Piše: Josipa Marenić, 19. rujna 2025.

Lana Derkač: Azil za nebeska tijela, VBZ, 2025.

Lana Derkač pojavila se devedesetih na hrvatskoj pjesničkoj sceni i čvrsto usidrila uz marljiv i kontinuiran rad. Rođena je 1969. u Požegi, a studij je završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezina bibliografija je prilično opsežna i iza sebe ima dugačak popis objavljenih knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje, te je zajedno s Davorom Šalatom uredila Kairos u Zagrebu i Third Word – izbor iz poezije koji je uredila s indijskim književnikom Thachomom Poyilom Rayeevanom. Bila je gošća na mnogim međunarodnim pjesničkim festivalima i  književnim događanjima, a tekstovi su joj do sada prevedeni na dvadeset i dva jezika, što je priličan uspjeh za autora. Kvaliteta njezine poezije potvrđena je književnim nagradama, uvrštavanjem u antologije, panorame i zbornike ne samo u našoj zemlji nego i u inozemstvu. Nedavno je za svoju novu knjigu poezije Azil za nebeska tijela osvojila priznanje autorice koja se istaknula svojom zrelošću i cjelovitošću te je osvojila prestižnu književnu nagradu Tin Ujević.

Čak i kada se pojavi u javnosti, skromnost i samozatajnost Lane Derkač je pomalo nadrealna, zato što u posljednje vrijeme umjetnici, čini mi se, moraju proizvoditi veliku buku oko sebe, iskakati svako malo u medijskom prostoru i naravno, biti glasni i u virtualnoj stvarnosti društvenih mreža kako bi privukli pažnju prvo na svoju personu, a tek onda na svoj rad. U zemlji koja ima dugu tradiciju poezije, a trenutačno ekstremno lošu kulturu čitanja i kupovanja poezije, autori su nerijetko prisiljeni na različite kompromise. Ali ne i Lana Derkač. Ona kao da uvijek ide samo nekim svojim skrovitim putem.

Sjećam se jednog popodneva u knjižnici Bogdana Ogrizovića, bila sam pred sam kraj studija, mozak mi je prokuhao od spremanja ispita, nisam više mogla pamtiti ni učiti, pa sam otišla do polica s poezijom i slučajno uzela u ruke njezinu zbirku. Nitko mi je nije preporučio. Nisam znala za Lanu Derkač. Bila sam osupnuta kvalitetom njezine poetske misli, jezikom kojim je raspolagala i uspostavljenim stilom. Imam prilično dvojben stav prema uvjetno rečeno poeziji zatvorenoj u samu sebe koja se trenutačno u književnosti i na top listama nakladnika nametnula kao jedini mogući prihvaćen i podupiran pjesnički izričaj. Međutim, ono što razoružava kod Lanine poezije, što usprkos korištenju metafora i simbola, taj svijet je autentično njezin. Njezina hermeneutika nije lažna. Derkač koristeći svoj izričaj ne podilazi trendovima ni kritičarima. Kada ona napiše „šuma“, budite sigurni kako iza toga stoji cijeli svemir koji je izgradila nakon što je tom šumom hodala, promišljala i proživjela sve moguće varijacije stvarnosti. Pjesnička zrelost poput njezine, usprkos talentu, nikada ne dolazi lako, uključuje puno predanosti i discipline i to je razlog više zbog kojeg treba cijeniti Lanu Derkač.

Azil za nebeska tijela je zbirka koja se sastoji od čak sedam cjelina: Udomljavanje sunca, Rečenica je agnostik, Treba pomaknuti Sunce, Tahikardija, Između mene i mene, Kucanje i Dok ručamo, zima mora šutjeti. Namjerno sam spomenula čak sedam cjelina, jer je potrebna izuzetna spisateljska koncentracija i vještina kako bi se zadržala kompaktnost u toliko opsežnoj zbirci. Lani Derkač je to uspjelo iz dva razloga: zahvaljujući motivima koji joj ujedinjuju zbirku (šuma, plahte, sat, vjetar, kiša, sunce, zvijezde  itd.) i odabranim temama (o čemu ću nešto kasnije) koje progresivno rastu kroz zbirku.

Kaže se da je u stilistici sve, ali nije baš tako jednostavno u književnosti, jer puno je besprijekorno stilistički napisanih knjiga, te ostavljaju dojam kao da su copy – paste (pogotovo kod poezije u posljednje vrijeme) . Autori u pokušaju da impresioniraju stilom, zaborave na odnos i odgovornost koje na prvom mjestu imaju prema čitatelju i postanu iskustveno nepovezani prema njemu. Ili što je mnogo gore, autoru usred lova na stilističko savršenstvo izmakne sadržajnost. Ova zbirka nije upala niti u jednu od takvih zamki. 

Osebujan poetski svijet Lane Derkač, nenametljivo uz brojne refleksije i promišljanja na gotovo filozofskoj razini daje, uz začinjene opaske cinizma, kritiku vremena u kojem čovjek živi, ali i društva u kojem djeluje.  Tematski indirektno opominje na veliki problem – ljudima manjka bogatstvo izgrađenog unutarnjeg svijeta i sposobnost otvorenosti za lutanja, bilo da opominje apstraktno ili o ljudima iz svoje neposredne blizine. Budući da je pjesnikinja svojega vremena, ne sklanja pogled od onoga što obilježava suvremena kretanja. Iako se nikada ne diči aktivizmom, u njoj je ugrađen suptilni otpor koji izražava u onome što radi najbolje, a to je pisanje, stoga u svojoj poeziji daje kritiku prema ekološkim problemima koji ugrožavaju njezina najdraža mjesta – prirodu. Također se obraća čitatelju s osudom prema politici koja ugnjetava i protjeruje ljude, te narušava mir i uzrokuje rat. Lana Derkač je pjesnikinja koja se bori protiv skučenosti duha i kastriranog doživljaja svijeta. Njezino pismo se uvijek odvija na dvije nespojive razine – fikcije i stvarnosti. Ona sama pronalazi uporište, utočište i izvor u umjetničkim djelima. Kod nje je nenadmašna sposobnost pjesničke imaginacije, bilo da oblake pretvara u čitave storije ili naizgled običnim stvarima ili pojavama poput vjetra stvara nova značenja.

Iako svaka cjelina u zbirci ima izvrsnih pjesama, od kojih ću izdvojiti samo neke poput: Marc Chagall, John Lennon, Alzheimerov pozdrav, Hiromantija, Šuma i geometrija nisu u srodstvu, Tahikardija, Zvekir, Dojke i slikar, Dok nas još ima, Ritam, Requiem i Krivokletstvo. I moram priznati, kako sam ih još malo izdvojila.

Namjerno sam preskočila pjesme iz cjeline Između mene i mene. Definitivno mi se nametnula najdražom u zbirci. Osim što zadržava svoj karakterističan meta-jezik i inovativnost jezika, u ovoj cjelini Lana Derkač radi pomalo iskorak prema stvarnosnoj poeziji, postaje izrazito iskrena, otvorena i osobna. Zbog toga mi je svaka pjesma u ovoj cjelini malo remek-djelo, bilo da je riječ o Violetinim pčelama, Lažnom pekaru, Koliko pisaca odjednom!, Koje je dobi vinograd?, Otac i sve ostale prisutne pjesme toliko su snažne i bogate da bi mogle namučiti buduće sastavljače antologija.

Najbolja stvar kod Azila za nebeska tijela jest to što se ne iscrpljuje prilikom prvog čitanja, on automatski zahtjeva drugo i ponovna čitanja. To je za jednu zbirku poezije najveći uspjeh i pohvala autoru kada se ponovo posegne za svježe pročitanim koricama. Mnogi budući autori bi mogli mnogo toga naučiti od Lane Derkač. Na početku zbirke stoji poziv, koliko njoj toliko i čitatelju, da ispod svoda načini gnijezdo i nema mi humanije od te pomisli. Derkač bilježi kozmičku ljepotu i začuđenu zaigranost, ali ne ostaje naivna za stvarnost koja ju okružuje i ugrožava, ne samo njezin nego i svačiji svijet i ono što je još preostalo dobro i vrijedno življenja naše humanosti. 

Iako je primila Nagradu Tin Ujević za ovu zbirku poezije, premalo se o ovoj zbirci u medijskom prostoru kulture govorilo. Doslovno sam pronašla osvrt Damira Radića i obrazloženje primitka književne nagrade. Ne znam zašto je to tako. Ako zanemarimo primitak književne nagrade, jer one često nisu mjerilo dobrog rukopisa, što u ovom slučaju nije tako, priznanje je itekako opravdano, Azil za nebeska tijela zaslužuje mnogo više pozornosti nego što mu je u medijskom prostoru dan. U nadi kako će pronaći svoj put do šireg kruga čitatelja, jer to zavređuje iz više razloga, naprosto sam se morala osvrnuti na ovo djelo koje osvaja pomalo, nježno, dubinski i potpuno.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 19. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija