mnogi drugi vladari gnjavili obećavajući da će s njima sklopiti neke ugovore. Dapače, vlastitim snagama i izvrsnošću duha od svih su branili sebe i svoju vjernost. To sam i ja sam opširnije opisao u govoru kojeg sam sastavio prilikom izbora i krunidbe pokojnog presvijetlog kralja Alberta. No, da u jednoj riječi obuhvatim najveću pohvalu, čitava Dalmacija, lijepi ud ugarskog kraljevstva, ili silom savladana ili dobrom voljom, istrgnula se iz pokornosti ugarskom kraljevstvu, izuzev grada Dubrovnika koji se nadmoćno izbavio od svih neprijatelja ovoga kraljevstva. Kakve li pohvalne i vječne uspomene dostojan taj običaj čuvanja vjernosti, koji uzvisuje grad u časti, prilikama i bogatstvu“.

Tu se u sobi Dubrovnika nalazi izložen slavan triptih Nikole Božidarevića s Bogorodicom s djetetomu sredini, svetim Vlahom, zaštitnikom grada na lijevoj i desnoj predeli triptiha. Marija je naslikana ogrnuta plaštom s naglašenim naborima. Božidarević, uz Lovru Dobričevića i Mihajla Hamzića, čini slavni tercet Dubrovačke renesansne slikarske škole iz 15. stoljeća. Tu je i kip Bogorodice na prijestolju s djetetom, bez glava i desne Marijine ruke, a vjeruje se da potiče iz katedrale Gospe Velike u Dubrovniku. Ova je Bogorodica rijedak primjer romaničke umjetnosti u Dubrovniku i kvalitete koju je dosegnula. Romanička katedrala, za čiju je izgradnju engleski kralj Richard Lavljeg Srca, nakon brodoloma kod Lokruma, navodno zavjetovao pozamašan novčani iznos, stradala je u katastrofalnom potresu 1667. godine i nanovo je izgrađena u baroknom stilu u 17./18. stoljeću.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 1. ožujka 2026.